"Dugo sam se spremao za svoj rediteljski zahvat"

Gordan Kičić: Neke priče vas obuzmu i morate da ih ispričate

Gordan Kičić govori o tome kako je biti sa druge strane kamere na snimanju “Realne priče”, ulozi u filmu “Ajvar”, radu na seriji “Senke nad Balkanom”, trendovima, regionalnoj saradnji...
1943 pregleda 0 komentar(a)
Iz filma "Realna priča", Foto: Screenshot/YouTube
Iz filma "Realna priča", Foto: Screenshot/YouTube

Gordan Kičić jedno je od najtraženijih imena na srpskoj glumačkoj sceni u posljednje vrijeme - gledamo i gledaćemo ga kako na velikim, tako i na malim ekranima ove godine, a osim toga poznati glumac našao se nedavno i u ulozi kakvu nije imao do sada, onoj rediteljskoj. 

Njegov rediteljski prvijenac, film “Realna priča” u kojem igra i glavnu ulogu uz Ninu Janković Dičić, prošle sedmice je imao premijeru u Srbiji, a sredinom narednog mjeseca pojaviće se i u bioskopima u Crnoj Gori. Prethodno će crnogorska publika Kičića gledati u filmu “Ajvar”, nagrađivanom rediteljskom debiju Ane Marije Rosi koji je ljetos imao uspješan pohod na regionalne festivale. 

Biće teško pobjeći od Kičića ovih dana čak i kad upalite TV, jer je počela sa emitovanjem i druga sezona veoma popularne serije “Senke nad Balkanom”, u kojoj beogradski glumac igra jednog od bitnijih i najintrigantnijih likova, zlokobnog spletkaroša Alimpija Mirića zvanog Kaluđer. Samo za pozorište nema vremena, priznaje Kičić, koji je o svemu tome pričao za “Play”.

Uskoro će u crnogorskim bioskopima početi emitovanje filma “Ajvar”, kako je bilo na snimanju?

Lijepo, mi se dugo poznajemo i ona je odličan reditelj i prijateljica, tako da kad mi je ponudila ulogu bilo mi je jako veliko zadovoljstvo da budem dio tog projekta.

Što Vas je privuklo kod te uloge?

Ta uloga je važna zbog konteksta drugih likova u cijeloj toj priči. On u stvari daje drugu verziju, drugu perspektivu glavnih junaka. Taj kum glavnog lika kojeg igram ja, to nije toliko velika uloga, ali je vrlo bitna za priču. Veoma je važna za percepciju glavnog junaka.

”Realna priča” je Vaš rediteljski debi, kakav je bio osjećaj naći se sa te strane kamere?

Jako zanimljivo je bilo. To je jedan jako ozbiljan zahvat na kojem sam radio nekoliko godina i na obostrano zadovoljstvo, moje i publike, film jako lijepo prolazi. To je nešto što sam, kao što rekoh, dugo spremao i zaista fantastična ekipa igra u tom filmu. Imali smo veliko zadovoljstvo da Jelena Filipović i Dušan Kovačević budu koproducenti sa strane Crne Gore, pošto smo dobili podršku iz vaše zemlje, u pitanju je koprodukcija Srbije i Crne Gore. Tako da jedva čekam da prikažemo film u Crnoj Gori.

Zašto Vam je bilo bitno da ispričate ovu priču, radnja se vrti oko jednog glumca - ima li tu i nečega autobiografskog?

Prosto jedan osjećaj da sam morao da ispričam tu priču. Namjestili smo tako, napisali smo da je on glumac, to čini da se nekako bliže i istinitije mogu postaviti i kao reditelj i kao glumac i da ispričam što duhovitije i što iskrenije tu priču. Mislim da je to najveći kvalitet ovog filma, jer pored toga što je u pitanju komedija, ima tu i drame, pa ga možemo nazvati dramedijom. Na taj način publika može da se najviše veže za junake i da na kraju doživi jednu emotivnu katarzu.

U tom filmu našli ste se u ulozi glumca i reditelja i koproducenta. Koja od tih uloga Vam je bila najzanimljivija, a koja najteža?

Pa ne znam, sve tri su čudne, potpuno različite. Ali nisam to samo ja bio, tu je bilo puno ljudi koji su mi pomagali u svemu. Moglo bi se reći da mi je najdraža uloga glumca, mada je i uloga reditelja jako lijepa i zanimljiva i veoma kreativna. A opet, bez produkcije se ništa od toga ne bi desilo. Tako da su sve bitne.

Planirate li da se u narednom periodu više koncentrišete na ulogu reditelja?

Ne znam, vidjećemo kako će se stvari razvijati. Definitivno ako budem naišao na neku priču koja će me inspirisati, ja ću se pozabavati s njom. Jednostavno postoje te priče i tekstovi koji vas obuzmu i nekako morate da ispričate, a upravo to se desilo meni sa ovom “Realnom pričom”.

Koliko Vam se percepcija toga što radite kao glumac promijenila od kad ste se našli na poziciji reditelja?

Pa ne znam, mislim da nije, nekako je uvijek ista. Nisam mogao sebe da posmatram... Sebe sam gledao u montaži kao nekog glumca koji dobro ili loše obavlja svoj posao. Ali sam bio veoma fokusiran na snimanju, jako koncentrisan, vrlo sam dobro znao što radim i zbog čega, čemu služi neka scena, neki kadar, prosto sam imao svijest o tome. Dugo sam se spremao da to uradim, u cijeli taj rediteljski posao sam ušao dosta spreman.

Koji dio sebe ste pronašli u toj ulozi u filmu “Realna priča”?

Ono što sigurno mogu da kažem je da je to lik, da to nisam ja. To je Veljko Radosavljević, kojeg smo napisali, koji ima od svakoga ponešto, dosta ljudi će to prepoznati u njemu. Ako ne u sebi, onda u ljudima oko sebe. Vidjećete kakav je to jedan živopisan karakter i drago mi je što smo uspjeli to da napišemo i da napravimo. Istinski sam srećan.

Ali sigurno unosite i dio sebe bar u neke uloge, sa kojim likom biste rekli da se najviše poistovjećujete od svih koje ste igrali do sada?

Pa ne znam, ne volim da imam tu vrstu paralele, pošto smo mi kao ljudi veoma kompleksni i ne može da vas definiše jedna uloga. Ali se dobro osjećam u svakoj. To mi je uvijek bilo bitno, da se dobro osjećam u svakoj ulozi koju igram. Ako se ne osjećam dobro, to znači da nešto nije u redu, ili sa mnom ili sa ulogom. Ili sa rediteljem. (smijeh). Trudio sam se da uvijek budem maksimalno predan da iskoristim sve to i dam sve od sebe.

Zanimljivu ulogu ste dobili u seriji “Senke nad Balkanom”, kako ste se za nju pripremali budući da ovo ostvarenje ima i istorijski kontekst?

Nisam imao tu vrstu pripreme, jer je moj lik fiktivna ličnost. Spremao sam se tako što sam čitao tekst i razgovarao sa rediteljem i sa scenaristima. To je bila jako dobro napisana uloga i bilo mi je veliko zadovoljstvo da je igram, bio sam srećan što sam je dobio. Sad ide druga sezona, publika to mnogo voli i zaista mi je drago zbog toga.

Bilo Vam je bitno da igrate tu ulogu, borili ste se za nju?

Jeste, zato što mi se dopala u smislu da je van žanra i daleko od uloga koje sam ja uglavnom igrao, tako da sam priželjkivao tako nešto, da se oprobam u nečemu potpuno drugačijem. Publika je to prepoznala i sve je ispalo super.

Što izdvaja tu seriju da je postala apsolutni hit, jedna od najpopularnijih u regionu?

Prije svega je narativ potpuno drugačiji, produkcijski odudara od svih ovih serija koje smo imali prilike da gledamo na ovim prostorima posljednjih godina. Osim toga, internacionalni kasting, imamo sve nacionalnosti bivše Jugoslavije, zastupljeni su svi od Vardara do Triglava i to je vrlo zanimljivo. Mislim da publika voli malo da vidi i nova lica, kao i poznata u drugačijim ulogama.

Kako je sarađivati sa Draganom Bjelogrlićem, Vaše kolege ga opisuju kao zahtjevnog, ali i zahvalnog reditelja za saradnju?

Jeste, divno je. Ja Dragana stvarno mnogo volim i poštujem, on je jedan ozbiljan sineasta, predan svom poslu i vrlo dobro zna što želi, zašto nešto radi, tako da mi je bilo veliko zadovoljstvo što sam bio dio “Senki nad Balkanom”.

Aktuelno je zlatno doba TV serija na Zapadu, ima li taj trend uticaja na ovim prostorima, jer je utisak da su i kod nas serije sve bolje i značajnije?

Definitivno se taj kvalitet sa filma prenio na serije, koje su postale sve zahtjevnije produkcijski i glumački i vrlo su zanimljive za rad. To je jedan trend koji je sad prisutan u svijetu, pa i kod nas. To je logično da se dešava, jer su ljudi više kod kuće, imaju manje vremena da idu u bioskop i sad serije jure publiku preko televizije.

Shodno tom bumu dešavalo se da serije iz zemalja kao što su Danska, Švedska, Njemačka, Brazil postanu globalni hitovi. Mislite li da postoji šansa da neki naslov sa ovih prostora tako nešto postigne?

Ne znam, to ćemo vidjeti, vrijeme će pokazati. Danas je to definitivno globalna utakmica tako da ćemo vidjeti što će se napraviti, možda se proda neka vrsta franšize. U svakom slučaju, lijepo je što se radi i mislim da će ovo vrijeme prije svega iznjedriti dobre pisce, kvalitetne ljude koji će naučiti da se bave ovim poslom. Pošto smo uvijek bili u deficitu sa piscima, a sad je to najvažnije i mislim da će se pojaviti par mladih ljudi koji će znati to kvalitetno da rade.

Da li biste voljeli da radite na nekoj seriji kao reditelj?

Vidjećemo, pričaćemo, postoje neki planovi, pa kad se desi pričaćemo o tome.

Još jedna zajednička stvar za aktuelne, popularne serije na ovim prostorima je što su većinom u pitanju krimi trileri, mislite li da je to slučajnost ili postoji razlog?

Mislim da je samo takav trenutak, takav je trend. Mislim da naš narod voli i duhovite stvari, životne stvari, porodične stvare, samo što je u ovom trenutku to zanimljivo jer do sad nije rađeno toliko kod nas, tako da je to sve sasvim legitimno.

Koliko imate vremena sad za pozorište pored svih tih filmskih i TV projekata na kojima radite?

Ja sam uzeo godinu dana neplaćenog odmora u pozorištu da bih obavio ovaj svoj rediteljski zahvat na kojem sam radio.

Radite i na novom filmu Duška Kovačevića?

Jeste, nedavno smo završili. Veliko mi je zadovoljstvo što sam imao priliku da sarađujem sa njim. On je stvarno jedan od najvećih naših savremenika. Ne smijem da otkrivam ništa u vezi sa tom pričom, takav je dogovor, vidjećete o čemu se radi.

Pomenuli ste koprodukciju Srbije i Crne Gore, je li to formula za uspjeh s obzirom da su pojedinačne kinematografije bivših jugoslovenskih republika baš male?

To je najlogičnije, a i sama Evropa nas tjera da sarađujemo. Mislim da bi stvarno bilo neozbiljno da mi građani bivše zajedničke zemlje koji pričamo istim ili sličnim jezikom ne sarađujemo. Švedska, Danska i Finska praktično sve filmove zajedno produciraju, tako i mi moramo da se udružujemo. I tu ne mislim samo na Srbiju i Crnu Goru, nego na cijelo područje bivše Jugoslavije. To je jedno tržište i kad se namjeste politički uslovi to će se i dešavati.