glumac milan marić za "vijesti":

Cilj umjetnosti je da traga za istinom

Sve popularniji srpski glumac Milan Marić o ulozi Tome Zdravkovića, serijama u kojima igra, međunarodnim projektima, kulturnoj regionalnoj sceni i uticaju udara koronavirusa na nju

8820 pregleda 39 reakcija 2 komentar(a)
Milan Marić u seriji Besa, Foto: Aleksandar Letić
Milan Marić u seriji Besa, Foto: Aleksandar Letić

Jedan od srpskih glumaca nove generacije koji u posljednje vrijeme bilježi veliki uspon i polako postaje već dobro poznato lice i ime širom regiona je Milan Marić.

Prvo je privukao pažnju kroz TV serije “Jutro će promeniti sve” i “Vojna akademija” prije dvije godine, a ostao je do danas čest gost u našim domovima putem malih ekrana kasnije kroz naslove kao što su “Besa”, “Žmurke” i “Državni službenik”. Privukao je pažnju i u Evropi, sjajnom naslovnom ulogom u biografskom filmu o čuvenom ruskom piscu “Dovlatov” za koju je dobio “Shooting Stars” nagradu prošle godine koja skreće pažnju na nadolazeće evropske talente.

Našao se na naslovnicama kada je objavljena vijest da će igrati legendarnog narodnog pjevača Tomu Zdravkovića u predstojećem filmu o njemu. Čini se da je Marić idealan za ovu ulogu, jer mu nije strano da igra poznate istorijske ličnosti: tumačio je Gavrila Principa u predstavi “Mali mi je ovaj grob” po tekstu Biljane Srbljanović i Danila Ilića u filmu “Branio sam Mladu Bosnu”, književnika Sergeja Dovlatova, te Zorana Đinđića u istoimenom kontroverznom pozorišnom komadu.

Bez obzira na situaciju sa koronavirusom ima pune ruke posla, a između projekata izdvojio je malo vremena da za “Magazin” ispriča na čemu sve radi, osvrne se na stanje na regionalnoj filmskoj sceni i trendu da srpski glumci igraju u ruskim ostvarenjima, pričao o ciljevima umjetnosti, međunarodnim projektima i nezaobilaznom uticaju koronavirusa na kulturu.

Vidljivo je da ste prilično zauzeti ovih dana, što i na čemu sve radite u ovom periodu do kraja godine?

Tokom ove godine su pozorišta bila u posebnom režimu, igrali smo manje, ali su, srećom, sva planirana snimanja uspela da se sprovedu i završe. Publika je već vidjela drugu sezonu “Državnog službenika”, završavamo snimanje filma i serije o Tomi Zdravkoviću. Odmah nakon toga pridružiću se ekipi koja je već počela sa simanjem druge sezone serije “Besa”.

Vrlo brzo ste postali poznato ime na ovim prostorima, pa i šire s obzirom na ulogu u “Dovlatovu” i Shooting Star nagradu. Da li je za to zaslužan samo vrijedan rad, jer smo Vas gledali u dosta naslova u posljednje vrijeme ili još neki faktori?

Pretpostavljam da me reditelji biraju i ukazuju povjerenje zbog toga što cijene da ću dodijeljene uloge dobro odigrati, da će dobiti ono što su zamislili. Uz minuli rad, reditelji koriste kastinge za procjenu glumca i njegove podobnosti za konkretnu ulogu. Važno je da se autorski tim prepozna, da klikne, da obje strane osjete “to je to”...

Milan Marić u seriji Žmurke
Milan Marić u seriji Žmurke foto: Aleksandar Letić

Kada je riječ o filmu “Dovlatov” - sve češće gledamo srpske glumce u ruskim filmovima; vidite li tu vezu kao nešto što će tek jačati i kao plodno tlo za srpske glumce, da li će u budućnosti više hrliti ka Istoku, nego ka Zapadu koji je ranije bio poželjna destinacija?

Mislim da je u biti svakog umjetnika da bude otvoren i zainteresovan za međunarodne projekte, za saradnju, razmjenu, povezivanje, istraživanje, stvaranje sa različitim ljudima i kulturama, jer takva iskustva omogućavaju lični razvoj i probijanje sopstvenih granica. Ja sam imao iskustvo rada u Rusiji na autorskom filmu “Dovlatov”, koji mi je donio međunarodne nagrade i prepoznatljivost, ali i veoma dragocjena regionalna iskustva, u pozorištu i filmu, koja su me oblikovala i dopunila kao umjetnika i osobu. Teško je predvidjeti u kom tačno pravcu će se stvari odvijati u budućnosti, ali ono što je evidentno je da se veliki, monumentalni projekti sve više rade kroz međunarodne koprodukcije, uz učešće stvaralaca iz različitih zemalja, da je ideja ono oko čega se okupljaju, da međusobne različitosti koriste kao prednost da obogate proces rada i konačan rezultat.

Da li već u perspektivi imate neke ponude i planove koje se tiču rada van naših prostora?

Igram u predstavi “Ko se boji Virdžinije Vulf” u koprodukciji Ulysis teatra sa Briona i BDP-a i nadam se da ćemo nastaviti izvođenja što prije, jer je publika širom ex Yu fenomenalno primila ovu predstavu. U planu za sljedeću godinu mi je i nekoliko kastinga za međunarodne projekte, ali će njihova realizacija zavisiti od razvoja zdravstvene situacije.

Kazali ste da je bitno da se izgradi sigurna regionalna platforma kako bi bilo moguće žanrovski eksperimentisati i biti konkurentan van naših granica. Serija “Besa” u kojoj ste igrali je recimo primjer takvih saradnji, vidite li još veće jačanje tih kulturnih veza ex Yu regiona u budućnosti, jesu li i drugi svjesni da je to potrebno?

Postoji ta svijest i vjerujem da će u budućnosti biti više regionalne saradnje. Mnogo toga nas spaja, prije svega jasan interes da se kroz saradnju omasovimo i podignemo konkurentnost, ali i to što poznajemo dobro lokalne mentalitete i kulture, dijelimo sličan humor, društva su nam uporedive veličine, suočena sa sličnim problemima. Potrebno je, ipak, prevazići stereotipe i duboke rane iz konfliktne prošlosti u našem regionu, koji nas još uvijek snažno opterećuju i inhibiraju.

Produkcija Caption: Milan Marić u seriji Žmurke
Produkcija Caption: Milan Marić u seriji Žmurkefoto: Adrenalin produkcija

Dobili ste ulogu Tome Zdravkovića, kako je do sad proteklo snimanje? Sto je ono što po Vama čini tog čovjeka posebnim, što ćete željeti da posebno istaknete u toj priči?

Snimanje filma i serije o Tomi se polako privodi kraju. Dali smo sve od sebe, cijela ekipa, da oživimo jednu epohu i ispričamo priču o jedinstvenom čovjeku i umjetniku čija zaostavština i dalje živi. Radili smo sa ogromnim entuzijazmom, nisu nas uzdrmale odgovornost i velika očekivanja koja su pred nas postavljena, već nas je taj pritisak samo konsolidovao u namjeri da napravimo veliku stvar. Ako bih morao da sažmem slojevitu Tominu ličnost u svega par riječi, opisao bih ga kao pjesnika tuge, koji je živio sve ono o čemu je pjevao. Zato mu se vjeruje.

Često u intervjuima pominjete koliko Vam je važno da umjetnost bude angažovana, bezobrazna, da ne podilazi... Da li Vam je to bitno i kad birate uloge, s obzirom da ste igrali neke značajne ličnosti koje su se borile protiv vladajućeg sistema poput pomenutog Dovlatova, Đinđića, Principa?

Cilj umjetnosti je da traga za istinom. Da postavi pitanja, izbaci iz zone komfora, podstakne preispitivanje. Svakoj svojoj ulozi prilazim iz tog ugla.

Aktuelna je serija “Državni službenik”, tjera li Vas ta uloga ponekad da se zapitate jesmo li svi dio lutkarskog pozorišta gdje neko iz sjene vuče naše konce, čak i kad mislimo da radimo ono što je dobro?

U “Državnom službeniku” igram Lazara, agenta tajne službe koji doživljava višestruku izdaju od strane osobe i institucije u koje ima najviše povjerenja i koji čine okosnicu njegovog života. Lazar je akcioni junak, ali nije superheroj. Njega traume bole, iz njih on čini i greške, pravi loše izbore, preispituje se... Iako se u mnogim situacijama našao jer su drugi vukli konce, Lazar ipak pravi prostor za sebe i postupanje u skladu sa sopstvenim vrijednostima i uvjerenjima. To je mukotrpno, bolno i rizično, baš kako je i u stvarnom životu.

Kako je uticalo na Vas i Vašu svakodnevicu i posao sve ovo što se dešava sa koronavirusom ove godine? Sa druge strane, kako gledate na uticaj korone na kulturu i odgovor države?

Korona nas je sve zatekla, i svima nam promijenila živote. Koliko trajno, vidjećemo. Kada ćemo se vratiti normalnom funkcionisanju, i šta će “novo normalno” da znači za nas umjetnike, građane, pojedince - na to je zaista teško dati kompletan odgovor. Fakat je da su digitalne forme stvaranja i predstavljanja umjetničkih radova dobile zamajac. Da li će digitalizacija u kulturi i umjetnosti ostati ovoliko zastupljena, šta će biti sa oblastima koje ne mogu da budu digitalizovane, da li će ljudi post-kovid ostati fizički i socijalno distancirani ili će pak imati pojačanu potrebu za bliskošću - sve su to pitanja o kojima promišljam, ali na koja danas nemam konačan odgovor. Volio bih da se i mi pridružimo razvijenim društvima i državama i počnemo pripremu za post-kovid realnost.