NEMA LAKIH IZLAZA

Finale Netflixove animirane serije "BoJack Horsman"

Hvala Rafael i hvala Bodžek što ste nas učinili malo više zahvalnim, malo manje usamljenim, a život malo više smiješnim i malo manje nepodnošljivim
1094 pregleda 1 komentar(a)
BoJack Horsman, Foto: Netflix
BoJack Horsman, Foto: Netflix

Znate onaj osjećaj kad ste toliko dugo vezani za priču i likove neke serije da kad se ona završi čini vam se da nećete znati što ćete dalje sa sobom? Plašio sam se tog osjećaja uoči finala Netflixove hvaljene serije “BoJack Horsman”, ali je njen autor Rafael Bob Vaksberg i ekipa koja je sa njim radila na ovom djelu još jednom uspjela da prevari sve nas uljuljkane u predvidljive holivudske šablone.

Umjesto konzumentskog “daj još”, kraj sam dočekao sa mješavinom sreće i melanholije, kao i mnogi drugi, sudeći po reakcijama. Srećan što se serija nije nastavila u beskraj i poput nekih drugih se vremenom pretvorila u karikaturu same sebe, tužan zbog odlaska našeg grešnog prijatelja iz naslova koji je brojne gledaoce širom svijeta tješio tokom prethodnih šest godina.

BoJack Horsman
BoJack Horseman(Foto: Netflix)

Crtaće i dalje mnogi karakterišu kao sadržaj za djecu, iako istorijski gledano nisu to bili ni po nastanku ni sad, a od famozne serije “The Simpsons” do danas sve je više onih koji se bave “ozbiljnim”, “odraslim” temama i neki predviđaju da će taj trend samo nastaviti da jača u budućnost.

Tako da pitate nekoga koja mu je najbolja serija ikad teško da bi mu neki animirani naslov bio prvi na pameti, prije bi to bili “The Sopranos”, “The Wire”, “Breaking Bad” ili što god već od igranih hitova, nego pomenuta saga o porodici Simpson ili ozloglašeni “South Park” recimo. Možda je i glupo morati da odabereš samo jednu ili samo pet ili deset omiljenih serija, pogotovo u ovoj poplavi posljednjih godina, ali bi bilo nepravedno ne istaći sljedeće: ko je mogao i da pomisli da ćemo se tako ljudski, duboko povezati sa jednim animiranim konjem koji govori?

U vremenu abnormalnog stresa i pritiska fantazija kojima nas hrane mediji, nerealnih ciljeva koje postavljamo sebi i svaki dan kad ih ne dostignemo prekorijevamo sebe, “BoJack Horseman” nas podsjeća da smo na kraju dana svi ljudi, a da je ljudski griješiti, da svi poput Sizifa imamo svoj kamen koji nas svakog jutra čeka na dnu planine da ga guramo ka vrhu, koliko god umorni bili.

“BoJack” je počeo kao još jedna komedija o istrošenoj holivudskoj zvijezdi, ali je ubrzo i kroz naslovnog, ali i kroz ostale likove prikazao široku paletu načina na koje zarobljeni kao hrčak u točku beskrajno trčimo za smislom, kao i težinu tog trčanja, jer umor kad-tad stigne na naplatu. Doprinio je u medijima na Zapadu sve glasnijoj priči o psihičkim problemima sa kojima se kao individue danas suočavamo, nečemu što je na ovim prostorima nažalost i dalje tabu tema, konstantno mjereći jesmo li dovoljno srećni i zaslužujemo li to. U kasnijim sezonama pokazao i koliko je bitna perspektiva kad donosimo presudu, jer nikad ne znamo kroz što su prošli ljudi koje osuđujemo.

Vraćajući se u posljednjoj sezoni na ranije pominjanu japansku umjetnost kincugija - slomljeni keramički objekti se ponovo sastavljaju zlatom, na taj način ne krijući da su bili slomljeni, već čineći da izgledaju nekako još ljepše - autori kao da nam poručuju da bi trebalo da naše greške nosimo kao medalje nakon borbe, pokazujući da smo naučili iz njih, pokazujući da bez pada nema ni uzleta. Jer ako nas je nešto “BoJack” naučio, to je da stvari uvijek mogu biti gore i da ih možemo samo dočekati nasmijani kao Kamijev Sizif.

BoJack Horsman
BoJack Horsman(Foto: Netflix)

Mnogi su očekivali da će se serija završiti smrću glavnog lika, tako što će se utopiti u svom bazenu kao u uvodnoj špici, ali kako umjetnost oponaša život, tako su nas autori još jednom podsjetili da u ovom naslovu, kao i u životu nema lakih izlaza. Ne, umjesto smrti koja se naslućivala u pretposljednjoj epizodi, Bodžeka je na kraju dočekalo suđenje, paparaci, zatvor, još jedan krug suočavanja sa izborima koje je pravio.

Kao što nas čeka još jedan naslov koji ćemo bindžovati, ali će Vaksbergova animirana poezija ostati kao zlatni vez preko slomljenih srca svih onih koji su zavoljeli egoističnog konja alkoholičara. Rastanak bi trebalo doživjeti kao kraj kratkotrajne romanse sa strancem u nekom dalekom gradu, kao u “Before Sunrise”, kojeg nikada više nećemo vidjeti, ali koji će nas zauvijek promijeniti.

BoJack Horsman
BoJack Horsman(Foto: Netflix)

“Postoje ljudi koji ti pomognu da postaneš osoba kakva jesi i možeš im biti zahvalan bez obzira na to što neće biti dio tvog života zauvijek”, kao da nam autori poručuju kroz lik Dajen u posljednjoj epizodi. Hvala Rafael i hvala Bodžek što ste nas učinili malo više zahvalnim, malo manje usamljenim, a život malo više smiješnim i malo manje nepodnošljivim.

Preporučujemo za Vas