Crnogorska glumica Jovana Tomičić od malena je znala da će biti na sceni. Još kao djevojčica se zainteresovala za glumu, pa je imala priliku da zaigra u predstavi Petra Pejakovića ”Bog”. Bavila se plesom, osvajala nagrade, a bila je perspektivna i kao violinistkinja, jer je kroz srednju školu na državnim takmičenjima osvajala brojna priznanja. Nakon završene muzičke škole, najprije je diplomirala na Fakultetu za biznis i turizam, a onda odlučila da se posveti svojoj ljubavi - glumi, upisavši Fakultet savremenih umetnosti u Beogradu. Do sada imala je manje uloge u TV serijama “Šifra Despot”, “Banović Strahinja”, kao i u projektima “Klan” i “Azbuka”. Za nekoliko dana biće predstavljen i studentski film “Ok” u kojem je takođe igrala.
Glumu je strudirala u klasi proslavljenog režisera Božidara Đurovića, a trenutno je na master studijama.
“Kao mala maštala sam o sceni - scena priča posebnu priču. Željela sam biti dio te priče, željela sam ljudima prenijeti čari djela koja igramo. Pobuditi osjećanja, izmamiti osmijeh ili poneku suzu znači uspjeti u misiji - znači dobro odrađen ‘zadatak’ na sceni”, kaže u razgovoru za “Vijesti” Tomičićeva i dodaje da se dugo u njoj odvijala borba između muzike i glume.
“Kojim putem krenuti, koja odluka je ispravna? Onda sam shvatila da se ne moram odreći muzike, ukoliko želim postati glumica. Muzika je dio mene, muzika je oružje kojim se mnogo puta koristim u glumi. U ulogama gdje pjevam, sviram, igram uspijevam da zadovoljim obije moje ljubavi - i muziku i glumu. Taj osjećaj potpunosti, pronalaženja sebe same, spoznaje da radim pravu stvar ne može se iskazati riječima. Gluma je moja strast, moj izvor snage, moja energija - sve ono što jesam i što želim biti. Gluma me čini boljom osobom, iz dana u dan me tjera da se bavim sobom - svojim manama, vrlinama, emocijama, tijelom...U glumi tijelo je moj instrument, poput violine koja notama osvaja publiku, tako tijelom - pokretom, riječju, pogledom trudim se ‘osvojiti masu’ i doprijeti do njih. Gluma mi je pomogla da bolje razumijem ljude, život. Koliko je ozbiljna sa jedne strane, toliko je sa druge strane velika igra - zar to nije lijepo, zar ne bi svi trebali sačuvati dijete u sebi, ono dijete koje i dalje vjeruje u maštu i čuda? Imala sam privilegiju igrati u predstavi Petra Pejakovića. Raditi sa njim predstavlja posebno iskustvo, jer on je osoba koja zna iz vaše utorbe izvući sve ono što je ‘život’. Naučio me da prihvatim svoje slabosti, i da se ne stidim svojih emocija, više nisam ‘kamen’ kako je često znao u šali da me oslovi. Prihvatiti sebe onakvim kakav jesi - znači živjeti srećnijim i zadovoljnijim životom”, smatra Tomičićeva.
Glumu si upisala na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu i to pošto si diplomirala na Fakultetu za biznis i turizam. Jesi li pokušavala da se upišeš i na FDU Cetinje?
Završila sam srednju muzičku školu “Vida Matjan” u Kotoru. Imala sam želju da upišem glumu odmah nakon srednje škole. Obaveze u muzičkoj školi nisu mi dozvolile da se spremim za prijemni, jer učiti muzičku zahtijevalo je mnogo odricanja. Bilo je potrebno višesatno vježbanje instrumenta, solfeđa, harmonije... Pojavila sam se na prijemnom na FDU na Cetinju, ali nisam prošla. Nakon toga, znala sam da sljedeće četiri godine neće primati novu klasu, ali nisam odustajala, gajila sam nadu da će se desiti neko čudo i pokušavala sam nakon toga sledeće dvije godine. Svake godine bila sam blizu stanja depresije, jer nisam dobila priliku da se bavim poslom u koji sam zaljubljena. Samopouzdanje je bilo sve slabije. Kada prvi put nisam prošla prijemni upisala sam menadžment na Fakultetu za biznis i turizam. Moja porodica je smtarala da treba da idem dalje i da završavam fakultet od kojeg bih sutra mogla da živim i lijepo zarađujem, s obzirom na to da znaju kako se živi od kulture u balkanskim zemljama. Nakon treće godine pokušavanja da upišem glumu u meni se probudilo osjećanje bijesa i inata. Tada sam saznala za prvi sljedeći prijemni na mom sadašnjem fakultetu. Otišla sam sa majkom za Beograd. Sjećam se svog prijemnog ispita. Prijemnog ispita koji je trajao više od pola sata. Ludo sam se zabavila - pjevala, igrala, glumila - neopisiv je osjećaj. Prvi put sam pokazala ono što zaista jesam. Kasnije sam saznala da sam bila primljena prva na listi za tri prijemna roka koja su bila organizovana u junu, avgustu i septembru. Nastavila sam školovanje uporedo dva fakulteta. Izuzetna upornost mi nije dozvolila da se zaustavim na tome. Završetkom osnovnih studija menadžmenta odlučila sam završiti i specijalističke studije, a prije nekoliko dana sam zvanično postala i magistar menadžmenta. A na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu trenutno sam završna godina glume master studija.
Glumu si završila u klasi profesora Božidara Đurovića, poznatog režisera. Kako je bilo biti u klasi režisera, jer obično su glumci ti koji imaju svoje klase?
Imala sam sreću da je šef klase bio reditelj, a asistent glumac. Tako da sam imala priliku da radim sa obojicom. Profesor Hadži Nenad Maričić je radio puno sa nama, koristeći program njegovog školovanja kod profesora Predraga Bajčetića. Naši časovi trajali su satima. Bilo je tu i suza i smijeha. Isprobavali smo procese i drugih priznatih reditelja... tragali smo sve dok nismo došli do krajnjeg željenog cilja. Profesor se trudio iz svih nas izvući maksimum i nije odustajao dok nije dobio ono što je zamislio. Želim da dodam da rijetko koja klasa ima priliku da sluša o glumi u vidu teorije kao što je to radio sa mojom klasom profesor Đurović. Mislim da je pun pogodak raditi i sa rediteljem i sa glumcem, jer tada postajete potpuni.
Do sada si imala manje uloge, igrala u studenskim filmovima, ali i u jednoj televizijskoj seriji. Koliko je teško mladom glumcu da dođe do uloge koja može da mu obezbijedi dalje angažmane?
Jako je teško doći do kastinga uopšte. Mnogo kastinga je zatvorenog tipa, a kada dođete do njega, skoro uvijek postavljate pitanje da li je samo formalan. Potrebni su kontakti, neko ko će vas zapaziti i pozvati da dođete na kasting, a zatim i ponuditi ulogu. Godišnje izađe puno glumaca i velika je konkurencija. Kada dobijete prve projekate - angažmane u većini slučajeva su to male uloge, ali naš zadatak je da se i toj ulozi posvetimo sa puno profesionalizma kao da je glavna. Profesionalizam uvijek bude zapažen, samim tim sebi otvarate vrata za neki sljedeći projekat. Tako se penjete za stepenicu više. Istina je da se snima preko 30 serija u Srbiji. U Crnoj Gori situacija je mnogo lošija, ali bez obzira na to voljela bih da se oprobam kao glumica i u svojoj matičnoj državi.
Koliko je lakše raditi na studenskim filmovima s obzirom na to da ste sličnih godina?
Studentski filmovi su zahvalni radi sticanja iskustva, nekako ste svi približnih godina i u istom sosu. Svima je stalo da se projekat odradi što je bolje moguće. Mana je što se uvijek dese neke komplikacije zbog nedostatka iskustva, ali je svakako manje opterećujuće. Kada su u pitanju profesionalni angažmani, tada se podrazumijeva da sve teče po planu i sve je na mnogo višem nivou. Isto tako tada je i mnogo veći teret da li ćete opravdati očekivanja reditelja i cijele produkcije koja vas je angažovala. U svakom slučaju profesionalnost se očekije i u studentskim filmovima i u profesionalnim angažmanima.
Kakvu inače ulogu priželjkuješ?
Još nemam određenu ulogu koju priželjkujem. Najviše me zanima klasično pozorište i mislim da tu dajem svoj maksimum. Šekspir, Čehov i Dostojevski su po meni vrhunac književnosti. Smatram da su to jedni od najtežih zadataka za glumca, ali upravo zbog toga me najviše i privlače. Volim likove koji su višeslojni, u nekom grču i teški psihološki za razumijeti. Bizarni i konfuzni. Ludi. Likove koji vam daju slobodu izražavanja. Takvi likovi za mene predstavljaju veći izazov. Ako bih mogla da biram ulogu za film, izabrala bih neku istorijsku ličnost. Puno podataka o takvim ličnostima se može naći. Danas je dosta toga pristupačno. U tom slučaju, lako možemo istražiti porodično stablo, nasljeđe, djetinjstvo i tako obogatiti biografiju lika. Samim tim mislim da bih na taj način kvalitetnije uspijela da odbranim takvu ulogu.
Kakvu ulogu i zbog čega nikad ne bi prihvatila?
Na ovo pitanje teško je naći adekvatan odgovor. U glumi je to vrlo promijenljivo. Nikada nisam razmišljala o tome kakvu ulogu ne bih prihvatila. Vjerovatno da ne bih prihvatila da igram golišavog lika, a da to nije opravdano. Da ne postoji jasan razlog zbog kojeg bih bila naga. Glumci uz pomoć reditelja vrlo brzo dođu do toga da opravdaju igru i postojanje svog lika, rijetki su slučajevi da su pisani likovi, a da nemaju značaj.
S obzirom na to da si završila srednju Muzičku školu i da sviraš violinu, da li bi se okušala i u nekom mjuziklu?
Voljela bih naravno. Ranije sam i o tome maštala kada sam išla u pozorište na Terazijama. Sa dvije i po godine počela sam da učim ples. Nekih dvanaest godina intenzivno sam se bavila i plesom uz muziku u kojoj sam od svoje sedme godine, i maštala da ću biti dio nekog mjuzikla. Privlači me spoj muzike, glume i plesa. Još uvijek nisam imala priliku da odem na audiciju za mjuzikl. Mjuzikl ima posebnu vrijednost. Publici je to najdraži vid zabave u pozorištu. Nadam se da će biti prilike da se oprobam i na tom polju.
Svako iskustvo je bitno i dragocjeno
Pojavljuješ se u reklami za cedevitu, igrala si u spotu budvanskog rep dua “Most wonted”. Kakva su to bila iskustva?
Svako iskustvo je bitno i dragocjeno. Moram da priznam da ni reklame ni spotovi nisu projekti koji bi pokazali moje glumačke sposobnosti. Oba projekta su profesionalno organizovana. Korisno je ostvariti kontakt sa takvim ekipama. Na početku profesionalnih angažmana bitno je prisustvovsti setovima i tako sticati iskustvo i oslobađati se treme, a ovakvi projekti su zahvalni i u tom pogledu.
Bonus video:
