o dokumentarnom serijalu "the vow"

Marko Visente: Nisam znao mogu li da vjerujem sebi u prepoznavanju razlike između dobra i zla

Mark Visente, lik iz šokantnog dokumentarnog serijala “The Vow”, priča o zlostavljanju koje je sprovodila organizacija NXIVM

4992 pregleda 0 komentar(a)
Mark Visente iz dokumentarca The Wov, Foto: HBO
Mark Visente iz dokumentarca The Wov, Foto: HBO

Uspon TV serija i striming servisa donio je i sve veću popularnost dokumentarnim serijalima. Publika konstantno željna novog materijala shvatila je da i sama naša realnost, životi koji nas okružuju pišu brutalnije i neobičnije drame od onoga što može pasti na pamet scenaristima. Tako se u posljednje vrijeme isprofilisala niša dokumentarnih serijala koji privlače ogromnu publiku, a tiču se raznih kontroverznih tema i najčešće stvarnim zločinima koji su se desili i uvrnutim likovima sa kojima dijelimo planetu.

Jedno od takvih ostvarenja je hvaljena serija “The Vow”, dostupna HBO GO-u i HBO TV kanalu, koja istražuje mračnu organizaciju NXIVM, u režiji Džehejn Nudžaim i Karima Amera, dobitnika nagrade Emi i reditelja nominovanih za Oskara.

Serija prati određeni broj ljudi koji su se pridružili grupi za samounapređenje pod nazivom NXIVM. Ova organizacija našla se na udaru optužbi za sprovođenje seksualnog ropstva i zavjeru reketiranja za koju se terete njeni najistaknutiji članovi, među kojima je i osnivač Kit Renije. Serija “The Vow” gledaocima pruža detaljan i slojevit uvid u iskustva članova ove grupe, ističući njihovu univerzalnu želju za ličnim napretkom. Džehejn Nudžami je počela da se interesuje za ovu temu još 2010. kad je pohađala radionicu “Executive Success Program” organizacije NXIVM, da bi sad konačno publici servirala medijski spektakl koji okružuje ovu polarizovanu zajednicu, koja se našla pod federalnom istragom. O filmu i pomenutoj organizaciji pričao je Mark Visente, jedan od bitnijih likova u dokumentarcu, nekada njen bitan član, a kasnije i žrtva organizacije NXIVM.

NXIVM je prvobitno formirana kao grupa za samopomoć koja je sprovodila Izvršni program uspjeha (na engleskom Executive Success Programmes ili skraćeno ESP). Kako je došlo do toga da si se priključio grupi i što si se nadao da ćeš dobiti od nje?

Čuo sam za ESP kad sam napravio film pod nazivom “What The Bleep Do We Know!?” 2004. godine. Bio sam na turneji, promovisao taj film i u tom periodu sam dobio pismo članice NXIVM grupe Barbare Bušej. Upoznao sam nju i Nensi Salcman i učinile su mi se kao veoma interesantne i inteligentne osobe. Tokom mnogih godina mojih duhovnih istraživanja vidio sam dosta sumnjivih abrakadabra stvari, a štreber u meni je tražio nešto odmjerenije, precizniji način da dođem do odgovora na mistična, egzistencijalna pitanja. Ono što su mi one ponudile bio je više “naučni” pristup gledanju na misterije ljudskog bića i života i mene je to apsolutno fasciniralo.

Kako bi opisao svoju ulogu u svemu tome?

U početku sam samo učio. Ali sam počeo da primjećujem masivne promjene kod ljudi i pomislio sam - što ako bih naučio kako da pravim filmove i koristim njihove tehnike tako da mogu da publiku sprovedem kroz sva ova duboka sra*a i transformacije?” Prvobitni plan je bio da odradim samo pet dana treninga, ali sam ja umjesto toga odradio 16 dana i bio sam totalno fasciniran. Ono što nisam znao tada je da su one sve to vrlo pažljivo i detaljno orkestrirale. Sa namjerom su me pažljivo targetirale i gledale su moje intervjue kako bi vidjele gdje da me “gađaju”. Kasnije sam otkrio da su mi ponudile sve što sam želio, zato što su tačno znale koje dugme kad da pritisnu. Nisam razumio u tom trenutku da su koristile hipnozu i druge stvari pozajmljene iz sajentologije.

Kad i kako si prvi put postao svjestan da se nešto mnogo mračnije zapravo dešava?

Nisu mi se sviđale neke stvari u vezi sa tim kako se vodila kompanija, pa sam počeo da postavljam pitanja Kitu već 2016. Ali to je vojnički sistem, generala sa pet zvjezdica možeš da pitaš nešto samo određeni broj puta prije nego što to postae problem, tako da sam uvijek pokušavao potpuno sam da shvatim što se dešava. Izazivao sam ga kad sam skapirao da su se neke žene namjerno izgladnjivale. Rekao sam mu: budući da da društvo postavlja nemoguće standarde ženama, zar ne misliš da je loša ideja koristiti (ne)hranjenje kako bi žene poboljšale sebe? Bio sam zabrinut zbog Alison Mek, ali bi mi on govorio kako sa njom radi na drugačiji način. Ja bih mu rekao da njegovi načini nisu zdravi, ali bi mi on odgovorio da je ona u PMS-u ili tako nešto. U jednom trenutku sam kazao da me mnogo toga brine, ali da kao glavni problem vidim sistem rangiranja i to što je on šef svima. A on mi je samo rekao da cijeni to što ja poštujem to.

Mark Visente (lijevo) iz dokumentarca The Wov
Mark Visente (lijevo) iz dokumentarca The Wovfoto: HBO

Što je bila glavna, prelomna tačka poslije koje se više nisi okretao za sobom?

Moja supruga Boni je počela da mi iznosi jasne dokaze da Kit zlostavlja žene i sve više i više sam bivao užasnut. Priznala mi je da su neke žene htjele da je uvedu u tajno društvo i da su joj tražile da im da novac za članstvo. Onda sam pričao sa Kitom i shvatio sam da laže. Konstantno smo učili o etici, moralnosti i karakteru, a meni nikad nikako nije padalo na pamet da je lik koji sve to vodi možda lažov. Počeo sam da pričam sa ženama koje su bile pozvane u organizaciju i zvao sam ljude koji su napustili grupu, sve te žene su imale istu priču. Boni se neumorno trudila da mi iznese sve informacije i kad sam ih sakupio nešto u mom mozgu se slomilo. Onda sam morao to da kažem Sari i Nipi i naše putovanje je počelo.

Scena iz dokumentarca The Wov
Scena iz dokumentarca The Wov foto: HBO

Kako si odlučio da li da nestaneš tiho ili srušiš cijelu organizaciju?

Prvo sam skapirao da moram da odem odatle i da to odradim tako što neću uzbuniti nikoga, jer mi je postalo jasno da će mi se u tom slučaju ne piše dobro. Nije bilo šanse da budeš moga ranga i da tek tako odeš i otkriješ sve, a da te oni ne sruše ili ne povuku na dno sa sobom. Ono što oni nisu razumjeli je da jednom kad shvatiš da si sje*an, spreman si da napraviš velike korake, jer ti se crno piše svakako. Tako da sam vrlo brzo uspostavio kontakt sa predstavnicima zakona. Na početku me to nije vodilo nigdje, pa sam odlučio da sve otkrijem javnosti putem članka u “NY Timesu”.

Kakav je bio osjećaj prvi put javno pričati o tome?

Bilo je zastrašujuće. Tražili smo taj nivo vidljivosti još od juna 2017, a članak je izašao tek u oktobru, tako da smo dugo čekali i usput pokušavali da smislimo kako da ljude izvedemo iz NXIVM-a. Shvatili smo da ako ne budemo progovorili javno, cijela priča neće imati svoje lice, a biti anoniman kod ovakvih stvari jednostavno ne funkcioniše. Jednostavno smo morali da priznamo da smo mi uveli u tu priču mnogo ljudi i da moramo da pokažemo svoja lica.

Kako si se osjećao kad su počela hapšenja?

To je bilo skoro nevjerovatno, jer nisam očekivao da se sve desi tako brzo. Cijela stvar me je oduvala, odjednom sam pomislio da bi mogli da se zaštitimo od svih tih ljudi. Mnogi su odahnuli kad je to počelo da se dešava. Bio je to trenutak radosti, u smislu da smo shvatili da ljudi više neće morati da prolaze kroz tu patnju. Moja velika opsesija u to vrijeme je bila da zaustavim Kita u korišćenju te organizacije i ljudi koje je imao na raspolaganju, a koji su nerealno bogati, kako bi povređivali druge ljude. Ali on je i dalje aktivan i pored toga što je u zatvoru, nikad neće stati.

Sa kakvim posljedicama danas moraš da živiš?

Cijelo suđenje mi je i dalje dosta svježe, sve se desilo prije svega godinu dana. Proveo sam skoro dvije sedmice na klupi za svjedoke, suočavajući se sa tim likom dok su njegovi advokati pokušavali da me unište. Sve to ostavi ožiljke na tebi. Mislim da je najveća stvar koja mi se desila taj duboki osjećaj šoka i izdaje. To mi je uništilo psihu, jer počneš da razmišljaš o tome što si sve radio i zapitaš se ko si ti uopšte, koliko daleko unazad je potrebno da ideš da bi se osjećao dobro u vezi sa sobom. Kad većina ljudi napusti takvu organizaciju oni se ne bore sa njom. Mi smo morali da započnemo rat i taj rat je trajao dvije godine i još uvijek nismo stigli da zaliječimo rane. Proces liječenja je za mene počeo tek 2019. Tu je i pitanje dubokog nepovjerenja. Jer pomislim: kako mogu da vjerujem sebi da znam što je dobro ili loše poslije svega? Cijeli koncept dobrote mi je zbrkan, a najgore je što je Kit znao što radi. Čak mi je jednom rekao, kad sam pisao scenario, da od mene želi da napišem lika koji apsolutno vjeruje u dobrotu organizacije i tada sam shvatio da je cijela stvar zapravo laž. Rekao mi je da je užasna stvar to što kad jednom izađeš iz tog zatvora nikad više ne možeš da vratiš tu dobrotu sebi. Godinama kasnije sam shvatio da se igrao sa mnom.

Jesi li ipak pronašao put nazad do sebe?

Pronašao sam istinsku dobrotu i ljepotu ponovo, nezavisno od toga koliko je Kit pokušavao da je uništi i otruje mnogim ljudima. Ali bila je to teška borba. Moja supruga je nevjerovatna duša. Zaista sam srećnik što mi je spasila život, kao i živote mnogih drugih ljudi. Provodim dosta vremena u prirodi, to je melem za dušu, kreativan sam i to mi sve pomaže da se na dubinskom nivou povežem sa sobom.

Što se nadaš da će ljudi zaključiti nakon što budu odgledali dokumentarac?

Nadam se da će ljudi koji su bili izdani i prevareni pronaći opet svoje dostojanstvo. Mi nismo loši ljudi, mi smo ljudi koje su lagali i prevarili. Teško je, jer se osjećaš posramljenim. Ono što želim je da svako ko je bio žrtva ovakve prevare pronađe dostojanstvo i zaista uvjeri sebe da je cijelo vrijeme tragao za nečim dobrim. Samo nije shvatao da ga vode sociopate koje ga lažu. Osim toga, volio bih da ljudi razumiju kako ove stvari funkcionišu, jer ono što možete vidjeti u filmu “The Wov” dešava se širom svijeta. Dešava se čak i u romantičnim vezama između dvoje ljudi, dešava se u porodicama, u crkvama i korporacijama, čak i u cijelim državama. Zaista se nadam da će ljudi koji će vidjeti film shvatiti kako neke stvari funkcionišu. Da nije to u fazonu kao da ti neko dođe i pita te želiš li da budeš dio sekte. Takođe se nadam da će ovaj dokumentarac zaustaviti pitanja kao što su “kako si pao na to?”, jer ne bi trebalo osuđivati osobu koja je bila zlostavljana zbog toga što nije znala da je neko sociopata, a da nije imala iskustva ranije sa takvim ljudima. To je nemoguć zadatak. Interesantnije je pitanje zašto ovi makijavelinski likovi stvaraju takve sisteme i zašto uživaju u tuđoj patnji.