REŽISER SE IZ KANA VRATIO SA PRESTIŽNIM PRIZNANJEM

Ko je Bong Džun Ho, dobitnik Zlatne palme

Jedan od predvodnika južnokorejske moderne kinematografije već godinama sa svakim novim naslovom niže uspjehe
1500 pregleda 0 komentar(a)
Bong Džun Ho, Foto: Reuters
Bong Džun Ho, Foto: Reuters

Korejski reditelj Bong Džun Ho osvojio je ovogodišnju Zlatnu plamu na Kanskom filmskom festivalu sa svojm komičnim trilerom “Parasite”, pobijedivši konkurenciju u kojoj je bio i jedan Kventin Tarantino.

Bong, koji je na Kanskom festivalu učestvovao i prije dvije godine sa ostvarenjem “Okja”, tako je postao prvi Korejac ikad koji je osvojio ovu nagradu i tako nastavio da niže uspjehe u svojoj karijeri. Jer njegovo ime do sad je vjerovatno nepoznato samo onima koji su upućeni isključivo na holivudsku kinematografiju.

Sa druge strane okeana na koji gleda Holivud, u Južnoj Koreji već decenijama cvjeta kinematografija koja posljednjih godina ne da ne zaostaje, već često kreativnošću i originalnošću prevazilazi svoj američki pandan. Bong je jedan od predvodnika te scene. Koliko Istočna Azija generalno ima filmski da ponudi govori i činjenica da je on drugi Azijat zaredom koji osvaja Zlatnu palmu, nakon što je ona prošle godine otišla u ruke japanskog reditelja Hirokazu Kore-eda za film “Shoplifters”.

Prva borba za Zlatnu palmu i kontroverze oko Netflixa

Već sa prošlim filmom “Okja” Bong je 2017. važio za jednog od favorita iz sijenke za nagradu u Kanu. Akciona avantura rađena u Netflixovoj produkciji, sa budžetom od 50 miliona dolara, priča je smještena u blisku budućnost koja govori o djevojčici sa sela zvanoj Mija i njenoj ogromnoj svinji dobijenoj genetskim inženjeringom koja se zove Okja. Njih dvoje proveli su zajedno deceniju da bi pokušali da ih rastave sa jedne strane Mirando korporacija, očito inspirisana Monsantom, koju predvodi Lusi Mirando (Tilda Svinton), a sa druge evironmentalistički aktivisti sa izvjesnim Džejem (Pol Dejno) na čelu.

Pored pomenutih imena i kompjuterski generisane svinje u filmu se pojavljuju poznati glumci kao što su Džejk Džilenhal i Đankarlo Espozito, dok jednu od glavnih uloga igra južnokorejska mlada glumica An Seo Hjun koja je imala samo 13 godina kad je film izašao. “Okja” je naišla samo na oduševljenje kritičara, koji su je opisivali kao Netflixov najbolji film, hvaleći stil po kojem je već Bong uveliko poznat - miješajući eklektično sa zabavnim, mračnu satiru sa toplinom i suptilnom dramom, koja ujedno sadrži i snažnu poruku.

“Okja” je međutim bila obavijena kontroverzom zbog saradnje reditelja sa Netflixom, čiji je logo, kada se pojavio na Kanskom festivalu 2017, bio izviždan. Ono što se dijelu publike nije svidjelo i nakon čega je odlučeno da filmovi ovog striming giganta više nemaju pravo učešća na Kanskom festivalu je odluka kompanije da ne pusti “Okju” u bioskopsku distribuciju, osim u ekskluzivnim kinima u Los Anđelesu i Njujorku.

Bong je branio ovaj izbor kompanije izjavivši da su film prije svega finansirali korisnici Netflixa i da ih zato ne bi trebalo lišiti privilegija. Što i ne čudi, jer saradnja sa takvim gigantom dala mu je mogućnost da radi na filmu gotovo bez limita, onako kako želi.

“Najbolje je gledati film u bioskopu. Ali za reditelje koji prave čudne filmove kao što sam ja, platforme digitalnih studija su sjajne kreativne prilike. Zaista vjerujem da i jedan i drugi način mogu da koegzistiraju”, izjaviće kasnije reditelj za “LA Times”.

Klasni bijes

Ponovo sarađujući sa svojim sunarodnicima, nakon kolaboracija sa svjetskim zvijezdama, dvije godine kasnije Bong je u Kan došao sa filmom “Parasite” koji govori o siromašnoj korejskoj familiji koja počinje da radi, jedan po jedan član vremenom, za bogatu porodicu u čiji se život sve više upliću.

I dok je najviše pažnje u Kanu dobio Tarantinov povratak u vidu filma “Once Upon A Time in Hollywood” u kojem je upario holivudske zvijezde Breda Pita i Leonarda Dikaprija, kritičari nisu štedjeli hvale Bongovo ostvarenje koje je opet za njega karakterističan melanž različitih žanrova i tonova: komedija apsurda, triler, društveno angažovano i na momente bizarno djelo

“Parasite” je tokom prikazivanja dobio ovacije čak dva puta, jednom na kraju i jednom usred filma, a nije u pitanju ostvarenje za svakoga, navode inostrani mediji, što već samo po sebi dosta govori. Korejski reditelj nikad nije bježao od društvenog komentara. “Variety” opisuje “Parasite” kao ostvarenje u čijem srcu “pumpa gorka krv klasnog bijesa”. Društvenim i prije svega temama klase i socijalne pravde Bong se bavio i u filmu “Snowpiercer”, njegovom prvom ostvarenju na engleskom iz 2013. sa Krisom Evansom u glavnoj ulozi i korejskim poznatim glumcem, starim saradnikom reditelja Song Kang Hoom.

Naučno-fantastična “ljevičarska verzija ‘Posejdonovih avantura’”, kako je opisao magazin “Vulture”, prikazala je futuristički voz u kojem su smješteni ostaci čovječanstva nakon što su posljedice globalnog zagrijavanja pretvorile Zemlju u distopijsku planetu leda i nepodnošljive zime.

Osnovna postavka ne može biti metaforički jasnija - preživjeli su podijeljeni po vagonima, oni u posljednjem žive u bijedi, dok se u prednjim organizuju bahate žurke. Kertis, lik iz posljednjeg vagona kojeg tumači Evans, započinje pobunu kako bi se probio do samog početka voza i došao do njegovog vladara Mašinovođe (Ed Haris).

Uz veoma pozitivne kritike i radnju koja je zaintrigirala mnoge i izazvala različite analize, ovo ostvarnje je ušlo među 20 južnokorejskih filmova koji su najviše zaradili u bioskopima ikad i bilo je najskuplje producirano filmsko djelo iz te zemlje. Tad je Bong i prvi put sarađivao sa Svintonovom, a trenutno se u SAD-u radi na seriji sa istim imenom.

“Kapitalizam pretvara ljubav u nešto ružno, a živa bića u potrošnu robu”, izraziće svoj stav u intervjuu za “Wired” Bong.

Drugačiji put

Ali pored društvenog komentara, to što se lik kojeg tumači Song Kang Ho odlučuje za drugačiji put umjesto uspinjanja društvenom ljestvicom, odnosno kroz vagone - na rizičan izlazak iz voza, jednako prikazuje i pristup korejskog reditelja, čije radove je “Guardian” nazvao susretom Terija Gilijama i Samjuela Beketa.

“Volim žanrovske filmove, ali mrzim žanrovska pravila”, izjaviće reditelj ranije za “Vulture”.

Nagle promjene tona i raspoloženja uz iznenadne izlive nasilja i okrutnosti karakterišu gotovo sve njegove filmove. Tamo gdje svi očekuju da se jedno desi, od Bonga će dobiti nešto sasvim drugo. Takav je i “Memories of Murder” iz 2003, koji je nakon debija “Barking Dogs Never Bite” (2000), proslavio reditelja u njegovoj zemlji.

Baziran na istinitoj priči o serijskom ubici koji je harao krajem 80-ih i nikada nije uhvaćen, ovaj film mada se bavi tragičnom temom pun je komičnih scena, koje se miješaju sa narastajućim osjećajem frustracije i očajanja kako detektivi (od kojih jednog igra pomenuti Kang Ho) ne uspijevaju da dođu do tragova koji bi ih odveli do počinioca zločina.

Ovo ostvarenje donijelo je niz priznanja reditelju, od kojih je najbitnija nagrada za najbolji film južnokorejske filmske industrije Grand Bell, a istu nagradu dobili su i Bong Džun Ho kao najbolji reditelj i Sang Kang Ho kao najbolji vodeći glumac. “Memories of Murder” će dobiti i titulu najboljeg ostvarenja u prvih 100 godina južnokorejskog filma, po anketi tamošnjeg lista “Donga”.

Miljenik Kventina Tarantina i sjevernokorejskih vlasti

Kventin Tarantino možda je otišao iz Kana praznih ruku, ali će ga vjerovatno radovati to što je nagradu odnio jedan od omiljenih mu reditelja današnjice. Upravo je holivudski režiser naveo “Memories of Murder” kao jedan od svojih 20 omiljenih filmova nastalih od 1992. do danas. Među njima se našao još jedan Bongov naslov, onaj koji mu je donio svjetsku slavu i skrenuo pažnju na južnokorejsku diskografiju “The Host”.

Bongov “monster movie” iz 2006. u kojoj ponovo Song Kang Ho igra jednu od glavnih uloga govori o porodici koja pokušava da spase svoju članicu nakon što ju uhvati deformisana, čudovišna riba iz rijeke Han. Do tad su mnogi bili skeptični po pitanju toga da li korejska produkcija može da proizvede ubjedljivo digitalno čudovište.

Međutim, film je brzo zadivio gledaoce kod kuće i dobio svjetsku distribuciju nakon što oduševio u Kanu, gdje je prikazan van konkurencije. U svojoj zemlji je, kao i “Snowpiercer” kasnije, ušao među top 20 filmova po zaradi u kinima, a dominirao je na dodjeli korejskih Blue Dragon nagrada, gdje ih je osvojio pet. I ovo ostvarenje ima političku pozadinu, jer je dijelom inspirisano incidentom iz 2000. kada je korejski pogrebnik koji je radio za američku vojsku u Seulu prosuo ogromnu količinu formaldehida u gradsku kanalizaciju.

“Pojednostavljivanje je reći da je ‘The Host’ anti-američki film, ali u njemu sigurno ima metafore i političkog komentara na račun Amerikanaca”, kazaće Bong za “Bloomberg News”. Upravo zbog kritičkog stava prema SAD-u, ovaj film nahvalile su i vlasti Sjeverne Koreje, što je rijetkost za južnokorejske blokbastere.

Za najnovije ostvarenje Bong je u Kanu upitan da li se parazit iz naslova odnosi na Sjevernu Koreju, ali je reditelj to negirao. “Ako ljudi u Sjevernoj Koreji jednog dana vide moj film, mislim da će se smijati”, izjavio je on.

Kontra roditeljima

Da su se roditelji Bong Džun Hoa pitali, mi ne bismo bili u prilici da gledamo njegove filmove. Rođen u Daegu 1969. sa ocem grafičkim dizajnerom i majkom poznatom spisateljicom, Bong je još u srednjoj školi odlučio da želi da bude reditelj, ali pošto se njegovi roditelji nisu slagali sa tom idejom upisao je i završio sociologiju na Jonsej univerzitetu krajem 80-ih.

Kada je ispoštovao roditelje, okrenuo se svom snu i završio početkom 90-ih dvogodišnji program na Korejskoj akademiji filmskih umjetnosti. Odatle je krenula njegova karijera.

Prvo snimajući kratke 16-omilimetarske filmove koji su prikazivani na Internacionalnim filmskim festivalima u Hong Kongu i Vankuveru, da bi zatim učestvovao kao jedan od scenarista omnibusa “Seven Reasons Why Beer is Better Than a Lover” 1996, te potpisao priču za “Motel Cactus” Park Ki Jonga godinu kasnije, čekajući da se stvore uslovi za snimanje njegovog prvog dugometražnog ostvarenja.

Preporučujemo za Vas