FILM "GRUDI" OD 22. JANUARA U BIOSKOPIMA

Marija Perović: Bolest je tabu, a mi živimo u bolesnim društvima

Izvorno “Sise”, zbog političke korektnosti “Grudi”, uče da je ljubav i fizička i psihička potreba, uče da u srednjim godinama nijesmo prestari, da naše živote ispisujemo sami i da nema sudbine i usuda sve dok su odluke na nama
5015 pregleda 1 komentar(a)
"Grudi" su topla priča u hladnim danima: Marija Perović, Foto: Dušan Todorović
"Grudi" su topla priča u hladnim danima: Marija Perović, Foto: Dušan Todorović

Ženska, a zajednička, priča o prijateljstvu, ljubavi, sudbinama, životnim izazovima i priča o onom što najteže pada - bolest, smještena je u Nikšić i prati tri drugarice koje se ponovo okupljaju povodom proslave 25 godina mature. 

Film “Grudi”, najprije “Sise”, prve crnogorske rediteljke Marije Perović bioskopsku premijeru u Crnoj Gori imaće 22. januara u podgoričkom Cineplexu u 20 časova, a nakon toga je na bioskopskom repertoaru širom Crne Gore, dok je premijera u Srbiji zakazana za 5. februar u 20 časova u Kombank Dvorani.

Marija Perović za “Play” najavljuje film nakon kratke serije koja je predstavljena prošle godine, a koju je publika i u Crnoj Gori i regionu veoma dobro prihvatila. Serija je dobila i prestižnu Specijanu nagradu žirija na Seoul International Drama Awards, jednom od najvećih svjetskih televizijskih festivala, koji svake godine organizuje Korejska asocijacija TV emitera. 

Perović govori kako je nasta(ja)o film, po čemu se razlikuje u odnosu na seriju, ističe da se “na filmu više smije, a, kažu, više se i plače”, otkriva detalje novih projekata koji su u pripremi, kao i svoje favorite kada je globalna kinematografija u pitanju.

Perović je za seriju/film okupila poznate glumice i glumce iz Crne Gore i regiona povezujući tako prostor nekadašnje Jugoslavije, makar u ovom projektu: Dubravku Drakić, Nadu Šargin, Mariju Škaričić, Vojina Ćetkovića, Miru Banjac, Peđu Bjelca, Jelenu Đukić, Danila Lončarevića, Branimira Popovića, Aleksandra Đuricu...

Nakon serije stiže i film “Grudi” koji će publika moći da vidi i u bioskopima, od naredne sedmice. Kako je tekao proces oblikovanja filma, da li ima većih izmjena kada je scenario u pitanju?

Malo obrnut redosljed u formi plasmana i distribucije, ali mi smo film radili paralelno. Čak je u gruboj ruci montaže, film bi bio i ranije završen. Onda smo odlučile, zbog odgovornosti, da finalne proizvode planiramo na ovaj način, i nadam se da će publika širom Crne Gore imati i želju i volju da pogleda film. Jer, u hladnim danima topla i emotivna priča o četvoro prijatelja, nam treba. Makar su to bili komentari o filmu - od, u novembru, zimskog Kotbusa u Njemačkoj pa do premijernog i ljetnjeg Herceg Novog, o filmu...

Film je drugačiji u strukturi, neke scene su sasvim nove i snimane u Splitu i Hrvatskoj... Pitkiji je i, u poređenju sa serijom, više je koncentrisan na samu priču. Uvijek je posebna koncentracija i drugačija vrsta gledanja u bioskopima, a samim tim i sadržaj, poput uslova o kojima govorimo. Na filmu se više smije, i ko zna, kažu više se i plače. Izvorno su “Sise”, koje su zbog političke korektnosti postale “Grudi”, bile scenario za film, i to je u stvari prvobitni format koji je prilagođavan i dopisivan za duži. Sve u svemu, bilo je relativno jednostavno, u kreativnom smislu, napraviti film, osobito kada nemate sentimenta u montaži. Teško je bilo odreći se nečega što sam mislila da je dobro u seriji. I ovdje zaista moram da istaknem izuzetnu montažerku Natašu Pantić, kao i Nemanju Mosurovića koji je uradio drugačiju muziku za film. Samo je pjesma, ili odjavna numera, ostala ista.

Film "Grudi"
Film "Grudi"

Ovo Vaše ostvarenje prožeto je nizom kompleksnih tema koje svojom slojevitošću čine ovu priču pričom za svakoga (makar je to moj utisak). Da li je bilo teško “održati” takav pristup i šta biste Vi kao autorka istakli da je u fokusu filma?

Haha - žensko pitanje, na slojevit način. Sa vrlinama i manama, ne tretirano na prvu loptu i, kako Vi kažete, tako da svaki gledalac može da ga prihvati, ili da se zamisli... Jer i ono što se nekada navodi kao jedan od pokretača - kancer grudi, takođe je žensko pitanje.

Problem nemanja djece je žensko pitanje (a ovdje se moram nasmijati, jer je zapravo zajedničko). Problem vaspitavanja djece je žensko pitanje, problem nedostatka vremena za profesionalni razvoj..., opet je do žena. Jedino sitan kriminal u kojem su žene samo dekoracija, nije žensko pitanje.To je i u ovom filmu ostalo na muškarcima... A fokus je na prijateljstvu. Ja vjerujem da prijatelje u životu birate, sve ostalo je genetika ili igra slučaja oko koje se niste mnogo pitali.

Kao prva žena reditelj u Crnoj Gori nekako je očekivano i normalno da su junaci Vašeg djela zapravo junakinje, da preovladava ženska glumačka postava i da u filmu, iako slušamo muškarce, više dobijamo od žena, iz ženske vizure, a bez obzira na sve to priča je takva da ne bi trebalo da se karakteriše kao ženska, već društvena i zajednička. Šta drugačije donose žene u filmu, ili u ovom filmu konkretno, nakon svih muških priča koje smo ranije dobijali?

Prije svega - lojalnost. Priča prevazilazi stereotipe, jer ove žene su nisu tukle oko muškarca i jedna drugoj podmetale noge. Dalje, jesu one i majke, i supruge i ljubavnice, ali to im nisu prioritetne želje i ciljevi. One su jedna cjelovita žena, ali to ne postoji. Svaka ima nešto što druga nema, ali se baš takve razumiju. Žene čine preko 50 odsto društva, ne znam kakva je situacija u Crnoj Gori sa Neželjenom, ali svuda u svijetu je žena više. Dobili smo makar to, da se o ženama, i to o onim koje vidimo oko nas, priča. Priča se pa bilo da se neki ljute zbog rodnosenzibilisanih potpisa, na kojima insistiramo takođe da bi se skrenula pažnja, iako mislim da jedni bez drugih ne možemo. Žene u ovoj priči nisu sredstva koja pokreću ili usporavaju radnju, one su razlog priče - van stereotipa o (opet) majkama, sestrama, vješticama ili vilama... One su spremne i da taj stereotip mijenjaju.

Marija Perović
Marija Perović(Foto: Dušan Todorović)

Možda i najbitnija tema je kancer dojke. Imam utisak da se o tome ili drugim bolestima u našem društvu još uvijek govori šapatom, ljudi to ne razgovaraju, nekada posmatraju kao sramotu, a i koliko god to poricali još je tabu. Da li su Vas možda upravo takve okolnosti podstakle da priču prožima upravo taj “ženski problem” - kancer dojke?

Bolest je tabu, a živimo u bolesnim društvima. Van sistema i van okvira. Kancer dojke, može da bude metafora, jer, naglašavam, on je on izliječiv ako se primijeti na vrijeme i ako se liječi. Junakinje iz filma su okasnile, neke su kašnjenje sustigle, neke nijesu... Ali svakako tabu teme nijesu stavljale pod tepih. Inicijator je bio vrlo praktičan - podaci... Pošto u Nikšiću ne živim stalno, već dolazim i odlazim, šokirajući su podaci o broju mladih ljudi koji umiru je “logline” grada - saučešća i ko je umro? - A to više nišu djedovi i babe... Vjerujem da je svaka bolest posljedica nebrige. Pošto je ovo samo film, nebriga se “dala razrješiti u tri dana”... Ali ja i dalje vjerujem u, sada prevaziđenu floskulu, da je film život bez dosadnih momenata. To je tako po Hičkoku, mada me savremeni trendovi katkada i demantuju. Sada je film često i kontemplacija, možda zato što živeći život slabo razmišljamo o bilo čemu. To mi je tužno.

Kazali ste u jednom intervjuu da je ovo film “o ljubavi, prijateljstvu i vjeri u ljude koju smo svi negdje izgubili”. Čemu nas uče tri školske drugarice, drug, svako sa svojom sudbinom, svojim boljkama, (ne)ostvarenošću?

Uče nas da je ljubav/voljenje, i fizičko i psihičko, potreba... Uče nas da u srednjim godinama nismo prestari, da naše živote ipak ispisujemo samo mi i da nema sudbine i usuda. Ima, ali odluke su na nama.

Svakako nijesu zapostavljeni ni tinejdžeri, odnos roditelj-tinejdžer-pubertet, ali ni “luda baba” koju svi imamo, ako ne kod kuće onda u komšiluku, tu je i stranac koji je oduševljen Crnom Gorom, ali i ljudi koji su iz nje otišli ili žele da odu, makar u seriji... Sve ovo je naša realnost. Može li se reći da film (do)nosi dio biografije svakog gledaoca koji ga bude pogledao? Na koji način, zbog čega?

Pa negdje i da... Doduše film je malo drugačiji, neke stvari su izvan, fokus je više na njih četvoro, ali da. Naša egzotika je takva strancima, oni su nama iritantni, ja volim otvorene granice i putovanja, ali ako sebe istu nosim u koferu onda džaba što putujem... Ili živim negdje drugo. I, da se nadovežem na Vaše pitanje, hvala na njemu - da, film jeste dio biografije svakog gledoca, pogotovo ako mu priđemo otvoreno, startno, bez predrasuda, a ja tako prilazim i životu. I dalje. Spremna da učim i da pogriješim.

Koliko u svojim ostvarenjima unosite sebe, svoje misli, tjeskobe, autobiografske elemente uopšte i smatrate li da to doprinosi ili oduzima uspjehu filma, bliskosti koju on može ostvariti sa publikom?

“Grudi” jesu moj naličniji film, ostvarenje iako tu ima i ponečega što nisam ja. Možda je to tako i zbog toga što je najsvježiji, još živim i strepim zbog njega. U “Majmunima” sam se bavila upadom drugih u privatni prostor, toga ima i u “Gledaj me”... U “Grudima” se junaci otrgnu, kako god, na koji god način... To je lično, iako mi se nekada moj sopstevni život čini kao latino sapunica, a nekada kao filozofski lament, koji znam napamet iz “Gorskog vijenca”..., kao gomila svakodnevnih prepreka, i nedostatka vremena, još uvijek nemam ni želje a ni snage da bez događaja, koje ni sada nisam opisivala, prenesem i dam drugima. Više kradem od njega na komadiće. U ovoj priči tih komadića je najviše u odnosu na dva prethodna.

Perović
Sa dodjele nagrade u Seulu: Perović(Foto: Privatna arhiva)

Može li se reći da su Vas “Grudi” prenule iz rediteljske pauze, možda obnovile profesionalne ambicije? Dodala bih i da sam vidjela da je u pripremi i novi Vaš projekat, dugometražni film po romanu još jedne uspješne Crnogorke Olje Raičević... Kako ide taj proces priprema, šta bi u tom projektu bilo u fokusu i šta Vas je privuklo da razmišljate o ekranizaciji njenog romana?

Ma ja sam, poput Džokera u filmu uvijek imala utisak da radim. Jer se ovaj posao i živi, tako da pauzu nisam osjetila. Ali, da, sada projekte konkretizujem i pripremam dva, sa dvije dame, žene, drugarice - sa Vesnom Perić i Oljom Raičević, i to je dovoljno za sada. Nadam se da već u aprilu možemo pričati više. Mogu da nas ureknu pogrešni zaključci, više od zlih jezika, a još uvijek se kuva. Kuva se jedna priča skoro dvije godine, a druga i cijelih šest, sedam. Zato ja kažem da pauza nema...

Da li biste, za kraj, pozvali publiku da pogleda Vaš film, šta biste poručili?

Film je drugačiji od serije, na velikom platnu, a ne na laptopu, mobilnom, ili dok mijenjate kanale...Nije pirat, nego je reguralan. A svi smo do “poštenja” i u našem društvu. Namijaćete se i možda plakati... Glumci lijepo izgledaju, ili su zgodni, što bi rekla moja baka, (film) ne traži od vas da budete pametnije nego što jeste i neće vas biti blama ili sramota da kažete da vam se ne dopada. Ali da biste sve to znali - pođite u bioskope, neće vam biti hladno ni u kom smislu.

Jugoslavija je bila EU u malom

Kada smo razgovarale uoči premijere serije čini mi se da ste mi rekli da glumačka postavka koju ste okupili, a sve velika imena naše regionalne scene, ponovo spaja prostor nekadašnje Jugoslavije, makar u tom projektu. Taj duh Jugoslavije i onoga što je nakon Jugoslavije ostalo rekla bih da se osjeća i u Vašoj seriji, a pretpostavljam i u filmu... Osjeća se i vidi u ljudima koji su iz jedne škole otišli različitim putevima, osjeća se u njihovoj bliskosti kada se sastanu, a osjeća se i vidi i u Nikšiću kakav je prikazan. Jeste li imali namjeru da se dotaknete i te teme, pa indirektno?

Jesam, to su moje formativne godine... Jesam nostalgična, iako je popularno danas to ne biti i to je kao bljak, ali bivša zemlja je bila kao Evropska unija u malom. Od katolika, muslimana do pravoslavaca pa opet muslimana, i danas me baš briga da li je to bila fake direktiva, ali ja sam to međusobno poštovanje (možemo ga nazvati i prećutkivanjem, kako god vam drago) voljela. Meni je zaista u kulturološkom, mentalnom, emotivnom kontekstu, u kontekstu brenda Kraš i Cedevita bilo isto što i Smoki. Crnagorakop kafa je bila najbolja, a Nikšićko pivo oni koji vole piva su posebno isticali. Da ne pričam o muzici, glumcima... Fabijanu Šovagoviću za kojeg studenti pitaju ko je ovaj super glumac, ali jednako pitaju i za Miru Stupicu. Da - junakinje su otišle u Beograd, Split i ostale u Nikšiću.

Najbolji prijatelji mojih roditelja, bračni parovi jedno od njih je znalo biti iz Hrvatske, BiH, Srbije... Tada su se ljudi družili po kućama pa u kući sam imala raznolikost, po izgovoru, navikama, meni su te gospođe, tada drugarice koje su čitale i pričale o karijeri, bile zanimljive... Toga danas više nema. I da, ova priča, krijući se iza naslova “Grudi”, govori i o svemu tome. Ja sam to postigla u mom životu i sa Zadrom, Zagrebom, Ljubljanom, Splitom, a o Beogradu da ne pričam... I mislim da sam u pet procenata stanovištva bivše nam velike države koja ima takav krug. Blizak! Baš kao i njih četvoro koji se vide jednom u pet godina.

Ljudi nijesu statistike

Za snimanje ste izabrali Nikšić kao svoj rodni grad, a koliko Vam je uzvratio u tome? Čini mi se i da se iz serije može zaključiti da Nikšić ne uzvraća koliko bi trebalo, možda nekada i jeste, ali više ne. Koliko taj socijalni faktor utiče što na društvo sa jedne strane, a onda i na umjetnost, ljude, kulturu?

Nisam ja baš najpodbnija osoba, no živim sa tim. I to lijepo. Nikšić je nekako postao provincija i od ovih koji su “poglavice”, a i od “Indijanaca”. Izvinjavam se zbog političke nekorektnosti spram Native Americans... Sada mi se čini da istorijsku šansu koju smo imali kao društvo, u kulturološkom kontekstu, da ne budemo provincija, polako gubimo. I to me opet ne raduje. Šta god govorili o evrospkim statistikima, a ja jesam za EU, pa i za statistike ako su neophodne, ali ljudi nijesu statistike. I negdje smo ih izgubili, evo na primjer sve one koje su Crnu Goru mogli i trebali voljeti, onako kako je ja volim... Patetično, ali me povuklo.

“Zemlja meda” je čudo

Kada je globalna kinematografija u pitanju, bližimo se dodjeli Oskara... Kako komentarišete to što je zastupljenost žena procentualno veoma niska, a o tome se diskutovalo i uoči Zlatnog globusa i šta biste preporučili čitaocima “Vijesti”?

Beskrajno me raduju dvije nominacije za “Zemlju meda”, makedonski film - to je čudo! Ne nominacija za najbolji dokumnetarac, koliko i ova za najbolji strani film. I sve nominacije za “Parazita”. To bi bile i moje emotivne preporuke. Raduju me novi crnogorski filmovi, ili većinski crnogorski, kad smo kod procenata...

A zastupljenost žena, tu nema tu nazad. Nema veze što smo krenuli od statistike i suvoparno, čak su i mene zvali za jedan inostrani projekat, pitala sam zašto - pa zbog kvota. Odlučili su se za EU, iako nijesu baš najzadovoljniji... Ali, ako se to dešava to je dobro, ma koliko nakaradno zvučalo (na prvi pogled). Jer na svijetu nema baš mnogo pametnih ljudi, a neki od njih i kroz istoriju jesu bile žene, imenom i prezimenom svojim.

Tako da jeste “mnogo buke”, ali nije ni oko čega... Da budem konzervativna - ona je oko naših kćerki, sestara, majki... Da ne pominjem partnerke... A čik neka neko u 21. vijeku kaže da ga je za njih baš briga.