BRANKICA DRAŠKOVIĆ O "SEDMOJ REPUBLICI" I ULOZI MUZIKE U KULTURI OTPORA

Četiri decenije osvajanja slobode

"Mene je generalno zanimao taj sociološki aspekt povezanosti muzike sa društvenim procesima i da kroz njega ispričam širu priču o (ne)pristajanju pojedinaca na nametnute identitete i uniformnost mišljenja kakvo nameću kolektivni snovi", kaže autorka "Bordeland Soundtrack-a", Brankica Drašković
1253 pregleda 0 komentar(a)
Sedma republika je metafora ljubavi prema životu u atmosferi besmisla i mržnje: Brankica Drašković, Foto: Privatna arhiva
Sedma republika je metafora ljubavi prema životu u atmosferi besmisla i mržnje: Brankica Drašković, Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 15.05.2019. 20:55h

Brojni su dokumentarni filmovi i serijali koji se bave alternativnom scenom sa prostora bivše Jugoslavije, da li kroz priču o jednoj eri ili jednom bendu ili grupi njih, ali je malo ko otišao tako široko kao Brankica Drašković u “Borderland Soundtracku”.

Dokumentarni serijal novinarke i docentkinje na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu bavi se ulogom i značajem muzike u kulturi otpora i razvojem kulturne saradnje na postjugoslovenskom prostoru iz ugla nekoliko generacija muzičara koje vode iste vrijednosti u tom angažmanu, sadrži deset epizoda i prikazuje se na RTS-u na svake dvije sedmice od 22.30, a autorka je o njemu pričala za Play.

Kad i kako je nastala ideja o serijalu, u opisu se oslanja na tzv. “sedmu republiku”, knjigu Ante Perkovića koja je poslužila kao inspiracija? Što je “Borderland Soundtrack”, što je ta “sedma republika” po vama za one koji nisu vidjeli još i o kakvim granicama se govori u naslovu?

Ideja o „Borderland Soundtracku“ se dugo razvijala u mojoj glavi, još od početka dvijehiljaditih godina, ali sam tek 2011. po izlasku knjige „Sedma republika“ Ante Perkovića o popularnoj kulturi u jugoslovenskom raspadu počela intenzivno da je razrađujem u formi televizijskog dokumentarnog serijala. Antina knjiga, dakle, jeste bila inspiracija za TV serijal i u dramaturškom toku sam se oslonila na njegovu tezu koju je postavio u knjizi, a to je da je u toj bivšoj SFRJ postojalo nešto što je bilo vrijedno, što se mimo svih elita i politike stvorilo i što je uprkos svemu što nam se dogodilo u tragičnom raspadu preživjelo u određenoj formi. Tako da serijal prati priču o usponu, posrtanju i preživljavanju „sedme republike“ do aktuelnih prilika. Ante Perković je definisao „sedmu republiku“ kao samoniklu zamišljenu duhovnu pop sferu omeđenu kosmopolitizmom, muzikom i drugačijim pogledom na svijet. Za one mlađe, pojašnjenje, da je njen narativni tok imao drugačiji pravac od onog kojim se odmotavalo istorijsko klupko političke zajednice bivših šest jugoslovenskih republika. Dok su političke i dio intelektulnih elita vodili zemlju ka raspadu, žitelji ove zamišljene zajednice su se sve više zbližavali.

Dakle, ona je svoj puni zamah doživjela početkom osamdesetih godina prošlog vijeka kada su novotalasna strujanja prije svega kroz muziku, film i književnost definisala konture tog zajedničkog kulturnog koda na osnovu kojeg su se generacije mladih ljudi prepoznavale, a koji je bio vezan uz zajednička iskustva života u socijalizmu i obogaćen nekim liberalnim evropskim vrijednostima. Ono što se smatra glavnom zaostavštinom novog talasa, ne naravno cijelog, bilo je tu raznih nakupina, možda je preciznije reći te alternativne kulturne scene je to što je na velika vrata u tadašnju Jugoslaviju unijela novi sistem društvenih vrijednosti, koji je podrazumijevao građanska prava, slobode, rodnu ravnopravnost, razumijevanje za sve drugačije. Uprkos nesvjesnosti njenih aktera, taj muzički pokret nosio je poruku da je puno važnije postati individua nego član kolektiva. Nažalost, u dolazećim vremenima nacije i prekrajanja granica “Sedma republika” nije prošla neoštećeno.

Mene je generalno zanimao taj sociološki aspekt povezanosti muzike sa društvenim procesima i da kroz njega ispričam širu priču o (ne)pristajanju pojedinaca na nametnute identitete i uniformnost mišljenja kakvo nameću kolektivni snovi. Posmatrano u kontekstu Balkana, serijal predstavlja i svojevrsno svjedočanstvo o antinacionalističkom diskursu muzičara. Ističe dakle, važnost razvoja društva na individualnoj, a ne kolektivnoj svijesti koja je podupirala konfliktnu prošlost i još uvijek je podgrijeva kroz strah, kako od fizičkih granica, tako i onih nevidljivih stvorenih u glavama ljudi. Granice ne moraju da budu prepreke, već mogu da predstavljaju nadu da je izvan njih sve drugačije i ohrabrujuće.

Međutim, evo, više od četvrt vijeka od krvavog raspada SFRJ, granice kako one stvarne tako i imaginarne u glavama ljudi, teško se prelaze. Gotovo sva postjugoslovenska društva i dalje su obojena nacionalističkom ideologijom, revizionističkim narativima i još uvijek daleko od spoznaje o onome što je činjeno u njihovo ime i kakve posljedice može imati konstantno podgrijevanje neprijateljstva i sve izraženije političke tenzije. U muzičkom kontekstu, „Borderland Soundtrack“ predstavlja riznicu više od stotinu pjesama različitih žanrova čije poruke posredno grade priču o vremenu i prostoru u kojem su nastajale i svojim vrijednostima i danas, kada rokenrol zajedništvo odavno ne postoji, čuvaju duh „sedme republike“ kao jedne od blistavih metafora ljubavi prema životu u atmosferi besmisla i mržnje koje nas godinama okružuju na postjugoslovenskom prostoru.

U serijalu je pokriveno više epoha i odrađen veliki broj intervjua sa muzičarima, novinarima itd. sa svih strana. Kako je tekao taj proces, što je bilo najteže realizovati, s obzirom da ste zahvatili temu dosta široko?

Da, serijal obuhvata četiri dekade. Prateći hronološki tok događaja od osamdesetih godina, raspada SFRJ, preko uspostavljanja novih političkih, etničkih i kulturnih razgraničenja u njenom geografskom okviru do aktuelnih prilika, u 10 polusatnih tematskih emisija predstavlja različite primjere angažovanosti muzičara i osvajanja granica slobode.

Od osamdesetih, preko nekih grupnih antiratnih projekata i pojedinačnih istupa u pružanju otpora nacionalističkom i patriotskom zanosu, preko angažmana na uličnim protestima i turnejama koje su kroz muzičke događaje animirale mlade da izađu na izbore i učestvuju u rušenju režima Slobodana Miloševića, do onih primjera angažovanosti koji su bili u funkciji odbrane i afirmaciji onoga u šta kao ličnosti vjeruju, a što nije bilo u spektru dnevne politike. Analizira se i političnost u muzici danas i zašto se Balkan u tom kontekstu smatra „Afrikom Evrope“. Zašto je bez obzira na slobodu koju muzičari imaju da u stihovima kažu sve otvoreno bez metafora i kritikuju bilo koga, oštrica tih pjesama sve tuplja nego ranije kada je postojala jača cenzura? Ko i u kakve svrhe zloupotrebljava njihovu angažovanost i poruke koje šalju? U jednoj epizodi se govori i o reaktuelizaciji revolucionarnih i partizanskih pjesamana i fenomenu samoorganizovanih horova poput „Horkestra“ iz Beograda, „Kombinata“ iz Ljubljane, ili „Raspejanih Skopjana“ koji godinama unazad ukazuju na važnost muzičkog udruživanja u „glasnom“ izražavanju otpora, upućivanju društvene kritike, ali i pozivanja na solidarnost na postjugoslovenskom prostoru. U serijalu govori više od 70 muzičara, teoretičara, novinara, pisaca iz Beograda, Novog Sada, Zagreba, Pule, Rijeke, Splita, Zadra, Sarajeva, Zenice, Ljubljane, Maribora, Kopra, Skoplja, Berlina…

Sve je bilo teško od pronalaska sredstava za realizaciju, preko obezbjeđivanja sagovornika i arhivskog materijala do dobijanja saglasnosti za korišćenje muzike od autora i izdavačkih kuća. Svi faktori su uticali na to da neke priče nažalost budu izbačene ili skraćene. Krenuli smo sa veoma malim budžetom koji nije mogao da pokrije ni sva planirana snimanja, niti potrebnu arhivu za koju svi dobro znamo veoma puno košta. Mada je bilo i onih koji ni po koju cijenu nisu htjeli da ustupe arhivske snimke, jer se u budućnosti žele baviti sličnom temom, pa ih čuvaju kao ekskluzivne materijale.

Neki sagovornici su odmah odbili da govore u serijalu, jer kako su rekli „ne žele da slave sopstveni poraz“, neki nikada nisu odgovorili na mejlove, a neke nismo uspjeli da snimimo zbog ograničenih produkcijskih uslova. Zaista je bio veoma zahtijevan projekat, praćen brojnim stresnim situacijama i moram priznati da na samom početku nisam ni znala u šta se sve upuštam.

Ali naporan rad se na kraju, ipak, isplatio. Mislim da sam napravila vrijedno, brojnim glasovima ispričano svjedočanstvo o muzici i ljudima u jednom vremenu. To potvrđuju i reakcije ljudi koji mi pišu o utiscima nakon svake odgledane epizode.

Kako su tekli intervjui, da li vas je neko posebno iznenadio ili na bilo koji drugi način ostavio poseban utisak? Što ste vidjeli zajedničko kod intervjuisanih aktera, osim toga da pripadaju čuvarima duha “sedme republike”?

Izbor sagovornika su određivale teme kojima sam se bavila. Pokušala sam da imam glavne aktere koji su kroz kombinaciju ličnih sjećanja, iskustava i stavova govorili o njima. U suštini govore tri generacije muzičara: dvije koje imaju živo sjećanje na Jugoslaviju sa svim pozitivnim i negativnim stranama tog sistema i jedna stasala u novonastalim državama na Balkanu koja to sjećanje nema. Zajedničko im je to što nisu pristali na zatvaranje u nacionalne kulturne obrasce i nisu odustali od svojih malih ličnih borbi za bolji i pravedniji svijet. Naravno da sam u izboru protežirala one muzičare koje privatno slušam i poštujem i koji jesu čuvari onih vrijednosti koje su ostale iza zida vremena, ali sam uvrstila i one koje ne slušam ali su bili važni za priču. Gledala sam da pokrijem cijeli postjugoslovenski prostor, odnosno one centre koji su bili i ostali važna mjesta iz kojih su dolazili najinteresantniji autori - Beograd, Zagreb, Novi Sad, Pula, Rijeka, Ljubljana, Sarajevo, Skoplje.

Nije me niko posebno iznenadio svojim stavovima jer više manje sve te ljude poznajem, pratila sam godinama njihov rad kao novinar. Neki su me samo dodatno uvjerili da veličina umjetnika nije samo u djelu koje stvara nego i u njegovoj jednostavnosti i normalnosti.

Mnogi muzičari i generalno umjetnici sa ex YU prostora sa kojima sam razgovarao, isticali su utisak kako se kroz sferu kulture dešava da Jugoslavija počinje na neki način opet da živi, tačnije da se posljednjih godina taj prostor sve više ujedinjuje u jedan kulturni prostor i da će međunacionalne saradnje samo jačati. Kakvo je vaše gledište, slažete li se?

Slažem se da postojeća kulturna scena takozvane „Jugosfere“ odiše zajedništvom, u pojedinim oblastima je čak po nekim procjenama i “zajedničkija” nego u vrijeme postojanja nekadašnje države. Ovaj fenomen svoje uporište nalazi kako u estradnom diskursu kao najvidljivijoj poveznici kulturnog i medijskog prostora, tako i u ne tako medijski vidljivom, ali ipak, postojećem, procesu neformalne integracije nezavisnih umjetnika. Najtješnja saradnja svakako se odvija u oblasti muzike, zatim filma, proizvodnji televizijskih serija, pozorišta i književnosti.

Međutim, ne treba da nas zavara ta slika. Jugofobija je i dalje glavna boljka političkih elita koji revizionističkim narativima kontinuirano iskrivljuju mirnodopski život u socijalističkoj epohi, ubjeđuju nas kako smo oduvijek bili neprijatelji i osporavaju postojanje bilo kakvog zajedništva, pa i zajedničkog kulturnog prostora. Vidjeli smo na primjeru Deklaracije o zajedničkom jeziku kako je prošla i ko su bili njeni najžešći protivnici.

Dakle, rat za izgradnju nove nacionalne memorije i novog kulturnog identiteta još uvijek traje. Mediji su političarima tu velika podrška. Sistematsko gušenje potrebe za informisanjem publike o onom ’drugom” s ciljem produbljivanja etničkih distanci i nametanja stereotipnih slika koje zamagljuju istinu o drugom još devedesetih godina je smanjilo stepen njihove zainteresovanosti za kulturne sadržaje o drugom, što se nastavilo i u dvijehiljaditim.

Tu su i nedefinisane kulturne politike koju države sprovode u pogledu kulturne saradnje. Kulturna saradnja, mislim na institucionalnu, se još temelji na razorenom starom i nedovoljno konstituisanom novom sistemu vrijednosti zasnovanom, prije svega, na nacionalnoj ideologiji koja afirmiše masovnu i guši individualnu građansku svijest. Tako da nisam sigurna u ovom trenutku na koji način će jačati kulturna saradnja, sve dok se razlike u kulturi, religiji ili dijalektu doživljavaju kao nevidljivi izvori sumnje i iracionalnih strahova. Potencijal alternativnih medija ima veliki značaj u sagledavanju ove problematike dokazujući da jesu ’ono drugo’ kako u kritičkom odnosu prema kulturnoj matrici u sopstvenoj sredini, tako i u predstavljanju medijskih sadržaja koji promovišu kulturnu saradnju, ali oni su i dalje nemoćni pred tabloidima kao glavnim zagađivačima zdrave pameti na Balkanu.

Gdje je ta “sedma republika” danas, po vašem mišljenju?

„Sedma republika“ je u svima nama koji osjećamo pripadništvo toj zamišljenoj zajednici. Ono nije vezano za bilo kakve vremenske, pa ni geografske odrednice, već univerzalne vrijednosti koje su nažalost ostale iza zida vremena. Darko Rundek u seriji jako lijepo poentira definiciju „sedme republike“ upravo naglašavajući činjenicu da ono što je novi talas činilo posebnim i što mu je dalo njegovu suštinu i ljepotu jeste upravo to što on nije bio jugoslovenski, nego svjetski, jer se oni svojim stihovima nisu obraćali Jugoslovenima, nego ljudskoj vrsti. Dakle, u pitanju je određena vrsta ljubavi prema životu i pripadnosti široj zajednici, a to je lijepa i poučna poruka za ova naša društva koja su i dalje opsjednuta ljubavlju prema smrti i zatvaranju u nacionalne torove.

Što biste rekli da je poruka serijala, glavna nit koja veže sve priče, odnosno epizode?

Poruka serijala je da ne treba odustajati od osvajanja granica slobode i potrage za identitetom koja sebe traži u odnosu na one vrijednosti koje smo u međuvremenu izgubili kao ljudska bića! Sloboda nije datost i zato se mora stalno osvajati i potvrđivati!

Glorifikovanje “novog talasa” je kontraproduktivno

U jednom intervjuu kazali ste da je glorifikacija novotalasne muzike skrajnula vidljivost novih umjetnika na ovim prostorima, u kom smislu?

Da, rekla sam da je glorifikovanje novotalasne i ostale popularne muzike iz osamdesetih godina, prije svega iz tržišnih razloga bacilo u medijsku sijenku novu muzičku scenu (ovdje mislim na alternativnu scenu) koja se tokom dvijehiljaditih razvijala na postjugoslovenskom prostoru i to je činjenica lako provjerljiva. Na svim radio stanicama u takozvanom regionu i dalje se više vrti muzika iz osamdesetih, nego aktuelna, na televizijama se prave veliki šou programi posvećeni muzici tog vremena i emituju u udarnim terminima, dok se rijetke muzičke emisije posvećene aktulenim zbivanjima na sceni guraju u sitne sate ili ih uopšte i nema. Na primjer Radio-televizija Srbije je u proteklih nekoliko godina emitovala dva produkcijski veoma bogata šou programa „Šou svih vremena“ i „Luda noć“ koji su obojeni jugonostalgičarskim diskursom. Radio-televizija Vojvodine je ukinula veoma dobru emisiju „Gruvanje“ koja je pratila alternativnu muzičku scenu. U štampi i njihovim internetskim izdanjima uvijek će se prije ustupiti prostor za intervju s Bregovićem, Bajagom, Giletom, Predinom ili Rundekom, nego sa nekim manje poznatim ili neafirmisanim muzičarem. Logika je jasna – tržišni potencijal informacija o zvijezdama koje su slavu stekle u bivšoj Jugoslaviji i još uvijek djeluju na račun nje mnogo je veći, te je i značajnija potreba za ponavljanjem i glorifikacijom njihovih dostignuća u bivšoj zemlji. To konstantno ponavljanje sjećanja na kulturnu baštinu osamdesetih iz tržišnih razloga je kontraproduktivno je, jer blokira sadašnjost. U kontekstu teme umanjuje medijsku vidljivost novih umjetnika čija želja za razmjenom i saradnjom nije rukovođena emotivnim razlozima ili nekim „žalom za zlatnim vremenom“, ali i generalno kritički odnos prema prošlosti. Jugonostalgija je poslužila preduzetnim pojedincima, organizacijama i medijima za spektakularizaciju i banalizaciju socijalističkih artefakata, a samim tim političkim elitama omogućila da i dalje utvrđuju gradivo revizionističkih narativa.

Sve je teže naći put iz ovog limba

Kad je u pitanju konkretno Srbija, ljudi kojima se bavi serijal dosta su nade ulagali u promjene poslije 5. oktobra i razočarali se, u što se nade ulažu danas?

Ono što se lijepo vidi u mom serijalu koji zahvata period od osamdesetih do danas jeste da je sistem generalno najveći antagonista. Kada su u pitanju ovi stariji muzičari čini mi se da se oni danas, poslije svih iznevjerenih nada, uzdaju, što se kaže, „u se i u svoje kljuse“. Gledaju da se bave svojim poslom najbolje što znaju i ne očekuju mnogo od sistema jer se on, kako vidimo, uopšte ne mijenja. Smjenjuju se političke figure koje gledaju samo svoje interese i nastoje da nas drže pod svojom čizmom. Postojala je nada krajem devedesetih da će demokratske promjene zbog kojih su prvo hiljade, a onda i milioni građana šetali ulicama Srbije na demonstracijama omogućiti normalan život u narednoj dekadi, ali događaji koji su uslijedili, prije svega mislim na ubistvo premijera Đinđića, su zaustavili sve.

Danas se više manje osjećamo poraženo i iscijeđeno. Niko ko ima preko 40 godina i ko se borio protiv svih nemilih stvari koje su nam se događale u protekle tri decenije, više nema toliko snage. Besmisao se uvukao u sve pore života i sve je teže pronaći put iz ovog limba. Na ovom prostoru glupost je očito neuništiva, što bi rekli u svojoj pjesmi KUD Idijoti. Bojimo svoj mikrokosmos sitnim malim stvarima koje nam donose radost i gledamo da preživimo. Oni mlađi razmišljaju kako da pobjegnu odavde što prije, jer malo je toga što obećava bilo kakvu svijetlu budućnost na ovom prostoru.

Preporučujemo za Vas