MARK RAFALO O novoj HBO seriji “Znam da je ovo istina”

Bio je izazov igrati blizance

Priča serije “Znam da je ovo istina” temelji se na bestseleru Volija Lema iz 1998. godine, a za režiju je bio zadužen Derek Sijanfrans
1488 pregleda 0 komentar(a)
Rafalo glumi jednojajčane blizance, Foto: HBO
Rafalo glumi jednojajčane blizance, Foto: HBO

Glumac, scenarista, režiser i producent Mark Rafalo u novoj seriji “Znam da je ovo istina” igra jednojajčane blizanace, Dominika i Tomasa Berdsija.

Bilo da glumi Marvelovog superjunaka Hulka, ili sjajne uloge u kultnim filmovima kao što su “Zodiac” i “Spotlight” publika dobitnika Emi nagrade voli u svakoj kombinaciji.

Priča serije “Znam da je ovo istina” temelji se na bestseleru Volija Lema iz 1998. godine, a za režiju je bio zadužen Derek Sijanfrans.

Dominik i Tomas su rođeni sa šest minuta razlike u ponoć na Novu godinu. Započinju živote na prelazu decenije i sa drugačijim datumima rođenja (jedan je rođen nekoliko minuta prije ponoći 31.12.1950. a drugi u prvim minutima 1.1.1951.) i drugačiji su koliko samo blizanci mogu da budu. Potpuno. Tomas je paranoični šizofreničar. Porodična saga u kojoj jedan brat pokušava da pomogne drugom da izađe iz psihijatrijske ustanove, istražuje kompleksne familijarne odnose između najbližih članova porodice - braće.

Paralelno prateći njihove živote, ova porodična saga predstavlja priču o izdaji, žrtvi i oproštaju, smještenu u Ameriku 20. vijeka gdje su Dominik i Tomas prikazani u različitim periodima života, počevši od njihove sadašnjice koja se odvija tokom 1990-ih, i vraćajući se na njihovo odrastanje kroz Dominikovo sjećanje.

Serija je limitirana na samo šest epizoda, prva je premjerno prikazana 11. maja u 20.00 časova na HBO kanalu, a od tada može se naći i u HBO GO ponudi.

Derek Sijanfrans i Mark Rafalo su i među izvršnim producentima serije, uz Grega Finberga, Linet Hauel Tejlor, Bena Brauninga, Glena Basnera, Anju Epštajn i Volija Lema.

U ekskluzivnom intervjuu za HBO Rafalo priča kako je bilo raditi na ovom projektu.

Da li ste poznavali knjigu Volija Lema?

Ne odmah. Voli Lem i ja smo imali istog agenta za knjige, a prava na knjigu su postala ponovo dostupna, pa su i svi ti bitni ljudi pohrlili pokušavajućida dođu do njih, ali je Voli bio u fazonu “Misliš li da će Mark Rafalo željeti da se upusti u ovo?”. To mi je otkrio, a ja je nijesam do tada pročitao knjigu, već sam to uradio tokom vikenda. Toliko me je ganula i dotakla, toliko sam se poistovjetio i osjetio sam da će to biti fantastična serija. Ali nijesam znao da li je to ono što on, Voli, želi da napravi od toga. Kada smo se sastali prva stvar koju sam mu rekao, nakon što sam mu kazao da je izuzetno talentovan i da je knjiga sjajna, bilo je da ne mogu zamisliti da knjiga postane film, a da se mora uraditi pravilno.

Osjetio sam da to mora biti kratka serija i njemu se svidjela ideja, pa sam tada rekao: “Sta misliš o Dereku Sijanfransu”. I svidjela mu se I ta ideja za režisera, tako mi je bukvalno dao projekat. Znate, prošao sam kroz mnoge druge kanale sa agentima i menadžerima i ostalim nakon toga, a onda je moj menadžer, Margaret Rajli konkretno, bila posebno od pomoći i ohrabrila me je, jer sam pokušavao da prodrem u ideju produkcije i bio sam pod tenzijom zbog mojih sposobnosti da to odradim, a ona mi je rekla: “ti ovo radis godinama, samo nastavi onako kako si već radio. Otkrivaj materijal, sarađuj, zapošljavaj najbolje ljude i prati svoje kreativne impulse i sve će biti u redu”. Tako je i bilo. Uspjeli smo.

Na koji način ste se povezali sa pričom?

Ja sam, znate, potomak italijanskih imigranata. Moj narod je došao ovamo, bili su veoma siromašni, i došli su da započnu novi život ovdje u Americi. Moj djed je započeo posao sa krečenjem kuća. Oni su bili ljudi iz radničke klase kojima je bilo veoma teško da svoje italijansko nasljeđe ostave iza sebe i postanu amerikanci, ali oni su to uradili. I porodica im je bila sve. Porodične tajne ostajale su u porodici i znate bilo je i mentalne bolesti, tih velikih porodičnih drama. Imao sam brata koji je bio, kako mi to zovemo, “italijanski blizanac”. Rođeni smo u razmaku od manje od godinu dana i odgojeni smo tako da nam je porodica bila sve. Tako da tvoja porodica vidi sve - dobro, loše, prelijepo i ružno. Zato mi je bilo jednostavno da se povežem sa ovom pričom. Osjećao sam se kao “dođavola, ovo su ljudi koje poznajem, ljudi sa kojima sam odrastao, ovo je stalež koji razumijem”. Niko ne priča priče o ovim ljudima, ali ovo je, u stvari, ko smo mi kao amerikanci ili jedan aspekt Amerike. Tako da su u pitanju bile sve ove stvari, kao i izazov da igram blizance. I da li ste bili zatečeni i uzbuđeni zbog toga što ste dobili priliku da igate blizance? Bio sam veoma uplašen, ali sam kasnije ukapirao da je strah bio bez razloga. Morao sam da skupim hrabrosti kako bih mogao da zaigram blizance.

Pa kako je sve to ispalo?

Znate, nisam mogao da dobijem boljeg partnera od Dereka koji bi prošao kroz sve ovo sa mnom. On je neko ko je želio da ispoljim tu ranjivost i govorio mi je “OK, osjećaš se tako? Onda samo budi to i mi ćemo snimati i ispašće apsolutno fantastično. Unesi sve što si doživio u naš rad i to ćemo zabilježiti. Počećemo odatle i možda će se desiti i nešto drugo”. 

I to je uglavnom ono što se dešavalo svakog dana. Govorio bih mu “uplašen sam” a on bi odgovarao “da, Tomas je uplašen” ili bih mu rekao “Ne znam šta radim” a on bi mi rekao “da, Dominik ne zna šta radi”. I tako smo uvijek nastavljali da se vraćamo na realnost sadašnjeg trenutka. Znate, ako možeš da uradiš to i imaš nekog ko ima dobro oko kao što je Derek, da te vodi duboko u unutrašnjost svega toga, ne možeš pasti - ti si planina, ti se ne uspinješ na nju, iznenada postaješ ta planina. Tako da sve što sam osjećao - nesigurnost, osjećaj da sam promašaj, gubitak povjerenja - to su sve osjećanja koja su ta dva čovjeka takođe iskusila.

Znači ta nesigurnost je odigrala ulogu?

U velikoj mjeri.

Nakon što si odigrao ulogu Dominika, uzeo si šestonedjeljnu pauzu kako bi se pripremio da fizički igraš Tomasa. Da li je to bilo čudno vrijeme za tebe?

Da bio sam u nekoj vrsti pakla. Završio sam ulogu Dominika, a ispred sebe sam imao čitavo jedno obeshrabrujuće putovanje zbog kojeg sam bio veoma nervozan i anksiozan.

Dok smo snimali ulogu Dominika čitavo vrijeme bio sam sa Derekom i sa čitavom ekipom, išao sam kući vikendima, ali sam imao samo jedan dan. Išao sam kući petkom uveče, proveo subotu sa porodicom, a vrećao se na posao nedjeljom ujutro i učio 20 do 30 stranica koje smo snimali taj dan ili se pripremali za snimanje. To je bio monaški način života okrenut samo ka radu i odjednom spremajući ulogu Tomasa dobio sam priliku da idem kući na šest nedjelja. Tako sam se vratio porodici znajući da još uvijek imam obeshrabrujuće putovanje ispred sebe i nisam znao šta ću da radim sa ulogom Tomasa.

Radio sam na njoj, razmišljao o tome kakva bi trebala da bude, probao neke stvari i nijesam mogao u potpunosti da je pronađem. I samo sam jeo, jeo, svakog dana. Derek me je u jednom trenutku pitao da li jedem, a ja sam mu odgovorio “Čovječe imam 52 godine. Možda ovo što jedem nije baš toliko dobra ideja. To će definitivno opteretiti rad mog srca”. A on bi odgovarao “Samo nastavi da jedeš” (smijeh). Ja bih onda priznao da ne znam šta uopšte da radim sa ulogom, da bi mi on odgovorio da nastavim da jedem a da će se ostalo samo srediti. I u velikoj mjeri to je i bilo tako. 

Jednom sam proveo neko vrijeme sa mojim tehničkim konsultantnom jer on živi sa osobom koja ima paranodinu šizofreniju i gledao sam stotine sati intervjue sa ljudima koji pričaju o tom problemu, ljudima koji govore o svom svakodnevnom životu, o ljekovima koje koriste i načinu na koji oni utiču na njih. Sve te stvari sam uzeo u obzir dok sam gradio ulogu, međutim šizofrenija nije karakter. To je prepreka onome ko je već karakter.

Pronalaženje onoga što jeste Tomas je bilo najvažnije. On je morao da balansira između Dominika, koji je njegova potpuna suprotnost. Imao sam pomoć Dereka koji je sjekao scene, montirao ih i slao mi ihkako bi mi pokazao šta je ono što nam treba iz tih scena kako bismo na pravi način dočarali Tomasa. To bio proces i razumijevanje tog procesa kroz koji je trebalo da prođemo da bismo napravili ulogu i da bismo učinili da publika mari za njega.

Na kraju svega toga jeste li se osjećali kao da vam je potrebna neka vrsta odmora od nesigurnosti i sumnji koje ste osjećali kroz ovaj proces?

Ovo je ono što znam i što je drugačije najvjerovatnije od svega što sam do sad radio. Uvijek sam imao neku vrstu male zadrške. Jednostavno, bio sam rezervisan da ako ne uspijem mogu sebi da kažem pa nisi dao sve od sebe i da i sam to znam. Kada kao glumac nastupaš i posmatraš svoj rad, ponekad i počinješ da osjećaš šta publika očekuje od tebe, imaš svoje trikove i zonu komfora i to u suštini pokazuje kakvi smo mi kao ljudska bića. Nađemo zonu komfora i ostajemo u njoj. Meni je u njoj bilo udobno. No, Derek nije takav. Njemu uopšte to nije bitno, već je želio da izvuče maksimum pa bi mi govorio “to je baš dobar performans Marka Rufala. Ali daj da probamo nešto drugo, hajde da idemo dublje. Željim da budeš loš. Želim da budeš užasan”. A vi se ne možete pripremiti na to. Nijedan od trikova koje imam niti zona komfora mi nije pomogla da odradim ulogu Tomasa jer što se više trudiš da uradiš, to ne uspijevaš. Tako sam se u jednom trenutku bacio u prazninu i dao sve od sebe, uronio u sve to, prosto proživio. Mnogo toga je zaista palo na Dereka i njegovo režiranje.

Voli Lem je govorio o tome da kada piše, počinje sa glasom i pusti da ga on obuzme. Da li je tako i sa glumom, puštaš li da te lik koji tumačiš obuzme?

Moj učitelj je imao običaj da keže “odeš u biblioteku i razumiješ politički, emocionalni i istorijski kontekst. Razumiješ kako se tvoj karakter kreće, šta ga čini drugačijim, kako se ponaša, pije, kako pravi sendivč. Uradiš sav taj posao onda ga odbaciš i letiš i to je ono šta radiš”. To je ono što Voli radi. On ne počinje samo sa glasom, već ima čitavu plodno tlo koje koristi prije nego što pusti da ti glasovi dođu i vode.

Da li je Voli Lem gledao seriju i da li ste bili sa njim kad je to radio?

Nijesam bio sa njim, jer sam se us*ao kad sam saznao da je gleda (smijeh). Voli u svoj svojoj vlekidušnosti i razumijevanju nam je rekao “ljudi ovo je sada vaše. Postoji 20 verzija ovoga. Postoji 20 verzija ove verzije koje u Fox-u ljudi nijesu mogli da skontaju. Potpuno očekujem da ovo uzmete i učinite svojim. Tu je knjiga i sada će biti i serija. I dajem vam potpunu kreativnu dozvolu za to uradite”. Iako nam je to rekao nijesmo znali kako će reagovati kada odgleda seriju. A znate, i Derek i ja se toliko divimo i poštujemo Vilija, ali i mi smo znali da moramo napraviti umjetničko djelo koje stoji samo po sebi. I pa smo radili ovaj interesantan balansirajući čin između onoga da budemo isrkeni prema njemu i duha onog što je on uradio, dok u isto vriejme donosimo komad na svjež i novi način.I tako kad on dobije to, a vi sedite tamo i čekate da čujete šta on misli, to je zastrašujuće. I iskreno, mogao je napraviti ili prekine ovue seriju. Mogao bi reći „ovaj je komad je smeća i ne želim svoje ime na ovom”. Međutim, nije, hvala Bogu.

Šta vam je rekao?

Napisao nam je ovaj divan email i bukvalno je prošao kroz svaki trenutak čitavog šoua i izvukao je sve stvari koje je voleimo, sva mesta koja smo morali da promenimo kako bi bile djelotvorne za seriju. Dao nam je neke bilješke, a onda je rekao: „Želim da vam pružim ruku i da budem siguran da ćete se zahvaliti svojim porodicama - svojim ženama i djeci jer su vam dopustili da dođete i napravite seriju i uradite je tako lijepo. I oni zaslužuju zahvalnost. I bio je srećan zbog svega ovoga.

Da li ste učestvovali u odabiru ove izuzetne glumačke postave?

Da. Sve što mogu reći je da je čitava poenta bila saradnja sa mnom i Derekom i našom glumačkom postavkom I osobljem. Ono što Derek lijepo radi, i ono što pokušavam da učinim je da dovedemo najbolje ljude i stvoriti prostor da oni budu najbolji. A onda sve počinje da mentalitet mentalitet košnice - svi smo zajedno u ovome i nema hijerarhije, svako ima svoj posao i dajemo sve od sebe dag a uradimo najbolje. Mi svi, kako ja to nazivam, živimo za set i svi se osjećamo kao kod kuće kad smo na setu. A onda pustiš ljude da lete i pokušaš da im daš podršku. To je ono što mi radimo. Odabir uloga je urađen u saradnji sa mnom i Derekom i kasting direktoricom Boni Timerman i svi smo nabacivali ideje i gledali se sa ljudima i razgovarali sa njima. Derek kao režiser donosio je konačnu odluku, ali uvek smo bili na istoj strani. Obično bih iznio ideja, razgovarali bismo o njoj, vidjeli bismo se sa ostalim dijelom ekipe. Mnogo ljudi je bilo na audiciji, ali je sve na kraju ispalo dobro.

Ovo je priča koja se odnosi na porodicu - dobru ili lošu i u ovo vrijeme, kada veliki dio svijeta proživljava blokadu, da li se osjećate samo emitovanje bio pravi trenutak za ovakvu temu?

Sve velike drame se zasnivaju na porodicama. Ne postoji nijedno mjesto gde ste toliko izloženi, tako ranjivi, gdje vas neko tako dobro poznaje, gdje imate toliko izazova i gde ste prisiljeni da naučite kako biti ili ne biti ljudsko biće. Neki ljudi nemaju to iskustvo sa svojom porodicom, ali mnogi od nas imaju. I osjećam da se u ovom trenutku to baš tako reflekuje. To su korijeni onog što mi jesmo bez obzira da li je to porodica u kojoj smo rođeni ili koju stvaramo, to je mesto u kome rastemo i u njoj su svi važni odnosi I mislim da je aktuelna situacija pokazala koliko je to dragocjeno. Porodica je mjesto gde idemo kada je ostatak svijeta u opasnosti i kada se povlačimo, gdje smo mi? Mi smo sa porodicom. I to se trenutno čini relevantnim upravo sada. Ponekad napraviš nešto što sleti u određenom trenutku u kojem je vrijeme samo savršena stvar za taj trenutak.

Priredila: Marija Vasić