Igre gladi: Sjaj slobode 1. dio (The Hunger Games: Mockingjay - Part 1, Francis Lawrence, 2014)
Nakon što su "Hari Poter" i "Sumrak" saga pokazali komercijalni potencijal omladinskog filma, producenti su pokušali da ponove uspjeh ekranizacijom bestselera Suzan Kolins. Tako je nastao serijal "Igre gladi", koji je oborio rekorde gledanosti u Americi i uspio da se nametne ne samo tinejdžerskoj publici, već i starijima. Zahvaljujući odličnoj glumi Dženifer Lorens, te ravnopravnom odnosu akcije i romanse, gledaoci su željno iščekivali treći nastavak, koji je zbog dužine (i zarade) podijeljen na dva dijela.
Nakon što je preživjela posljednje "Igre gladi", Ketnis Everdin (Dženifer Lorens) dolazi u Okrug 13. Predsjednica Alma (Džulijen Mur) zajedno sa Plutarhom (Filip Sejmur Hofman) i Efi (Elizabet Benks) želi da marketinški iskoristi Ketnis, ali ono što ne zna je i da tiranin Snou (Donald Saderland) ima istu namjeru sa Pitom (Džoš Hačerson).
Najava da će posljednji roman, koji ima tačno jednu stranu manje od "Lova na vatru", umjesto jednog generisati dva filma, ukazivala je na rane simptome hobititisa. Ova fatalna bolest dovodi do toga da se bez ikakve potrebe razvlače djela koja se komotno mogu smjestiti u jedan cjelovečernji film. Nadu da će biti drugačije pobuđivala je prisutnost Frensisa Lorensa koji je korektno režirao prethodni nastavak, kao i iskustvo scenariste Pitera Krejga koji je radio na Aflekovom "Gradu lopova". Nažalost, pokazalo se da je "Sjaj slobode" u rangu sa prvim dijelom posljednjeg "Sumraka", odnosno da je riječ o najslabijem nastavku u serijalu.
Iako se priča neposredno nastavlja na prethodni dio, autori se ponašaju kao da je između njih prošlo desetak godina. Neoprostivo mnogo vremena se troši na prazne razgovore junaka koji se već poznaju, te na uzajamnom iskazivanju emocija. Filmska stvarnost se više scenaristički konstatuje, nego što se dešava, pa sve više liči na after parti nego na žurku. Dobro je što gledalac može da zakasniti na projekciju prvih 40 minuta, jer se u tom periodu svakako ništa ne dešava.
Ono gdje film pokazuje da je mogao biti više je prikaz marketinške strategije koja od Ketnis pokušava da napravi simbol. Modna dizajnerka Efi, koja je ranije bila prikazana kao površna, sada postaje neophodna za revoluciju. Da bi se okruzi ujedinili i pobuna uspjela, neophodno je animirati narod, a najbolji način da se to uradi je propaganda. Tako se pokazuje da je manipulacija oružje ne samo vladajuće klase, već i revolucionara. Ovaj uvid bi funkcionisao kao zanimljivo osvježenje da se autori na njega ne pozivaju svakih pet minuta. Određene aluzije o nesavršenosti društva pobunjenika, kao što su paralele između podzemnog grada i košnice (motiv saća u kongresnoj dvorani, matica kao predsjednik) se gube u repetitivnosti i iznenađujućoj statičnosti filma. Ako izuzmemo dio sa lukom i strijelom koji je direktna posveta sceni sa helikopterom iz "Ramba 3", kao i nemušto finale koje djeluje zbrzano taman onoliko koliko cjelina djeluje razvučeno, "Sjaj slobode" je neoprostivo ravan film, što ne važi za prva dva dijela.
Alma, Efi i Plutarh će detaljno objasniti na koji način funkcioniše marketinška mašina, nakon čega se prikazuje snimanje propagandnih spotova sa Ketnis. Problem je autori u prikazivanju borbe revolucionara koriste potpuno istu matricu manipulisanja, pa gledalac ima neobičan osjećaj da su protagonisti dali recept za snimanje filma u kome glume, a ne reklame koju snimaju. Emotivni vrhunac, odnosno trenutak u kome se Katnis razotkriva kao kombinacija Lane del Rej i Trockog, djeluje kao kulminacija nekog drugog i boljeg filma koji bi trajao sat vremena manje, ali bi se u njemu bar nešto dešavalo. Kada se uzme u obzir da je treći roman "Igara gladi" odlično prihvaćen od strane kritike, lako je zaključiti da su autori sva uzbuđenja ostavili za posljednji dio čija će premijera biti sljedeće godine. Problem je što je narativna pustinja ovog dijela tolika da je pitanje hoće li gledaoci preživjeti do te potencijalne oaze.
Ocjena: 4/10
Bonus video:
