Porodična telenovela “Tajna vinove loze” koja je donijela prijeko potrebno osvježenje kad su u pitanju domaće serije još od prve epizode prikovala je publiku za male ekrane.
Literarni predložak za seriju napisala je Mirjana Bobić Mojsilović, a radnja govori o porodičnim odnosima obavijenim tajnama, zamršenim sudbinama i borbi između dvije vinogradarske porodice, sve to u 36 epizoda, koliko ima prva sezona. Glumačka podjela svakako da je u startu privukla gledalište, jer u projektu glavne uloge tumače bračni par Vojin Ćetković i Sloboda Mićalović, a data je šansa i mladim glumcima među kojima je i Vanja Nenadić.
Mlada glumica koju smo upoznali prije nekoliko godina zahvaljujući projektu “Biser Bojane”, a gledali je kasnije u ostvarenjima “Tajkun” i “Ubice moj oca”, ovoga puta otjelotvorila je Anju Tomović, ćerku Vuka Tomovića čiji lik tumači Ćetković. Anja Tomović se u seriji sa studija iz Pariza vraća da nastavi porodični posao i tradiciju odnosno proizvodnju vina, a ljubavni život joj stvara probleme. O tome kako se snašla u novoj roli, ali i o snimanju u doba pandemije Nenadić priča za “Magazin”.
Igrate jednu od glavnih uloga u seriji “Tajna vinove loze”. S obzirom na to da ste kroz neke druge pređašnje projekte ostvarili zapažene uloge, da li ste rolu u ovoj seriji dobili zahvaljujući kastingu ili su vas zvali?
Ovu ulogu sam dobila po pozivu i generalno je nažalost sve manje kastinga. Zapravo i ne pamtim kada je bio neki otvoreni kasting za neku ulogu. I ovih po pozivu je sve manje, što jeste obeshrabrujuće. Ali, s druge strane, moram da kažem da talenat uvijek pronađe svoj put i da nikako ne možemo da ga sakrijemo, sve i da hoćemo. To je bar moj utisak što se glume tiče, da talentovani mladi ljudi se uvijek pojave, prije ili kasnije. Za te talentovane i vrijedne, put će se pokazati kad tad.
Serija je veoma uspješna i gledana, a igra i veliki broj poznatih glumaca. Šta je Vas privuklo kada ste prihvatili ovu rolu?
Privukla me je podjela koja je u tom trenutku bila jedino što se znalo. Scenario i sve ostale informacije smo dobili tek kasnije. Meni je prvo rečeno ko sve igra i čim sam čula sva ta imena, nisam ni dovodila u pitanje kvalitet svega ostalog. Ispostavilo se da nijesam pogriješila, ali jeste to bila u stratu igra na sreću.
Serija se snimala u “Vašim krajevima”, koliko Vam je uopšte prije ove uloge bilo poznato na koji način nastaje vino? Kako ste se spremali za ulogu?
Zapravo, ništa nijesam znala o vinu osim da ponekad volim da popijem čašu nekog slatkog - malvazije ili muskatnog vina. Ni sad ne znam mnogo više, jer se u seriji nijesmo ni bazirali na tome. Koliko god da je jedna od glavnih tema vino, ne bavimo se samim procesom proizvodnje, tako da nijesam mnogo naučila o tome, moram da priznam. Međutim, desilo se da sam shvatila da je vino jedna ozbiljna filozofija i stvarno mi je otvorilo neke nove dimenzije i zaintrigiralo me da se pozabavim tom temom malo više. Vjerujem da ću kroz koju godinu znati još nešto više o toj temi.
S obzirom na to da je snimanje bilo tokom korone, koliko su aktuelne mjere (nošenje maske, distanca....) otežale kompletan proces nastajanja ovog projekta?
Neminovno su mjere otežale rad na seriji dosta. Na kraju krajeva, snimali smo i dosta duže, radili smo u nekoj konstantnoj neizvijesnosti hoće li se neko razboljeti, pitali se u pojedinim trenucima jesmo li smo se mi zarazili. Ako bi se neko i razbolio u toku snimanja, bili smo zatvarani zbog čega smo pravili pauze. S druge strane, to snimanje za vrijeme čitavog tog ludila je i sačuvalo neki zdrav razum, jer je to bila moja jedina obaveza tokom epidemije i čitavog tog perioda. Prijalo mi je da mi je malo mozak zauzet i drugim stvarima, a ne da stalno slušamo vijesti koje su nam se plasirale o koroni. Bilo je i dobrih i loših strana.
Kažu da se glumci, makar dijelom, pronađu u ulozi koju igraju. Šta ste Vi, spremajući se da uđete u kožu Anje Tomović saznali o sebi? Koliko ste slične, a koliko različite?
Svaki lik u suštini koji pravim je dio mene i obrnuto. Mi samo i stvaramo negdje kopajući po sebi i tragajući za svojim ličnim i emotivnim iskustvima, tako da su sve te sličnosti neminovne. Ima Anja nekih mojih osobina, da ne kažem u nekim stvarima je potpuno ista - recimo u govoru. Anja je Vojvođanka kao i ja, tako da sam u dogovoru sa lektorkom Ljiljom Mrkić Popović mogla u tom dijelu da se opustim, samo mi je rekla ‘Vanjice ti ono tvoje’. Tako da tu nisam morala da brinem, ali s drug strane, imamo Anja i ja mnogo više različitosti, pošto ja nikad ne bih bila spremna na mnoge stvari koje je Anja uradila i koje će tek da uradi. Ne znam šta sam saznala o sebi, ali tragajući za tim nekim stvarima sam došla do nekih novih glumačkih riješenja. Prvi put sam se našla u jednoj ovako velikoj formi od 36 epizoda, tako da mi je sa glumačke strane to bilo izazovno i novo. Saznala sam mnogo novih stvari o takvom načinu snimanja.
Ova serija je jedna od rijetkih porodičnih priča koje se snimaju. Serije i filmovi posljednjih godina nekako su se više okrenule ka pričama o kriminalu, ubistvima. Šta je po Vašem mišljenju razlog da je sve više ekranizacija ovakvih priča?
Pored toga što je u samom startu taj žanr krimi-serija za naše prostore bio potpuno nov, mislim da je zadatak kulture i nas da prikazujemo društvo kakvo je sad i da preispituje probleme koje ono sa sobom trenutno nosi, na ovaj ili onaj način. Ne mora biti nužno kritički, ali prosto, da se bavi tim temama koj nas trenutno okružuju. To što u posljednje vrijeme ima najviše krimi serija, mislim da govori dosta o tome šta nas okružuje. S druge strane, mislim da su ljudi stvarno objeručke prihvatili ovu seriju jer, iako ima i te malo krimi strane i djela, ne bavi se isključivo tom tematikom. To je bilo osvježavajuće i za našu publiku, ne samo što se tiče teme, već i što se tiče kadrova vinarija. Mislim da je to neminovno publici falilo, tako da se nadam da ćemo malo i nastaviti u tom smjeru.
Glumce obično publika prepoznaje po određenim ulogama. Koja je za sad obilježila Vašu karijeru?
Ako pričamo o prepoznavanju publike, mislim da će to sad neminovno biti lik Anje. Mnogo je više ljudi prati, prosto, rekla bih da je ciljna grupa šira. Za mene lično, mislim da je moju karijeru obilježila uloga Lole u projektu “Biser Bojane” iz više razloga - to je moja prva uloga, debitantska na filmu, s druge strane je u startu bio za mene jedan vrlo ozbiljan glumački zadatak da savladam crnogorski dijalekt, vožnju kajta... Mislim da je ona za mene privatno i profesionalno bila jedna prekretnica. Uvijek će da zauzima posebno mjesto i u mojoj karijeri i u mom srcu. Ona mi je donijela i prvu nagradu, mnogo me stvari veže za taj lik.
Dosta je mladih glumaca izašlo sa glumačkih akademija, a posebno od kad traje pandemija, slabo se snima i radi. Koliko je zbog svega toga teže doći do neke uloge, i može li glumac danas, kad su kulturni radnici na rubu egzistencije, dovesti sebe u situaciju da odbije neki projekat?
Nije zahvalno vrijeme ni kada pričamo o glumi, ali ni o bilo kojoj drugoj profesiji da može da se bira. Jeste to uvijek aktuelno pitanje, posebno za nas mlade glumce ili one koji su tek izašli sa akademija. Iskreno, mislim da je nekad bolje čak i rub egzistencije nego rad na nečemu što narušava zdravlje, stomak i srce, a ima i toga. Sve je to pitanje ličnih afiniteta, ali i prioriteta. Uloga stvarno pronađe svoj put. Ma koliko nam bilo teško u nekim momentima da budemo strpljivi, pogotovo mladim glumcima, mislim da talenat ne može da se sakrije i uloga dođe u momentu kada treba. S druge strane, i kada smo “primorani” da radimo nešto što nam se ne radi u tom momentu, to smatram da uvijek treba da se uradi pošteno, s punom snagom i svim srcem i onda nema mjesta za grešku. Iz toga uvijek može samo dobro da izađe.
Javnost već neko vrijeme potresa priča mladih glumica iz Srbije koje je silovao i zlostavljao učitelj glume. Koliko je Vas ova priča potresla i koliko sve to što se desilo degradira profesiju?
Ne bih rekla da to degradira našu profesiju, mislim baš suprotno, da je otvorilo neke teme koje su davno morale biti otvorene. Generalno, donijelo nešto dobro i to ne samo što se tiče ove profesije. Mislim da su te moje hrabre mlade koleginice otvorile put ka jednom zdravijem društvu, prije svega. Naravno da je bilo veoma mučno pratiti sve što se dogodilo, čitati o tome, ali mi je ulilo nadu da će sve ono što slijedi biti bolje i za nas i za ovu državu, društvo... Probudilo je nadu u bolje sjutra.
Nisam se borila sa predrasudama
Publika prema glumicama nekad ima predrasude zbog nekih uloga koje dobijaju - moraju da se obnaže, ili igraju neku negativku, naivku. S obzirom na to da ste u seriji “Ubice mog oca” morali da odigrate malo slobodniju scenu, je li ti to predstavljalo problem i jeste li morali poslije emitovanja epizode da se borite sa predrasudama?
Nisam morala da se borim sa predrasudama. Ništa, prosto stvarno ne vidim tu neki problem, to je dio mog posla. Gluma je život, pa je samim tim i dio tih scena koje snimamo - dio svakodnevnog života ljudi. Dio našeg posla je da ponekad odigramo i takvu ulogu i čitava ta fama koja se diže oko tih stvari, meni nije jasna.
Bonus video:
