glumac o djetinjstvu, tragedijama, Bondu...

Pirs Brosnan: Nema želju da ide u penziju

“Otac nas je napustio, a majci, kao samohranom roditelju tih 50-ih godina, bilo je vrlo teško”, prisjeća se on

5344 pregleda 2 komentar(a)
Volio bih da pronađu vakcine protiv rasizma, Foto: Getty Images
Volio bih da pronađu vakcine protiv rasizma, Foto: Getty Images

“Vrlo smo povezani kao porodica, a ovo vrijeme virusa kovid-19 još je više ojačalo vezu među nama, čega vjerojatno ne bi bilo da nije bilo karantina”, kaže poznati glumac Pirs Brosnan, dok mu tokom Zoom intervjua za Gvardijan sin donosi šoljicu kafe.

“On je sjajan muzičar i uspješan student koji je upravo diplomirao na filmskoj akademiji”, priča dalje Brosnan o sinu opisujući kako je dodjela diploma, kao i mnoge druge svečanosti, zbog epidemije otkazana, pa su on i njegova supruga nabavili sinu crnu akademsku kapu i odoru i sjedeći na kauču prisustvovali online ceremoniji dodjele diploma. Koronavirus je poremetio i Brosnanove planove: upravo je u Londonu snimao ‘Pepeljugu’ kad je Covid-19 zaustavio produkciju.

Tada se vratio na Havaje gdje je ostao sve do sada, zajedno sa svojojm suprugom, novinarkom i autorkom Keli Šejn Smith i njihovim sinovima, 19-godišnjim Dilanom i Parisom. (Brosnan ima još troje djece iz prvog braka.) U intervjuu je govorio i o svojoj sporednoj ulozi u Netflixovom filmu ‘Takmičenje za pjesmu Eurovizije: Priča o vatri sage’ u kojem glume i Vil Ferel i Rejčel Mekadams, a koji govori o izmišljenim muzičarim koji se trude da dospiju na takmičenje i predstavljaju Island. Neki su očekivali da će Brosnan u ovom filmu i zapjevati, nakon što je zapjevao u filmu ‘Mamma Mia’.

No, to pjevanje je bilo tako komično da mu je 2009. osiguralo Zlatnu malinu za najgoru sporednu ulogu.

“Bio sam iznenađen i razočaran jer mi nisu dali da ponovno pjevam”, kaže Brosnan.

U filmu o Evroviziji, Brosnan glumi Ferelovog oca koji se protivi sinovoj ambiciji i za njega priželjkuje malo konvencionalniju budućnost. No, to nije stil roditeljstva blizak Brosnanu.

“Moji sinovi su vrlo dobri u školi, imaju kreativni instinkt i naginju umjetnosti. Ne pokušavam ih usmjeravati”, tvrdi glumac.

Njegov sin Dilan bavi se filmom, a Paris je model te su i sami prvukli određenu slavu: na društvenim mrežama prate ih desetine hiljada ljudi. Štoviše, na prošloj dodjeli Zlatnih globusa zasjenili su i svog oca. Brine li Brosnana njihova popularnost na društvenim mrežama?

“Da. Brine i moju suprugu Keli i mene. Otisak (digitalni) koji ostavljaju za sobom, pratiće ih mnogo godina. A to su nemirne vode. Otvorio sam Instagram da bih mogao da pratim Parisa i da budem siguran da se dobro prezentuje i da nije povezan s ljudima lošeg ugleda. To je čudna životinja i s tim treba biti oprezan. Može biti vrlo narcisoidno i treba to znati balansirati s malo ljudske lakoće”, pojašnjava glumac.

Brosnan je rođen 1953. odrastao u Navanu, 50 km udaljenom od Dablina. Kao sin jedinac, svoje je djetinjstvo opisao kao usamljeno i u katoličkom duhu.

“Otac nas je napustio, a majci, kao samohranom roditelju tih 50-ih godina, bilo je vrlo teško”, prisjeća se on.

Nakon što mu je otac otišao, Pirsova majka se preselila u London kad su mu bile četiri godine. Željela je bolji život za njih. On ju je čekao u Irskoj s bakom i djedom po majčinoj strani, kao i ujakom i ujnom.

“Zahvalan sam što nisam osjetio okove roditeljstva, da tako kažem, i sâm sam utirao svoj put. Kad sam kao tinejdžer rekao svojoj mami da želim biti glumac, ona mi je iz sveg srca rekla da slijedim svoje snove”, priča Brosnan. Sa 12 godina se preselio u Putnam u zapadnom Londonu, ali su ga u školi prozvali “Irac”.

“To što si imigrant iz Irske u 60-im godinama u Londonu, to ti nikada ne daju zaboraviti”, prisjeća se Brosnan.

Snimio je nekoliko reklama, no i dalje je sanjao o pravoj glumi. Slučajno je naletio na pozorište Ovalhouse u južnom Londonu i našao se u ‘društvu pjesnika, muzičara i ostalih “izgubljenih duša”.

Prva uloga bila mu je u drami Tenesija Vilijamsa.

“Jedan drugi glumac nije baš dobro prošao i pozvali su mene. Rekli su mi: ‘Tenesi želi da te vidi’. Istrčao sam iz stana i ukrcao se na autobus. No, kako je išao presporo, izašao sam van i trčao dalje. Srce mi je snažno udaralo jer nijesam mogao da vjerujem da Tenesi Vilijams želi da me vidi. Stigao sam u njegov stan i pročitao dvije vrlo emotivne scene. Samo sam poletio. I dobio posao”, prisjeća se Brosnan.

Premijera je bila u pozorištu Roundhouse u Londonu 1977. i kritika je Brosnana jako dobro prihvatila. Vilijams mu je poslao telegram u kojem je pisalo: “Hvala Bogu na tebi, moj dragi dječače”.

“To je bila potvrda da sam na pravom putu, da imam talenta - mali grumen zlata u mom džepu. Tad sam postao još gladniji za glumom. Kad sam jednom otkrio svijet glume, zakačio sam se za njega svim srcem. To je bilo oslobađajuće”, priča Pirs.

To je bio vrlo uspješan početak pozorišne karijere, no Brosnanove ambicije bile su negdje drugdje.

“Uvijek sam sanjao o filmovima. Pozornica, koliko god bila divna, uvijek me je plašila. Želio sam biti na velikom platnu”, priznaje on. Godine 1982. dobio je ulogu šarmantnog TV detektiva Remingtona Sila. Preselio se u Kaliforniju sa svojom prvom suprugom, australijskom glumicom Kasandrom Haris, njihovim sinom i njezino dvoje djece koje je Brosnan kasnije usvojio. Pet godina kasnije Haris je dobila rak jajnika i umrla nakon četiri godine borbe.

Kad je Haris oboljela, Brosnan se okrenuo terapeutskom učinku slikanja i nastavio s time sve do sada.

“Počeo sam da slikam 1987. kad mi je supruga oboljela. Slikao sam zbog bola, a sada ta bol ponekad izlazi kroz boje”, kaže Brosnan, te dodaje kako je jedna njegova slika Boba Dilana prodata na humanitarnoj aukciji za 1,2 miliona eura. Jedva je smogao snage da nastavi s glumom. 1993. godine napokon je dospio na veliko platno glumeći u filmu “Mrs Doubtfire”.

“Želite pogledati unazad i vidjeti da ste glumili u filmovima na koje možete biti ponosni. Mrs Doubtfire je definitivno jedan od takvih filmova” kaže Brosnan koji se osvrnuo i na pokojnog kolegu Robina Vilijamsa.

“Došao sam u njegovu prikolicu gdje su ga upravo šminkali. Sjedio je u havajskoj košulji i kratkim pantalonama, s dlakavim rukama i nogama, a na glavi je imao masku gospođe Doubtfire. Kad me vidio, rekao mi je: ‘Oh, Pirse! Tako si zgodan! Daj mi poljubac!’”.

U to vrijeme Brosnanu je već bila ponuđena uloga Džejmsa Bonda, no morao je da je odbije zbog svojih obaveza iz ugovora za ‘Remington Stil’. No kad je 1995. napokon nastupio kao tajni agent 007 u filmu “Goldeneye”, taj je nastup vrlo dobro iskoristio.

Njegova interpretacija Bonda - senzitivnog, mekanog i ozbiljnog - bila je veliki uspjeh i kod kritike i kod publike.

Nakon posljednjeg utjelovljenja Bonda u filmu ‘Die Another Day’ 2002. producenti su smatrali da filmskom serijalu treba svježa krv. Iako je bio spreman i peti put zaigrati tajnog agenta 007, Brosnanu su preko telefona saopštili vijest da su ga otpisali.

“Bilo je to kao udarac u rebra”, rekao je tada Brosnan, iako sada kaže da za ničim ne žali.

“Ne dopuštam željenju i zamjeranju da uđu u moj život. To samo vodi do još više tuge i jada. Bond je dar koji te stalno daruje i omogućio mi je sjajnu karijeru. Kad si jednom označen kao Bond, to ostaje s tobom zauvijek i bolje ti je pomiriti se s tim odmah na početku čim uđeš kroz vrata i obučeš se u tajnog agenta”, kaže Brosnan.

Nakon napuštanja franšize, Brosnan je ostvario uspješnu karijeru. Njegove interpretacije u ‘Matadoru’ (za koji je dobio Zlatni globus) i ‘Mamma Mia’ bile su posebno uspješne i ne toliko ozbiljne kao neke priješnje uloge. Godine 2010. glumio je fikcionalnog britanskog premijera optuženog za zločin u filmu Romana Polanskog, a ispričao je i šta misli o tom redatelju, s obzirom da je osuđen za silovanje:

“Prihvatio sam ulogu u tom filmu zbog svega što je Polanski napravio kao reditelj i umjetnik. Nisam dopustio da ostatak njegovog života utiče na moj izbor. Morao sam biti iskren prema sebi i znati da je pravda zadovoljena, napola zadovoljena, i nastavio sam kao glumac”.

Brosnan u posljednje vrijeme puno snima. Njegova četiri filma su u produkciji, a peti čeka premijeru.

“Nemam želju da odem u penziju. Imam 67 godina i uloge koje će mi tek biti dodijeljene, biće uloge starijeg čovjeka, komične uloge. U ovom trenutku u životu ne znam što bih drugo osim glume i slikanja”, iskren je Brosnan. Što se epidemije tiče, glumac koji ima i irsko i američko državljanstvo, više od koronavirusa brine epidemija rasizma.

“Džo Biden ima moj glas. Moramo naći vođe kojima možemo vjerovati, ljude koji imaju inteligenciju i empatiju, moramo se odmaći od toksičnosti koja sada vlada. Nadam se da će vakcine biti brzo pronađene. No, nadam se da će se pronaći i vakcine protiv rasizma. No imam nade u mlade. Imam nade u moje sinove”, zaključuje Brosnan.