FILM "IZMEĐU DANA I NOĆI" BIĆE PREMIJERNO PRIKAZAN U NIKŠIĆU

Upoznati sebe jednako je veliki podvig i danas i juče

Ovaj dugometražni igrani film čine tri priče o ocu i sinu u tri vremenska razdoblja: pred kraj Drugog svjetskog rata, u vrijeme pada Berlinskog zida i nakon raspada Jugoslavije
596 pregleda 0 komentar(a)
Scena iz filma, Foto: Memesis Film
Scena iz filma, Foto: Memesis Film
Ažurirano: 17.05.2019. 14:03h

Film “Između dana i noći” reditelja Andra Martinovića biće premijerno prikazan u crnogorskim bioskopima, i to u podgoričkom Cineplexu u petak u 20.30 časova i dan kasnije u Nikšiću, u bioskopu Cinema 213, takođe u 20.30 časova.

Ovaj dugometražni igrani film čine tri priče o ocu i sinu u tri vremenska razdoblja: pred kraj Drugog svjetskog rata, u vrijeme pada Berlinskog zida i nakon raspada Jugoslavije.

U svakoj od priča, otac i sin će se naći u osobenim, graničnim situacijama, u kojima dolazi do preispitivanja sopstvene egzistencije.

Autorski tim čini plejada stvaralaca sa zajedničkog kulturnog prostora... Uloge tumače: Lazar Ristovski, Tihomir Stanić, Srđan Grahovac, Marko Baćović, Mirko Vlahović, Dubravka Drakić, Danica Ristovski, Jovan Krivokapić i drugi. Direktor fotografije je Rade Vladić, scenograf Milenko Jeremić, montažer Andrija Zafranović, muziku je radio Nemanja Bečanović, a producent je Ivan Đurović.

Film je sufinansiran od strane Ministarstva kulture Crne Gore, Filmskog centra Srbije i Radio Televizije Crne Gore, a nastao je u koprodukciji Artikulacije, Mimesisa i Zilliona. Između dana i noći premijerno je prikazan na Filmskom festivalu u Montrealu 2018. godine u takmičarskoj selekciji za najbolji debitantski film, i do sada je učestvovao na više međunarodnih festivala. Regionalnu premijeru imao je nedavno na 47. FEST-u u Beogradu, a povodom bioskopske premijere u Crnoj Gori, Andro Martinović govori za “Vijesti”.

Koliko je kompleksno i zahtjevno bilo obraditi ozbiljne ljudske teme i situacije kroz odnos oca i sina, i to u Crnoj Gori, gdje, rekla bih, otac i sin nekako oduvijek imaju specifičan odnos?

U pripremi filma pustio sam da me vodi početni impuls koji je potekao od bezuspješne potrage jednog oca za sinom koji je nestao. Dugo smo se nosili sa materijalom koji je oblikovala stvarnost u tolikoj mjeri da bi on često izlazio iz okvira vjerovatnosti i nužnosti. A to nije dobro za film, a rekao bih ni za stvarnost.

Kada smo, najzad, usljed produkcijskih problema bili prinuđeni da preoblikujemo prvobitnu zamisao, shvatio sam da u rukama imam priče između kojih postoji unutrašnja veza: da su u fokusu otac i sin, u različitim okolnostima koje određuju njihov odnos. To su one situacije koje se nazivaju graničnim i nepovratno nas vode ka preispitivanju vlastite egzistencije. Kada govorite o crnogorskom kontekstu, on je najprepoznatljiviji u prvoj priči, uz obrt zasnovan na prisilnom razotkrivanju.

Izabrao si tri specifična i jedinstvena, neponovljiva vremenska razdoblja: pred kraj Drugog svjetskog rata, u vrijeme pada Berlinskog zida i nakon raspada Jugoslavije. Čini mi se da se ne zna koje od ovih razdoblja nosi veću težinu, krizu, pa i nemoć ili hrabrost... Kako je došlo do ovog izbora vremenskih i društvenih prilika?

Sami ste ponudili odgovor koji sažima onaj talog iskustva koji bi bio dovoljan ne samo za jedan ljudski vijek, nego i za mnogo više od toga. A mi smo barem vidjeli da vrijeme može da ide i unazad.

Ovaj film nema epski zamah, a ni ambiciju da tumači tako složene procese; ipak je riječ prije svega o ličnoj drami. Primijetićete da u njemu samo jedan crni pas putuje kroz vrijeme, ostali su zarobljeni u danu produženom u beskraj.

Šta je zaključak svakog od ovih razdoblja u tvom filmu i kako se mijenja odnos oca i sina u njima?

Ono što sam pokušao jeste da slike u pokretu proizvedu izvjesno osjećanje, prije nego da donesu nekakav zaključak. Ipak, ne mogu pobjeći od jedne teme o kojoj sam svojevremeno pisao baš za Art “Vijesti”: prošlost koja se stalno vraća podsjeća nas na onaj poznat mit u žanru horora i govori nam da je zapravo ona taj vampir koji se ne da upokojiti. Ili, kako bi rekao Dušan Matić, prošlost dugo traje.

Na koji način se preispituje ljudska egzistencija u periodima koje si odabrao, a na koji način se to danas čini?

Kakve god bile društvene okolnosti, naše brige, strahovi i nadanja ostaju isti. I zapitanost nad misterijama ljubavi, prolaznosti, krivice... Zato je upoznati sebe samog jednako veliki podvig i danas kao i juče. Previše smo zagledani u sopstvenu sliku, nestalnu kao odraz u vodi.

Okupio si i jaku glumačku postavu. Šta ti je, kao reditelju, posebno važno pri iznošenju karaktera, likova iz filma?

Film nikad nije sasvim ono što ste zamislili, i na to se teško navići. Na rastojanju od onoga što ste htjeli do toga koliko ste mogli važnu ulogu igraju svi saradnici. A glumci su najosjetljiviji i taj rad je najdelikatniji. Ne znam koliko sam im bio od pomoći, ali oni meni jesu. Uvijek je zanimljivo kada glumac donese nešto neočekivano, što pripada karakteru a za vas je bilo skriveno.

Nismo bili svjesni svega što je Jugoslavija pružala

Na osnovu onoga što znam, čini mi se da su se ljudi veoma teško rastali od Jugoslavije, a upravo je raspad te federacije nit na kojoj se dešava jedna od priča u tvom filmu. Zašto je kod nekih izražena ta pojava “jugonostalgičnosti” i šta ti misliš, osjećaš o tim “snažnim” događajima koji označavaju kraj nečega i isto tako početak nečeg sljedećeg?

Nestanak Jugoslavije je bio tektonski poremećaj od kojeg tlo pod nama još uvijek podrhtava. Spadam u onu grupu ljudi kojoj je jugoslovensko nasljeđe veoma bitno i koja taj prostor doživljava kao svoj, na onaj način koji se, u odnosu na sva naša divljaštva, pokazao najotpornijim, a to je prostor kulture.

U filmu “Nostalgija”, junak Tarkovskog to osjećanje definiše kao našu potrebu da se vratimo u tačku poslije koje je sve pošlo krivo. Otuda se, valjda, tako često vraćamo u djetinjstvo. Isključimo li infantilnu projekciju u kojoj je Jugoslavija bila u svemu uzorna, ostaće nesumnjiv doprinos jugoslovenske ideje emancipaciji naroda koji su je činili. Očito je da nijesmo bili svjesni svih mogućnosti koje nam takva zajednica pruža. Razumije se, mislim na Jugoslaviju formiranu nakon Drugog svjetskog rata.

Osjećam veliku odgovornost prema poslu u Kinoteci

Koliko je teško posvetiti se rediteljskom poslu uz vođenje Crnogorske kinoteke i da li trenutno radiš na nekom projektu?

Prema poslu u Kinoteci osjećam izuzetnu odgovornost i smatram se privilegovanim što mogu da ostavim lični pečat na ono što radimo zajedno.

Sa druge strane, film vas opsjedne tako da vas pritiska iznutra kada ste sami sa sobom i jedini način da se toga oslobodite jeste da film ode od vas. To je onaj trenutak poslije kojeg film pripada publici i vi više nemate mnogo veze sa njim.

Imam par ideja koje čekaju na osobu barem u izvjesnoj mjeri oslobođenu pritiska dnevnih obaveza da bih mogao da ih uobličim u formu koja bi zavrijedila podršku u realizaciji. Planiram da, u zavisnosti od sopstvenog osjećaja i spremnosti, neke od njih pokrenem u ovoj godini.

Preporučujemo za Vas