DNEVNIK PEDRA ALMODOVARA

Voren Biti, Madona i ja

Drugi dio dnevnika proslavljenog španskog filmskog stvaraoca Pedra Almodovara napisanog u izolaciji
1053 pregleda 0 komentar(a)
Almodovar sa glumcima iz filma “Pain and Glory”, Foto: Promo
Almodovar sa glumcima iz filma “Pain and Glory”, Foto: Promo

U ponedjeljak veče, kada su nove, još oštrije mjere sprečavanja širenja virusa korona za vrijeme karantina najavljene, počeo sam prvi put da osjećam simptome klaustrofobije. Došli su kasno, jer sam patio od klaustrofobije i agorafobije već duže vrijeme. Znam da su u pitanju suprotne patologije, ali moje tijelo je paradoksalno - to je oduvijek bila jedna od njegovih karakteristika.

Te noći znao sam da ću probati da izađem sljedećeg dana, osjećao sam se da ću počiniti zločin sa predumišljajem. Kao da pružaš sebi zabranjeno zadovoljstvo i ne možeš učiniti ništa da to izbjegneš. Zvuči kao jeftina palp literatura, što i jeste, ali za to ću okriviti efekte samoizolacije.

Minimalno sam isplanirao svoj izlazak: poćiću da kupim hranu, dakle običan odlazak u prodavnicu iz istinske potrebe jer sam potpuno sam. Tako sam se tog utorka ujutro obukao da izađem i osjećao sam se kao da radim nešto nevjerovatno - oblačenje! Prošlo je 17 dana od kada sam to posljednji put radio, a sam čin oblačenja za izlazak uvijek sam doživljavao kao nešto vrlo intimno i posebno.

Prisjećao sam se nekih drugih situacija kad sam se spremao za izlazak, veoma važnih trenutaka za mene. Sad to shvatam, jer su od tad ostali u mojoj glavi. Recimo, sjetio sam se 1980. kad sam se oblačio u Ulici Lope de Rueda, spremajući se za premijeru filma “Pepi, Luci Bom” u kinu “Penalver” u Ulici Konde de Penalver. Mada je u pitanju bioskop gdje su prikazivali reizdanja, za mene je taj događaj bio kao premijera u Kodak teatru u Los Anđelesu. Bio je to prvi put da će moj film gledati publika, prvi put u pravom bioskopu i kao dio komercijalne mreže, sa sjedištima punim ljudi, publikom koja će gledati slike koje sam ja stvorio sa svojim prijateljima, tokom godinu i po rada na filmu. I oni koji nisu napustili kino su se toliko smijali. Sjećam se da sam nosio crvenu satensku jaknu koju sam kupio u Portobelu u Londonu.

Povezani članci

20. April 2020.

Dugo putovanje kroz noć

Ne dešava se uvijek da se neko oblači po planu ili se bar ne sjećaš da je tako. Sjećam se da sam dvije godine nakon premijere “Pepija”, još za vrijeme La Movida pokreta, svjesno obukao sivo Mao odijelo i otišao u bar u Malasanji koji je vodio dečko na kojeg sam bacio oko. Sjećam se tog odijela jer je dečko kojeg sam pomenuo postao dio mog života u narednih dvije-tri godine. Ostavio je svoj trag.

Takođe se sjećam purpurnog šantung svilenog sakoa koji je dizajnirao Antonio Alvarado i čizama koje sam nosio na mojoj prvoj ceremoniji dodjele Oskara 1989. Nismo osvojili nagradu, moja veza sa Karmen Maurom se raspala, ali je taj odlazak u Los Anđeles bio pun predivnih događaja.

Četiri ili pet dana prije ceremonije smo imali večeru u domu Džejn Fonde, ona je bila opsjednuta željom da uradi rimejk mog filma “Žene na rubu nervnog sloma”. Zvala je samo nekoliko ljudi na večeru. Angeliku Hjuston i njenog tadašnjeg partnera Džeka Nikolsona. Šer, ljepša, slađa i niža nego što sam je zamišljao.

I Morgan Ferčajld, američku TV zvijezdu iz 70-ih i 80-ih. Da! Bio sam istinski iznenađen jer sam mislio da je Morgan niža liga u odnosu na ostale. Džejn Fonda mora da je primjetila moje iznenađenje budući da mi je kasnije objasnila kako je išla na demonstracije sa Morgan, za koju je kazala da je možda i veća feministkinja od nje.

Proveli smo veče zapanjeni energijom ženskih gostiju, kao i Džekovom. Fotografisali smo se mnogo puta, kako svi zajedno, tako i pored slika koje su visile sa zidova, a čiji autor je bio Džejnin otac Henri Fonda.

Jutro nakon ceremonije zazvonio je telefon u mojoj hotelskoj sobi, na drugoj strani ženski glas. Kazala mi je, kao da nije bila svjesna njenog uticaja, ali je uvjerena da će njen glas uticati na mene: “Ćao, Madona ovdje. Snimam film ‘Dik Trejsi’ i voljela bih da ti pokažem set. Danas ne snimam tako da ti mogu posvetiti cijeli dan”.

Cijeli tim, od Vorena Bitija do Vitorija Storara, nije mogao da bude ljubazniji prema meni. Tretirali su me kao da sam Džordž Kjukor (slavni američki reditelj koji je na vrhuncu bio tokom 30-ih). Biti me je natjerao da sjednem na njegovu stolicu, stolicu reditelja, kako bih mogao da odgledam scenu koju su snimali. Htio sam da priznam da sam kao dijete svoju seksualnost otkrio kad sam ga vidio u filmu “Sjaj u travi” (zidar iz “Bola i slave” nikad nije postojao), ali sam se naravno zaustavio. Snimali su scenu u kojoj neprepoznatljivi Al Paćino nije prestajao da priča. Sljedeće godine bio je nominovan za Oskara, a film je dobio tri statue. Madona mi je pokazala sve setove i upoznao sam nekoga koga sam obožavao: Milenu Kanonero, kostimografkinju koja je do tad već osvojila tri Oskara (a godinu kasnije bila je nominovana i za “Dik Trejsija”) sa filmovima “Vatrene kočije”, “Beri Lindon” i “Koton klab”. Preporučujem sva tri da vam karantin lakše padne. Moj omiljeni je Kjubrikov “Beri Lindon”.

Milena će osvojiti i četvrtog Oskara, ne sjećam se sa kojim filmom. Posjeta njenoj radionici je ostavila vjerovatno najjači utisak na mene tog dana. To je mogao biti jedini razlog zašto bih volio da radim u Holivudu, njena opsjednutost detaljima.

Lik iz stripa “Dick Tracy” ima karakterističan žuti šešir. Milena je bila opsjednuta željom da nabavi šešir u istoj žutoj boji kao u stripu. Pokazala mi je oko dvije stotine šešira koje su razlikovale najmanje nijanse žute. Na neki način, donekle i ja to radim sa mojim filmovima. Ne znam kako da radim drugačije, ali znam kako da radim sa manje para.

Madonu sam sreo sljedeće godine tokom njene “Blond Ambition” turneje.

Izlazio sam sa njom tokom dana koje je provodila u Madridu. Organizovao sa veliku flamenko žurku za nju u hotelu “Palas” sa Loles Leon, Bibijanom Fernnandez, Rozi de Palmom, ali mi je ona jasno stavila do znanja da je interesuje samo jedan gost, pored mene: Antonio Banderas. Obećao sam joj da će Antonio biti tamo, ali joj nisam rekao da ga nisam mogao pozvati da dođe bez njegove supruge Ane Leza, koja je bila veliki Madonin fan.

Ona je, Madona, odlučila gdje će ko da sjedi. Prirodno, njeno mjesto je bilo na čelu stola, ja sam bio na njenoj desnoj, a Antonio na lijevoj strani. Anu je poslala na najudaljenije mjesto odatle.

Osim nas dvoje, Madona nije obraćala pažnju ni na koga. Član njenog tima je nosio kvalitetnu kameru kako bi snimio sve, “za uspomenu”, kako mi reče Madona. Djelovalo mi je čudno, ali dobar domaćin za neke stvari ne pita.

Morao sam da prevodim Madonina pitanja upućena Antoniju. U tom trenutku u karijeri Antonio je bio spreman da eksplodira. “Veži me” je tek počeo da se prikazuje u Americi i kritičari i Holivud, kao i Madona, zaljubili su se u njega, ali te noći 1990. on nije progovorio ni riječ na engleskom.

Kažem ovo zato što će godinu dana kasnije film “U krevetu sa Madonom” imati premijeru, a njegov dobar dio je snimljen na mojoj žurci u Palasu. Zlostavljanje Antonija je bila jedna od glavnih priča filma, a ona je u samo jednoj rečenici izmontirala kako se oslobodila Ane Leze. Na kraju večeri Ana se usudila da nam se približi i sarakstično kazala božanstvenoj plavuši: “Vidim da ti se sviđa moj muž, ne čudi me, sve žene ga vole, a meni ne smeta, ja sam veoma moderna”. Madona joj je samo rekla: “Odlazi odavde”.

Sve ovo može djelovati neozbiljno, i jeste, više kao hronike Peti Difuze nego nešto napisano tokom izolacije u kojoj živimo. Ali sjećanje je apsurdno kad bira stvari. Briga me ako ovo djeluje kao osveta: da je bilo drugačije, da sam ja snimao Madonu i od toga napravio film koji će se prikazivati širom svijeta, dobio bih strašan udarac u vidu tužbe od koje bih se još uvijek oporavljao. Madona nas je tretirala kao naivce i morao sam to da kažem jednog dana. Nije tražila dozvolu da koristi naše snimke, a mene je čak i sinhronizovala - moj engleski vjerovatno nije bio naročito dobar.

Nazad na moju priču. U jednom trenutku tokom večere Madona mi je rekla da pitam Antonija voli li da udara žene. Kunem se da je bilo tako. Preveo sam mu to. Antonio nije progovarao, onda je počeo nešto da mrmlja i napravio izraz lica kojim kao da je htio da kaže “Ja sam španski džentlmen i uradiću sve što dama od mene traži”. Za mene je to bio elokventan gest u tišini. Ali Madona je tražila više od toga, pa mi je rekla da ga pitam da li voli kad žene udaraju njega. Preveo sam mu, a Antonio je opet isto gestikulirao, što je značilo ni jedno ni drugo, ali da je na usluzi ženskim željama.

Kažem ovo prije svega jer je istinito, a i što je bio jedan od zabavnijih momenata večeri, ali ona to očigledno nije tako vidjela, jer ga nije uključila u svoj film. I morala je da se desi globalna pandemija da bi znali kakvo je stvarno bilo to veče.

U januaru ove godine, tačnije 11. januara, morao sam da odem na dva mjesta istog dana u Los Anđelesu. Morao sam da se pojavim na dvije ceremonije gotovo simultano na kojima je “Bol i slava” dobio nagradu za najbolji strani film. Nosio sam crno Živanšijevo odijelo, sa “perkins” rolkom iste boje ispod.

Prvu ceremoniju je organizovao AARP, koji lobira za prava ljudi starijih od 50 godina. Španija nema tu kulturu grupa za pritisak koje utiču na vlasti da odobre mjere u korist određenih kolektiva.

AARP je imao svoje prestižne nagrade i ceremoniju toliko bitnu da je prenošena uživo na TV-u. Nagrada se zvala Grownups (u prevodu sa engleskog - odrasli). I one zaista oslikavaju najbolje što se desilo te godine na filmu, dakle ništa infantilno ni dječije.

Ja sam prvi pobjednik koji je proglašen jer su organizatori znali da me čeka još jedan događaj, dodjela nagrada losanđeleskih kritičara, čiji gosti su se pijanili koktelima prije ceremonije koja je bila manje formalna. U mom govoru, nakon što sam primio nagradu, pomenuo sam Vorena, čudo je da mu nisam pomenuo moje seksalno buđenje. Ali sam bio srećan što sam mogao reći da ga konačno imam u jednom mom filmu (ako se sjećate slike Natali Vud i Bitija tokom monologa Asijera Ečenadije).

Noseći istu odjeću i sa istom željom da ugodim i da mi bude ugođeno, pojavio sam se u hotelu Interkontinental gdje su kritičari slavili njihovu prestižnu dodjelu nagrada i držali predavanje o tome što je trebalo da se desi ove godine. Najbolji film - “Parazit”, najbolji glumac - Antonio Banderas, najbolji strani film - “Bol i slava”.

Ali nazad na poentu. Izašao sam prvi put nakon 17 dana apsolutnog karantina. Nisam želio da izgubim senzaciju koju sam iskusio, a razlog je bio običan, krenuo sam da kupim hranu u prodavnici na uglu.

Bio je to čudan osjećaj, ali takođe i osjećaj velikog mira, vrlo ugodne tišine i praznine. U tom trenutku nisam mislio o preminulima i onima koji su zaraženi. Osjetio sam da prisustvujem slici Madrida bez presedana i jednako neobičnoj situaciji koju i dalje ne umijem da opišem.

Radije ne bih mislio o žrtvama (to nije istina - pokušavam da pomognem najbolje što mogu). Svi znamo te užasne brojke i ovo sam napisao upravo da bih zaboravio na njih, to je neka vrsta eskapizma. Ako se zaustavim da se suočim sa realnošću pašću mrtav. A to ne želim.

Preveo i priredio:

Stefan Strugar

Preporučujemo za Vas