Između snimanja Đorđe Vojvodić za “Vijesti”

Nagrade nisu glavni motiv mog bavljenja filmom

Mladi crnogorski reditelj Đorđe Vojvodić nagrađen je nedavno na festivalu u Izmiru za svoj prvi kratkometražni film “Posjeta”. Pored toga radio je i trenutno je angažovan na mnogim popularnim projektima u Srbiji, među kojima su “Senke nad Balkanom”, “Žigosani u reketu”, “Ajvar”, “Šavovi”, te film i serija “Toma” koji se privode kraju

8642 pregleda 143 reakcija 2 komentar(a)
Đorđe Vojvodić, Foto: Privatna arhiva
Đorđe Vojvodić, Foto: Privatna arhiva

Od drugog asistenta reditelja u popularnoj i izuzetno uspješnoj seriji “Senke nad Balkanom” Dragana Bjelogrlića, mladi crnogorski reditelj Đorđe Vojvodić došao je do prostora da sam režira dvije epizode iščekivane serije “Toma” o velikom umjetniku Tomi Zdravkoviću, romantičaru i boemu.

Već nekoliko godina Vojvodić “peče zanat” u Srbiji, nedavno je nagrađen za svoj prvi igrani kratkometražni film “Posjeta” koji je zapažen na ovogodišnjem “Balkans Beyond Borders Short film festivalu” u Izmiru, u Turskoj.

Trenutno je angažovan na više projekata, a u pauzama sa snimanja, za “Vijesti” je govorio o debitantskom ostvarenju koje specifičnim rediteljskim postupkom, pokrećući više tema tokom 20 minuta trajanja, gledoca/gledateljku uvodi u život i položaj ravnopravan glavnom akteru filma, a ostavlja ga u istom stanju u kojem se i protagonista zadesio.

“Film ‘Posjeta’ prati Stefana, studenta na studijama u Berlinu. Jedna kratka vikend posjeta roditelja izmijeniće njegov život i poremetiti čitav njegov svijet”, navodi se u sinopsisu, no pored događaja koji pod lupu stavljaju jednu crnogorsku porodicu u 21. vijeku, Vojvodić se poigrava mnoštvom drugih tema i problema koji iako su se iznenada otvorili - ostaju zatvoreni i skriveni. Nagrađeni projekat je ranije podržao i Filmski centar Crne Gore, prikazan je i zapažen na više međunarodnih festivala kratkog filma, među kojima su i DokuFest u Prizrenu, Motovunski filmski festival i drugi.

 Iz nagrađenog filma 'Posjeta'
Iz nagrađenog filma "Posjeta"foto: Privatna arhiva

Uloge tumače glumci i glumice sa kojima je Vojvodić sarađivao i na drugim projektima: Vule Marković, Dubravka Drakić, Marko Baćović, Slaviša Čurović, Maja Šarenac, Marija Labudović, Omar Bajramspahić i Pavle Popović. Vojvodić pored režiranja piše i scenarije, više puta se oprobao kao producent, a kao asistent režije radio je na nekoliko poznatih i popularnih televizijskih i filmskih projekata, poput uspješnih serija “Senke nad Balkanom” i “Žigosani u reketu”, filmova “Šavovi” i “Ajvar”, te prvog domaćeg sitkoma “Dojč kafe” i drugi.

On je za “Vijesti” govorio i o radu u velikim produkcijama, saradnji sa Bjelogrlićem, što opisuje kao “veliku školu”, daje savjet mlađim kolegama, otkriva kako teče razvoj filma i serije “Toma”, ponosan što je dobio povjerenje da režira dvije epizode, a zatim govori i o planovima za svoj naredni film koji će biti “radikalniji i sasvim drugačiji od prethodnog”...

Za prvi kratkometražni igrani film “Posjeta” nagrađen si na ovogodišnjem “Balkans Beyond Borders Short film festivalu”. S obzirom na to da je u pitanju značajan festival, a i tvoje prvo autorsko kinematografsko ostvarenje, kakvi su utisci povodom nagrade? Koliko te ona podstiče, dodatno motiviše, ali i doprinosi afirmaciji tebe kao reditelja?

Nagrade i dobar festivalski život filma se mogu dogoditi ili ne, kao posljedica uloženog truda kompletne autorske ekipe koja je učestvovala u stvaranju filma. Budući da se radi o mom debitantskom ostvarenju, vjerujem da će ova nagrada, kao uostalom i dalji festivalski život stvoriti lakše okolnosti za neke naredne projekte. Ali nagrade ne predstavljaju polazni motiv u mojoj potrebi da se bavim filmom.

Film “Posjeta” ima specifičan narativ, pored teme i dramske radnje, primijetila bih i da je sniman u samo jednom prostoru i da donosi priču koja se dešava tokom jednog određenog vremenskog perioda, odnosno u jednom danu. Kako je došlo do svega toga, zbog čega? Koliko takve okolnosti predstavljaju izazov?

Odluka da se radnja filma dešava u jednom prostoru je bila prisutna već od početne faze rada na scenariju. Stan u kojem se odigrava film je akter priče podjednako kao i glumci. Smatrao sam za shodno da ih sve uokvirim u jedan prostor, jer vjerujem da se dramski naboj filma, kao uostalom i njegova dinamika najbolje crpe u ovakvoj postavci. Takođe, rediteljskom odlukom da se realno i filmsko vrijeme dovedu u koliko toliko ravnopravan odnos sam želio da uvećam emocionalni potencijal ovog filma i gledaoca smjestim u poziciju učesnika priče.

Iako su tim postupkom mjesto i vrijeme dešavanja radnje (naizgled) jednostavni, ipak doprinose dramatizaciji i osjećaju koji prolazi glavni lik filma, a zajedno sa njim i gledalac. Taj stan kao da počinje da guši, a samo jedan dan donosi velike promjene u životima svih, iznenadno, u jednom dahu, nespremno. Ispravi me ako je moje tumačenje pogrešno. Šta si želio da preneseš publici ovom pričom?

Svakako, namjera mi je bila da klaustrofobičnost stana postepeno prelazi u psihološku klaustrofobičnost glavnog lika. Međutim, nisam siguran da su se na kraju desile neke značajne promjene u njegovom životu. Istina jeste izašla na vidjelo, neke životne okolnosti sa novim saznanjem su se možda promjenile, ali čini mi se da su odnosi unutar jedne porodice ostali isti. Jer, ta nova istina je zapravo samo još više učvrstila paternalistički odnos roditelja prema sinu, a to je suštinski i glavna premisa filma, da su roditelji vlasnici sudbine svoje djece.

Radnja filma prati Stefana, studenta na studijama u Berlinu. “Jedna kratka vikend posjeta roditelja izmijeniće njegov život i poremetiti čitav njegov svijet”, navodi se u sinopsisu. Rekla bih da je sve što se dešava prilično razumljivo, blisko i realno, ako se uzme u obzir crnogorska porodica i naš mentalitet. Djeluje mi kao da je centar svega upravo taj uski krug ljudi - porodica, ali na fonu porodice postoje i šire se tokovi mnogih drugih problematika. Koliko je taj kult porodice, osnovne jedinice društva, inspirativan za promišljanje i obrađivanje? Čak i danas, u savremenom svijetu, kakav je status porodice u Crnoj Gori, najčešće?

Svjedoci smo da je 21. vijek doveo u upitnost, poništio i redefinisao mnoge društvene forme za koje smo ranije vjerovali da su strogo definisane. Ta nedefinisanost je danas, u velikoj mjeri vezana i za status i značenje porodice u savremenom svijetu. Potencijalna ambivalentnost koju nosi porodica, pogotovo u Crnoj Gori, meni kao stvaraocu u ovom trenutku predstavlja glavni tematski okvir na koji se naslanjam, budući da iz toga crpim različite motive koje mogu da prilagođavam svojoj rediteljskoj zamisli. Takođe, tematsko obrađivanje porodice u filmskom djelu, kakav god bio rediteljski pristup, lako može da komunicira sa različitom publikom, bez obzira na njihov svjetonazor, ideologiju, društveni sloj…

Scena iz Vojvodićevog filma “Posjeta”
Scena iz Vojvodićevog filma “Posjeta”foto: Privatna arhiva

Problematizuješ više tema, od onoga kakva jedna porodica može biti, pa zatim i preko toga da roditelji često ne dozvoljavaju svojoj djeci da odrastu, da se osamostale, nekada teško prihvataju ukoliko njihova djeca nijesu ono što su oni (ili drugi) od njih očekivali, tu je i život LGBT populacije. Zbog čega baš sve ove teme, koliko se o njima uopšte govori i kako se na sve ovo gleda u našem društvu? Uz to, koliko je bilo izazovno smjestiti sve ove stvari u dvadesetominutni film?

Iako je dramaturški gledano Stefan glavni lik filma, pokretači cijele drame i radnje su njegovi roditelji - odnosno njihovo prećutkivanje problema koji među njima evidentno postoji. Osjećaj nedovršenosti dolazi iz toga što se u stvari tokom filma ništa nije riješilo u njihovom odnosu i stvari su nastavile da se guraju pod tepih. Stefan i dalje živi svoj život po očekivanjima ljudi koji ga okružuju, a to jeste jedna od osobina crnogorskog društva - na površini se ispoljava tolerancija, a u suštini smo i dalje jako zatvoreni.

Na momente priča ima duhovit narativ, ali osjećaj prilikom gledanja nije lagan. Osjećaj tjeskobe i frustracije glavnog lika filma prenosi se i na gledaoca. Da ne otkrivamo publici kako se film razvija, ali meni i sami kraj filma djeluje kao da stvar ostavlja u nekom istom, nedovršenom i neriješenom stanju. Način na koji se završava Stefanov dan je i način na koji se završava film, a zajedno sa Stefanom i gledalac ostaje u toj atmosferi. Da li je to bila namjera, koja je simbolika u svemu tome i da li ste i sami zadovoljni konačnim ishodom, reakcijama publike...?

Nikad nisam puno razmišljao šta je to što prolazi kod publike i selektora na filmskim festivalima, iako imam potpunu svijest o tome šta se traži na filmskom tržištu, pogotovo kada dolazite iz ovog dijela Evrope. Nisam siguran da li je moja odluka da radim film u ovim estetskim okvirima dobra ili ne, konkretno za festivalski život filma. Festivali periodično protežiraju filmove određenog filmskog sadržaja, međutim to je više vezano za temu filma, a manje za filmski izraz.

Angažovan si i aktivan u radu na snimanju nekih od najpopularnijih filmskih i serijskih ostvarenja u Srbiji, u posljednje vrijeme. Koliko ti je praksa i saradnja sa mnogim majstorima svoga posla, u kinematografiji regiona uopšte, doprinijela u sopstvenom usavršavanju, razvijanju ličnog profesionalnog identiteta?

Moje prvo filmsko iskustvo je bila serija “Senke nad Balkanom” Dragana Bjelogrlića. Taj projekat je za mene bio pravo vatreno krštenje, jer sam postao dio jednog velikog i jako uigranog tima. Nakon toga sam kao drugi asistent režije radio na filmovima “Šavovi” Miroslava Terzića i “Ajvar” Ane Marie Rossi. Poslije toga je uslijedio veliki broj drugih projekata. Svakako da me rad na svim ovim projektima, prije svega, veoma obrazovao kada je praksa u pitanju. Ključna stvar koju sam učio radeći na svim pomenutim filmovima i serijama je da bez obzira na veličinu projekta, uvijek ste osuđeni da donosite kreativne kompromise. I to je velika prednost koju sam imao prije ulaska u rad na mom filmu - razdvojiti bitne stvari od nebitnih.

Spomenuli ste “Senke na Balkanom”, tu je i “Žigosani u reketu”, ali i film i serija “Toma” o Tomi Zdravkoviću koje publika širom regiona željno iščekuje. Kako teče proces rada u većoj produkciji i kako je to iskustvo sve uticalo na tebe?

Rad na filmskim projektima je uglavnom toliko intenzivan, da ekipa tokom rada postane druga porodica. I na snimanjima sam upoznao veliki broj ljudi sa kojima sam se sprijateljio. Maju Todorović, koja je napisala scenario za film sam upoznao tokom rada na filmu “Ajvar”. Sa Vuletom Markovićem sam sarađivao na seriji “Senke nad Balkanom”. Marko Baćović, koji igra njegovog oca - u filmu “Šavovi”, kao i Lazara Radića koji je direktor fotografije. Na neki način “Posjeta” je rezultat tih poznanstava i želje da sa tim ljudima sarađujem na svom filmu.

Kako je sarađivati sa velikim imenima domaće kinematografske scene? Istakao si nedavno da je rad sa Draganom Bjelogrlićem od izuzetne koristi, ali i da se takvi projekti preživljavaju. Na koji način? Koliko se može naučiti, a opet, kako ostati svoj pod uticajem kolega koje cijeniš?

Nekako me zadesilo da sam na projektima Dragana Bjelogrlića prošao put od drugog asistenta reditelja do njegovog pomoćnika, i evo sada jednog od reditelja na seriji “Toma”. Konkretno saradnja sa Draganom je za mene velika škola. Njegovi projekti su jako ambiciozni, i traže apsolutnu predanost od kompletne ekipe.

Uvijek u akciji, pa kakvi su planovi za dalje, pripremaju li se novi projekti?

Trenutno radim na scenariju za svoj novi kratkometražni film. Smatram da kratki filmovi ne treba da budu sami sebi svrha, naprotiv. Vjerujem da osim toga mogu predstavljati idealan poligon za istraživanje filmske forme, prije svega pojmova prostora i vremena u filmu. Stoga će moj naredni film biti radikalniji i sasvim drugačiji od prethodnog, budući da ću se više baviti stilizacijom, a manje samim narativom.

Drugačiji ulazak u svijet filma

Kao mladom crnogorskom reditelju, koliko ti Balkan djeluje kao (ne)pogodno tlo za razvijanje i afirmaciju novih, mladih imena u svijetu umjetnosti, filma? Na koji bi se način to moglo unaprijediti, iz tvoje perspektive?

Moj ulazak u svijet filma je bio malo drugačiji nego što je to praksa u Crnoj Gori. Počeo sam kao drugi asistent reditelja, pa sada kao pomoćnik reditelja i reditelj. Mogu reći da je taj pravac za mene bio nevjerovatno značajan. Mislim da treba proći proces upoznavanja rada na setu, kako sa glumcima, tako sa i svim drugim sektorima, da bi stekli neophodno iskustvo. To bih preporučio svim mladim ljudima koji izlaze sa akademije prije rada na svom prvom profesionalnom filmu.

Priča o Tomi bliži se kraju

Da li bi mogao otkriti kako teče rad na filmu “Toma”, dokle je proces stigao, kako čitava situacija sa virusom korona utiče na produkciju? Pored toga, dobio si i dvije epizode serije da režiraš. Kako gledaš na to, kakva su ti očekivanja i kakve komentare dobijaš od starijih kolega?

Konkretno, kad je “Toma” u pitanju, pripreme za snimanje su počele početkom marta. Zatim, kao i sve produkcije na svijetu, bili smo primorani da stopiramo rad na projektu i čekamo da se situacija sa pandemijom stabilizuje. “Toma” je zahtjevan projekat koji smo snimali na više od 70 lokacija u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Trenutno smo na kraju projekta i jedan dio ekipe čeka odlazak za Čikago, i tamo će se privesti kraju snimanje filma. “Toma” je zahtjevan projekat i u svom gabaritu jer se priča proteže od Leskovca 1951. godine, pa sve do smrti Tome Zdravkovića 1991. godine. Prilika da režiram dvije epizode je za mene veliko priznanje nakon nekoliko projekata koje sam radio sa Draganom Bjelogrlićem. Epizode su trenutno u montaži i nadam se da ću opravdati povjerenje koje mi je ukazano.