mrlja koja ne blijedi

Fašizam živi i edukacija je potrebnija nego ikad

Orson Vels je još 1946. digao narod na noge zbog slučaja Ajzaka Vudarda koji podsjeća na događaje u vezi sa Džordžom Flojdom

695 pregleda 0 komentar(a)
Sa protesta zbog smrti Džordža Flojda, Foto: AP Photo
Sa protesta zbog smrti Džordža Flojda, Foto: AP Photo

S rukama na leđima, okovan lisicama, lica zabijenog u pod prekriven njegovom slinom, s policajcima koji mu pritiškaju noge, torzo i vrat, srce Džordža Flojda prestalo je kucati. Navodno je tren prije no što su ga ubili koristio lažnu novčanicu od 20 dolara kako bi kupio cigarete.

Sutradan su policajci koji su ga uhapsili otpušteni iz službe. Nekoliko dana kasnije pojavio se podatak da su ga prije ubistva mučili i tukli u automobilu. Kako bilo, prolaznici se nisu organizovali protiv policijskog fašizma nego su - danak digitalnom društvu - sve snimali.

“Ne mogu da dišem” - grgljao je umirući Flojd dok su policajci trijumfalno iz njega istiskivali život. Kad su ga napokon odmakli od pločnika, ispod njegove je glave ostala tek tamna mrlja.

Ta tamna mrlja ubrzo je od Amerike napravila buktinju, kojoj malo-malo Građanin Kejn kao Predsjednik SAD-a ubaci pokoju žeravicu ili je polije benzinom. Mrlju koja je ostala ispod ubijenog Flojda vjerojatno je već neko oprao. Nažalost, to je mrlja koja se već puna dva stoljeća ne može isprati, mrlja koja umjesto da blijedi, ona sve više i više tamni prijeteći da će zauvijek potamniti sve ono sjajno što je Amerika postigla i dosegla.

Sa protesta u SAD
Sa protesta u SADfoto: AP Photo

Ovakav slučaj nije ni prvi ni, nažalost, posljednji i uprkos stalnim upozorenjima, rasizam se očito ne može i ne želi iskorijeniti. Prilika je to da se prisjetimo jednako groznog slučaja iz 11. avgusta 1946, kada je na centralnom trgu gradića Aikena u Južnoj Karolini, pred mnoštvom građana i policije, golema buktinja proždirala filmske trake, plakate i fotografije. Da ste tada stajali tamo, tek tren prije nego zauvijek izgori, u buktinji ste mogli prepoznati prekrasno lice glumice Lorete Jang.

Zbunjeni biste počeli, ometani stalnim naguravanjem podivljale mase u transu, da tražite razlog ovakvoj buktinji. Prateći dim koji se uzdiže u vazduh i vi biste podigli pogled prema gore i tamo vidjeli loše izrađenu, o rasvjetnu banderu obješenu, lutku. Iako nije ličila na nikog koga poznajete, pločica oko vrata nedvsmisleno je vrištala: Orson Vels!!!

Spustili biste naglo pogled prema dolje i sve bi vam bilo jasno. Na lomači, koja bi se pod užarenim komadima tada malo urušila, mogli biste između ostalog razaznati i ostatke „lobby carda“ s licem uglađenog brkatog muškarca ispod kojeg je pisalo „The Stranger“.

Recimo da ste ovaj divan film prije neki dan, tog ljeta 1946., baš pogledali u Njujorku, u sebi se tiho smijući kako je to vjerojatno najmarkantniji filmski prikaz jednog istoričara kojeg je, u ovih pet decenija koliko postoji, kinematografija proizvela. Problem je jedino bio što je ovaj istoričar, kojegtako briljantno glumi Orson Vels, prikriveni nacista koji je iz Njemačke pobjegao pred kraj rata. Zbog čega, dakle, ovi ljudi s takvom mržnjom spaljuju sve reference na Velsa i njegovog “Stranca”?

Te, prve poslijeratne godine, kino publika širom kontinenta hrlila je na “Odmetnika” sa Džejn Rasel, “Đildu” s Ritom Hejvort (tada u procesu razvoda od Velsa) i na Velsovog “Stranca”.

Stvar je još čudnija ako znamo da je “Stranac” jedini film u Velsovoj karijeri koji je na američkim kino-blagajnama bio finansijski veoma uspješan.

Film je to koji se nepravedno spominje kao Velsov manje vrijedan, rijetko je bio kvalitetno analiziran, a i sam Maestro je tome doprinio redovno govoreći kako mu je to najmanje drag film od dvanaestak koliko ih je u svojoj karijeri završio.

Orson Vels
Orson Velsfoto: Wikimedia Commons

“Stranac” je označavao Velsov veliki povratak filmskoj režiji koju je, slomljenog srca, napustio još 1942. Nakon kreativnog uspjeha “Građanina Kejna”; te oduzimanja i kasapljenja filmova “Veličanstveni Ambersonovi” i “Putovanje u strah” Vels se okrenuo politici. Zahvaljujući svom političkom mentoru Luisu Dolivetu, kasnijem producentu “Gospodina Arkadina” Vels je ranih četrdesetih postajao politički sve prisutniji: pisao je govore predsjedniku Ruzveltu, učestvovao u kampanji za njegov reizbor, pisao protiv Draže Mihajlovića, a za Josipa Broza, ratovao s propagandnom mašinom Jozefa Gebelsa i, napokon, učestvovao u radu na osnivanju UN-a.

Takva podloga bila je dovoljna da ga usmjeri prema karijeri profesionalnog političara. Čak ga je Ruzvelt lično podsticao da se kandiduje za mjesto senatora, no umjetnička strana nije mogla utihnuti. Tako mu je, odmah po završetku rata, ponuđen scenario Entonija Vajlera i Džona Hjustona pod nazivom “Date with Destiny”. Uz naredbu da film mora završiti u zadatom roku i budžetu, Vels pristaje raditi film koji će smatrati svojim najmanje ličnim, iako je film savršeno oslikavao njegove preokupacije toga vremena.

“Kraj filma je čisti Dik Trejsi, no ja sam se za njega borio. Svi su govorili da je to loš ukus, da sam otišao predaleko, no htio sam jednostavno, stripovsko finale!” reći će Vels o uznemirujućem finalu filma koji priča o nacističkom zločincu Francu Kindleru, koji prije kraja rata bježi u SAD, skrasivši se u malom gradiću u Konektikatu. Sada kao profesor istorije Čarls Renkin, Kindler se ženi s Meri (Loreta Jang), kćerkom lokalnog sudije. Iako niko ne sumnja u njega, za petama mu je agent Vilson (Edvard Robinson) koji pušta iz zatvora Konrada Majnekea (Konstantin Šajn) kako bi ga ovaj doveo do Kindlera.

Završen prema dogovoru, film je pokazao kako izgleda filmsko remek-djelo kada je umjetnik pod producentskim uzdama (iz njega su izbačene sve uvodne scene Kindlerovog bijega po Južnoj Americi).

No, Velsov intelekt i superioran talenat za pisanje dijaloga ipak je i više nego prisutan. Ovaj Velsov film podsjećao je Amerikance širom zemlje koliko je bila važna borba protiv fašizma te koliko je ta izvojevana pobjeda krhka. Sam film je vrlo brzo ušao u istoriju zbog dvije stvari. Bio je to prvi film u kojem je prikazana bočica “Coca-Cole”.

Ujedno, prvi put u igranom filmu su prikazani dokumentarni snimci holokausta. Trijumfalizam zemlje-pobjednice pomiješan sa snažnom edukativnom crtom te vrhunskom umjetnošću stvorili su Velsovog “Stranca”, ali je lomača u Aikenu pokazala kako je edukacija potrebnija više nego ikad.

Razlog lomači nije bio film kao takav. Razlog je bio sam Vels: 28. jula 1946., u svojoj novoj radijskoj emisiji, “Orson Welles Commentaries” („Komentari Orsona Velsa“), on je američku javnost obavijestio o nezamislivom zločinu koji se dogodio čak pet mjeseci ranije, pritom je greškom naveo Aiken umjesto Bejtsburga kao mjesto zločina.

Događaj, koji su nakon Velsove radijske emisije prenijeli svi svjetski mediji, zbio se 13. februara u autobusu koji je putovao na liniji Kamp Gordon, Džordžija - Vinsboro, Južna Karolina. Ajzak Vudard, dvadesetpetogodišnji bivši vojnik, višestruko odlikovani narednik ukrcao se na autobus i, kad je stigao na svoju prvu stanicu, upitao je vozača da li može stići da pođe do toaleta.

Problem je bio u tome što je Ajzak Vudard bio crn. Kasnija istraga i suđenje donose detalje:

“Dođavola, dečko, naravno da ne možeš do toaleta. Je*emu, odmah se vrati na kraj autobusa... nemam vremena da te čekam!”.

“Je*emu, razgovarajte sa mnom kao što ja razgovaram s vama! Ja sam čovjek baš kao i vi!”.

“U redu... Onda požuri!”.

Autobus je nastavio svoju vožnju i, stigavši u Bejtsburg (dakle ne Aiken!), vozač je izašao, vratio se i rekao mu da ga napolju čeka neko ko želi da razgovara s njim. Ajzak Vudard je izašao i shvatio da ga napolju čekaju dva policajca. Vozač autobusa počeo je odmah objašnjavati kako je Vudard pravio nered u autobusu, ovaj je sve porekao, a policija ga je odmah udarila pendrekom u glavu. Nakon što je onemogućen da nastavi putovanje, policajci su ga odveli u obližnju sporednu uličicu, zavrnuvši mu ruku iza leđa.

Nakon kratkog propitivanja je li otpušten iz vojske, jedan od njih počeo je da ga tuče. Vudard je uspio da mu preotme pendrek, ali je drugi policajac izvadio pištolj zaprijetivši da će pucati. Kako je Vudard spustio pendrek, odveden je u zatvor, srušen je na pod i policajci su nastavili da ga tuku. Jedan ga je pendrekom ubadao u oči sve dok mu ih, nije iskopao iz duplji.

Drugo jutro Ajzak Vudard izveden je pred sudijua, koji ga je osudio na 50 dolara kazne ili trideset dana teškog rada. Tek kasno uveče je doveden u bolnicu gdje je utvrđeno da će doživotno ostati slijep.

Ovaj slučaj ubrzo preuzima NAACP (National Association for the Advancement of Colored People -Nacionalno udruženje za unaprijeđenje obojenih ljudi) koji, uz ostale medijske aktivnosti, o svemu obavještavaju Orsona Velsa. On odmah stupa u akciju te na ABC-u započinje svoje radijske “Komentare” posvećene ovom slučaju. Posebno se fokusira na odgovorne za zločin, redovno tražeći od savezne vlade da ih pronađe. Pet nedjelja Vels i njegovi doušnici na terenu tragali su za počiniteljem, kojeg je Vels nazvao “policajac X”.

“Policajče X! Nakon što vas pronađem, neću vas nikad pustiti na miru. Ako vas osude, gledaću suđenje; ako vas zatvore, čekaću vas prvog dana vaše slobode! Mene se nećete riješiti! Želim da vidim ko će vas dočekati na vratima zatvora, želim da znam ko će priznati da vas poznaje. Zanima me vaša budućnost, želim znati sva vaša buduća odredišta! Uzmite drugo ime i ja ću se potruditi da ime koje želite zaboraviti ne bude zaboravljeno! Naći ću sredstva da vam uskratim bilo kakav bijeg, policajče X - mene se nećete riješiti! Mi ćemo se sastati i samo smrt može to spriječiti. Ko sam ja? Maskirani osvetnik iz stripova? Ne, samo radoznali američki građanin”.

Amerika je opet bila na nogama. Orson Vels ponovo, nakon zloglasnog “Rata svjetova” pokreće mase, ali ovaj put u borbu za osnovna ljudska prava. Brojna rasistička pisma stižu mu s američkog juga, a u Aikenu je “Stranac” konačno i službeno zabranjen.

Epilog čitave priče iako vrlo ružan - zapravo je tipičan. Pronađen je i izveden pred sud Policajac X - Linvud Šal. Bijela porota oslobodila ga je svake krivice. Velsu je ukinuta emisija nakon posljednjeg govora o iskorjenjivanju rasne mržnje. S druge strane, organovan je veliki koncert za Ajzaka Vudarda. Na njemu, uz Velsa i Bili Holidej, u finalu večeri nastupio je i kantautor Vudi Gatri koji je svoju baladu posvetio slijepom naredniku. Njeni završni stihovi podsjećaju da je uprkos viševjekovnoj smrti brojnih džordža flojdova, fašizam preživio i živi i dalje jer se Amerika, kao i njen trenutni predsjednik, najviše boje - stranca:

“Sad kad ste čuli priču, i dalje ne mogu da shvatim, kako neko može drugog čovjeka tako tretirati. Borio sam se da od njihove vrste oslobodimo svijet, ali vidim da je borba još žešća sada kad sam slijep”.

Autor: Daniel Rafaelić

Priredio: Stefan Strugar

Preporučujemo za Vas