Milosavljević za "Vijesti": Priče o oboljelima od gube su dramatične i neobične

Scenarista Đorđe Milosavljević najavljuje nove sezone serija “Kalkanski krugovi” i “Tajkun”

18611 pregleda 0 komentar(a)
Priča između Svetlane/Baba Gube (Nina Janković) i Dejana (Vojin Ćetković) još nije ispričana, Foto: Screenshot
Priča između Svetlane/Baba Gube (Nina Janković) i Dejana (Vojin Ćetković) još nije ispričana, Foto: Screenshot

Serija “Kalkanski krugovi” scenariste Đorđa Milosavljevića je završena, no publika koju je ova priča prikovala za male ekrane ostala je uskraćena za saznanje kakve veze baba Guba ima sa Dejanom Matićem (Vojin Ćetković) i kakvu viševjekovnu tajnu još Zabran nosi u sebi...

Zato je odmah po završetku posljednje epizode prvog serijala bilo jasno da će ova mistična priča imati svoj nastavak, a to je u razgovoru za “Magazin” Vijesti potvrdio i idejni tvorac - Milosavljević. Inače ovaj projekat koji je režirao Milan Karadžić okupio je veliku glumačku ekipu koju pored Ćetkovića predvodi i Žarko Laušević, Nataša Ninković, Mima Karadžić, Nina Janković Dičić, dok Dejanovu ćerku Mionu igra mlada glumica i reperka Ivana Zečević.

Scenaristu iza kojeg su uspješne serije među kojima su “Tajkun”, “Preživeti Beograd”, “Jagodići”, “Cvat lipe na Balkanu”, ali i filmovi “Apsolutnih 100”, “Ustanička ulica”, “Nataša”, “Točkovi” u posljednje vrijeme više privlače mistične priče. Zato publika jedva čeka projekat “Beležnica profesora Miškovića” za koji je takođe bio zadužen da napiše scenario. Milosavljević stoji i iza scenarija za film “Košare” čija se premijera takođe očekuje ove godine.

O nastavcima serija koje smo gledali, ali i nekim novim projektima Milosavljević priča za “Magazin”...

Upravo je završeno emitovanje serije “Kalkanski krugovi”, no priča između Dejana i Svetlane/Baba gube nije skoz ispičana. Hoće li biti nastavka i kad bi mogla publika da očekuje nove epizode?

Novu sezonu, naravno, može da najavi samo produkcija i tu moram da sačekam na njihovu definitivnu odluku. Ipak, kao scenarista mogu da kažem da priča o Dolu i Zabranu ima veliki dramski potencijal, da taj svijet koji smo počeli da gradimo oko i unutar “kalkanskog kruga” ima još mnogo toga da ponudi… a pošto smo ostvarili i sjajne rezultate tokom emitovanja prve sezone, verujem da se na drugu neće mnogo čekati.

Pored aktuelne priče - biznismen koji je spreman na sve zarad svog projekta, dilera kojih ima svuda, ova serija nosi sa sobom mistiku i neka narodna vjerovanja. Šta Vas je inspirisalo da spojite, naizgled nespojivo? Kad je nastao scenario?

Tačno ste definisali moj dramski interes - upravo je riječ o tome da se spoji naizgled nespojivo. Već sam radio na srodnim filmskim projektima - “Neprijatelj”, recimo, uvodi slovenskog demona Romog Dabu u godinu sa kraja jugoslovenskog građanskog rata. U slučaju “Kalkanskih krugova” privukao me je dramski raskol između problema savremenog života, otuđenja oca i ćerke, problema sa kriminalom i korupcijom, sa jedne strane, i žilave narodne tradicije koja se tiče “izdvojenika” i drevnih kletvi. “Izdvojenici” se inače pominju u priči “Gubavac” Milovana Đilasa, koja se dešava u Crnoj Gori za vrijeme austrijske okupacije tokom Prvog svjetskog rata… Što se tiče kletvi, dobro je poznato da je najteža ona koju baca majka, dok udara kamenom o kamen. Od tih motiva počeo sam da gradim priču “Kalkanskih krugova”.

U Srbiji, posebno po selima, i dalje važe neka narodna vjerovanja i običaji koji se poštuju. Koliko ste bili upoznati sa folklorom kraja gdje ste snimali seriju i da li su i priče iz tog sela našle mjesto u seriji, ili je sve samo plod Vaše mašte?

Što se tiče folklore, mitologije i vjerovanja, za mene su najveći izbor oduvijek bila i do danas ostala djela Veselina Čajkanovića. Baba Guba iz “Kalkanskih krugova” osmišljena je po uzoru na Čumu, personifikaciju kuge, “Baba Kugu”, onako kako ju je Čajkanović opisao. A samo selo Gubin Do, u kome su živjeli oboljeli od gube zaista je postojalo krajem devetnaestog vijeka, u okolini Užica. Ja sam ga, za potrebe priče, preselio u centralnu Šumadiju.

Laušević u seriji 'Kalkanski krugovi'
Laušević u seriji "Kalkanski krugovi"foto: Printscreen YouTube

Jedna od posljednjih kolonija leproznih na svijetu, poput one iz serije nalazila se na ostrvu Spinalonga kod Krita koje je danas turistička atrakcija za sve one koji su radoznali i žele da vide kako se nekada živjelo u pravom “Zabranu”. Jeste li imali priliku da posjetite to mjesto i znate li kako su sa takvim bolesnicima postupali u Srbiji?

Nisam, na žalost, vidio Spinalongu, ali su priče o oboljelima od gube dramatične, neobične, najčešće tragične. Spomenuo sam “izdvojenika” Lazara, o kome je pisao Milovan Đilas. A postoje i mnogo druge priče. Zanimljivo je da guba nije morala da bude vidljiva ili bar upadljiva, zbog čega su mnogi oboljeli bježali iz svojih “zabrana”, prikrivali svoju bolest i miješali se sa zdravima. Nisam siguran koliko bi mogli da im zamjerimo na tome. U izdvojeništu, prepušteni sami sebi i milosti svojih komšija i svojih najbližih, oni su bili osuđeni na jedno sporo i tiho umiranje.

Ova serija snimala se prošle godine u jeku pandemije. Koliko su Vam mjere otežale rad na samom projektu?

Mjere su realizaciju serije otežale, poskupjele i usporile. Ali, nije bilo drugog načina… pogotovu što su se neki članovi ekipe, uprkos svim mjerama ipak razboljeli tokom postprodukcije i, srećom, bolest u međuvremenu preležali. Na samom snimanju, desio se jedan ironičan trenutak - snimajući scenu u kojoj u Zabran dovoze bolesnicu, navodno oboljelu od gube, njena pratnja koja ide za kolima punim živog kreča na licima nosi marame, da bi se od onovremene zaraze zaštitili. Istovremeno, izvan kadra, ekipa je nosila slične maske - da bi se zaštitila od savremene zaraze koronom. Iz te perspekive, vrijeme sa početka dvadesetog i dvadeset prvog vijeka i ne razlikuje se mnogo.

Prije “Kalkanskih krugova”, veliki uspjeh imali ste sa serijom “Tajkun”. Jeste li zadovoljni kako je prošao taj projekat i može li i ova priča da se nastavi?

Scenario druge sezone je već uglavnom gotov, ali će se, po planu, realizovati tek sljedeće godine. Trenutno je u produkciji zaista pravo more igranog programa i teško je obezbijediti sve autore koji su za realizaciju “Tajkuna” potrebni, počevši od Dragana Bjelogrlića, tumača naslovne uloge, koji je jako zauzet sopstevnim projektima. Ali, nadam se da ćemo sljedeće godine biti pred novim “Tajkunom”.

Uskoro publiku očekuje još jedan Vaš projekat - “Beležnica profesora Miškovića” u kojoj glavnu ulogu igra Momčilo Otašević. I ova serija baviće se mistikom i neistraženim stvarima. Znači li to da Vas posljednje vrijeme upravo ova tema najviše inspiriše i okupira?

Jako mi je drago da sam kao scenarista ponovo sarađivao sa Momčilom Otaševićem, zaista sjajnim glumcem. “Beležnica” jeste projekat koji ima dodirne tačke sa “Kalkanskim krugovima” utoliko što se bavi nepoznatim, neistraženim fenomenima, na pragu fantastičnog… s tim što je “Beležnica” po stilu i žanra bliža, recimo, antologijskoj seriji “Dosije Iks”. Istina je da su mislične teme trenutno najprivlačnije, vjerovatno i zbog obilja koje postoji u žanrovima kojima sam ranije bio sklon - sad su krimići i trileri praktično postali standard tekuće produkcije, pa kao scenarista osjećam potrebu da se od toga odmaknem u nekom drugačijem pravcu.

Đorđe Milosavljević
Đorđe Milosavljevićfoto: Mirko Tabašević

Serija “Beležnica profesora Miškovića” najavljena je za ovu godinu, kad će početi da se emituje i jeste li već imali priliku da odgledate makar djelić onoga što je pripremljeno? Ako jeste, kako Vam se čini?

Još nisam, nažalost - ja sam na “Beležnici” bio angažovan kao scenarista prve dvije epizode, koje otvaraju seriju. Ono što mi je važno da sam i od reditelja Miroslava Lekića, i od urednika serije, Slobe Terziće, čuo da su jako zadovoljni postignutim i da će u našoj produkciji to svakako predstavljati novi iskorak.

Istorija odavno postala oblik primijenjene umjetnosti

Posljednje vrijeme popularni su projekti o istorijskim ličnostima, pa su tu projekti “Ime pravde”, “Aleksandar Karađorđević”, “Porodica”, a snimljena je i serija o Jovanki Broz. Koliko Vas privlače ovakvi projekti?

Kao gledaoca, da. Kao scenaristu, manje. Više volim priče u kojima su glavni junaci uslovno rečeno “obični ljudi”, dok oni sporedni mogu da budu istorijske pojave ili figure. Stvar je u tome što je istorija odavno postala oblik primijenjene umjetnosti, a kad se kao pripovjedač bavite istorijskim ličnostima, htjeli vi to ili ne, svakako učestvujete u procesu novog tumačenja, slobodne reinterpretacije istorije. To, naravno, ne osporava umjetnički kredibilitet takvih projekata - “Porodica” je u tom smislu jako uspješan i kvalitetan televizijski proizvod.

Pridržavao se svjedočanstava preživjelih sa Košara

Iako ste posljednjih godina mnogo više fokusirani na serije, uskoro stiže i jedan film iz Vašeg pera. U pitanju je ostvarenje “Košare”, nazvan po mjestu u kojem je 1999. godine stradalo preko 100 vojnika. S obzirom na to da ste riješili da ispričate ovu priču, koliko ste se držali istorijskih činjenica, i s obzirom na to da istoriju pišu pobjednici, koliko je teško doći do pravih podataka?

Kao scenarista filma maksimalno sam se pridržavao svjedočanstava, i to prije svega onih koje sam imao prilike da čujem “iz prve ruke”, od preživjelih boraca kao sagovornika ili iz dokumentarnog materijala, koje je produkcija snimila. Moja zamisao je bila produkciono relativno skromna - želio sam da prije svega ispričam priču o grupi osamnaestogodišnjaka koji su, poslije samo šest mjeseci obuke, sa slabim naoružanjem i siromašnom tehnikom, bili prinuđeni da se sukobe sa više puta jačim i brojnijim neprijateljem… i da su u tome uspjeli da njihov napad zaustave. Reditelj Balša Đogo je preuzeo projekat, koji se proširio i na seriju, a i ambicije su u međuvremenu značajno narasle. Mogu samo da im dam podršku da u tome istraju do kraja.

U slučaju “Kalkanskih krugova” privukao me je dramski raskol između problema savremenog života, otuđenja oca i ćerke, problema sa kriminalom i korupcijom, sa jedne strane, i žilave narodne tradicije koja se tiče “izdvojenika” i drevnih kletvi.

Sad su krimići i trileri praktično postali standard tekuće produkcije, pa kao scenarista osjećam potrebu da se od toga odmaknem u nekom drugačijem pravcu

“Izdvojenici” se inače pominju u priči “Gubavac” Milovana Đilasa, koja se dešava u Crnoj Gori za vrijeme austrijske okupacije tokom Prvog svjetskog rata…

Bonus video: