Prije 20 godina je mali film ”Paklene ulice”, koji nas je uveo u ilegalne ulične trke kroz istočni Los Anđelesa, postao ljetnji hit i zaradio 207 miliona dolara. Taj film danas ima devet nastavaka koji su tokom ovih godina zaradili više od pet milijardi dolara.
Pored toga što je svaki film sve veći i veći, franšiza je ostala vjerna svojim korijenima. Vratolomije su sve luđe, lokacije egzotičnije, ali uspjeh je tu zahvaljujući tome što publika uvjek ima razlog da se poistovijeti sa likovima i zato što je uvijek prisutan duh svega onoga što publika voli kod ovih filmova - porodicu.
Deveti dio “Paklenih ulica” vraća u neke segmente sage koji su se mogli samo naslućivati. Zataškani porodični odnosi Doma Toreta izlaze na površinu i objašnjavaju nam ko je u suštini on. Doma u ovom dijelu upoznajemo do srži, dok ga rame uz rame prati glumačka ekipa franšize sa nekim novitetima, kao i neki likovi koji su se vratili na bioskopska platna.
Uprkos činjenici da je izgledalo da je umro u “Tokijo driftu”, Han lik Sung Kanga se vratio u porodicu zbog novog dijela filma. Ali kako i na šta će biti spreman ovog puta? Kang govori o pozivu za povratak, radu sa starim prijateljem Džastinom Linom i njegovim neočekivanim razgovorom sa MMA borcem.
Han se vratio i pravda je zadovoljena. Kako su Vam saopštili da se vraćate u franšizu i kako ste reagovali?
Džastin Lin me je nazvao i rekao, “hej, razmišljao sam o tome i mislim da je vrijeme da se Han vrati.” Mislim da je prošlo dovoljno dugo vremena da mi svi nedostaju. Upravo je i bio taj divan osjećaja pri pomisli da se vraćam na scenu i da ću ponovo vidjeti svoje prijatelje i porodicu, kao i sve članove ekipe sa kojima sam tokom godina radio. Da ponovo ugledam ta poznata lica. Taj telefonski poziv mi je mnogo značio - bilo je kao da me zove član porodice i kaže: “Okupljamo se i ovog puta si i ti pozvan!”.
Da li ste gledali djelove u kojima niste Vi bili, jeste li išli u korak s franšizom?
Da! Ja sam fan. Od kada je izašao prvi dio, fan sam franšize. Mislim da je važno pratiti filmove koji izlaze čak i ako niste u njima, jer je to jedan od način da na ekranu vidite svoje stare prijatelje i kako su neki od njih postali malo stariji i mudriji!
Kako je bilo vratiti se na set? Da li je porodično okupljanje ispunilo Vaša očekivanja?
U jednu ruku je osjećaj kao da ste ponovo prvi dan u novoj školi. Pitate se hoćete li biti prihvaćeni ili ćete ručati sami! Često kažu kako umjetnost imitira život, i to je bila jedna od tih situacija, čim sam došao da snimam dočekali su me zagrljaji i osmijesi. Između snimanja bilo je šala i smijeha, pa smo se lako vratili svojoj stenografiji. Vraćanje u porodicu je bilo jednostavno.
Džastin je neko sa kim ste radili i prije Paklenih ulica. Da li je tamo postojala stenografija?
Mislim da ako razgovarate sa bilo kojim glumcem koji je tokom vremena, značajnim dijelom, sarađivao sa Džastinom, potvrdiće vam da svakim glumac sa njim razvija stenografiju, jer je to prilično jednostavno. To je kao da razvijete stenografiju sa svojim trenerom. Ako ste se bavili sportom i bili u fudbalskom ili košarkaškom timu, a imate zaista dobrog trenera koga poštujete i on brine o vama i poštuje vas, onda ćete izgraditi stenografiju. Došli smo do tačke u kojoj ne moramo puno da govorimo jedni drugima, znam šta mu treba u sceni, šta očekuje od mene i on zna moje jake i slabe tačke. Ponekad je dovoljno da se pogledmo i samo klimnemo glavom. A ako ništa nije rečeno, to znači da imamo dosta posla i da moramo da se pokrenemo, nema potrebe da se tapšemo po leđima.
Kada dobijete scenario za Paklene ulice, da li se pitate kako će ovaj put uspjeti da izvedu sve ludosti ili imate poverenja u tim?
Došli smo do trenutka kada smo okruženi tako talentovanom ekipom, strastvenih ljudi koji vole ono što rade svakog dana. Oni ne dolaze na posao, dolaze da se igraju. Gdje god zahvatili franšizu u pogledu akcije, nečuvene i lude akcije i vratolomija koje se izvode, sada smo se navikli, pa će akcije naravno postajati sve veće i jače! Pitanje je, kada završite scenario, šta je sljedeće? Šta nam preostaje? Mislim da naredni put moramo da odemo u središte Zemlje!
Ne samo da se Vi vraćate, već se i Džoni Sina pridružuje franšizi. Kako je bilo raditi sa njim?
Srećete određene ljude na snimanju i na neki način budete zasjenjeni nekim od njih. Razlog zbog kojeg sam bio oduševljen sa Džonom je taj što je rvač! Odrastao sam željeći da budem on, rvač WWE-a. Osjećam se loše, jer je Džon možda želijo da se usredsrijedi i razmisli o drugim stvarima, ali sve što sam ga neprestano pitao je, “kako se radi taj potez? Kada rade sabijač, da li se oni zaista povrijede? Da li je to poput glume tamo u mečevima?” Želio sam da odem do njegove prikolice da napravim rvački meč samo da bih se pretvarao. Mislim da svaki put kada me je vidio počeo je da me izbjegava, jer je to bilo kao da ga fan juri, govoreći: “Hej Džon! Možete li me naučiti taj potez? Šta mislite o supleks potezu?” Džon je hiperinteligentan, tečno govori mandarinski, divan je muzičar, vrlo je vispren. Ne biste pomislili da će u tom tijelu biti takav um. Kada za njega kažu “nježni div”, on je definitivno to. Ali ne odbacujte “nježno“, jer se ispod svih tih mišića, nalazi čovjek. On je fascinantan momak za druženje i razgovaranje.
Da li je postojala sekvenca zbog koje ste bili uzbuđeni? Da li je postojalo nešto što je predstavljalo izazov?
Čuo sam da će MMA borac Fransis Nganu učestvovati i da ćemo zajedno biti u sceni borbe. Ljubitelj sam UFC-a i ideja da radim sa pravim borcem, gledam ga kako radi i učim od njega, bila mi je nevjerovatno uzbudljiva. Obično je Han vozač i tihi ženskaroš, a i on nema zapravo toliko akcionih scena. Tako da činjenica da sam morao da ukrstim mačeve sa drugim likom koji bi me u stvarnom životu premlatio u sekundi…bio je izazov. Međutim mnogo ljudi ne zna da u međuvremenu, Fransis bi me podučavao međunarodnom poreskom pravu, jer on strastveno štedi novac. Počeo je skromno, a svako ko je počeo sa malo sredstava zna vrijednost dolara. On isto živi u Nevadi, pa me je pitao zašto nisam registrovan u Nevadi, jer novac možete uštedjeti na porezu. Nisam mogao da vjerujem da sjedim i razgovaram sa ovim likom o međunarodnom poreskom pravu. Bio je toliko bijesan na mene: “Preplaćuješ! Preplaćuješ porez. Moraš znati pravila, čovječe!” Njegov ulični kredibilitet bi mogao biti narušen malo ovim.
Kako je raditi sa Vinom, koji vodi porodicu na ekranu i van njega?
Vin
svemu daje ton. Ako ste ikada imali strica, tetku, djeda kojima se uvijek obradujete, jer znate da će imati pun frižider i gomilu igračaka samo za vas, kao i sjajne priče puštajući vas da radite sve što biste tokom raspusta, da budete dijete. To je onda Vin-tako se osjećam povodom njega. Pojavite se na lokaciju, a on je svugdje. U vašoj je sobi, jer od njega dobijate poklone: “dobrodošao nazad u porodicu, samo sam želijo da izrazim zahvalnost”. To su stvari koje ne bih sebi nikada kupio poput britanskog džema ili konzervi, prave fensi stvarčice. Međutim nije stvar u tim stvarima, već sama pomisao. Voli druge glumce. Osjećate se sigurno oko njega. A znate da se u ovoj gigantskoj filmskoj zvijezdi zapravo nalazi dijete koje želi da se igra pretvaranja sa svojim prijateljima. Ali na njemu je da zada ton. Kažu da energija počinje od vrha i odatle se širi.
Filmovi su snimani po cijelom svijetu. Da li ste ovog puta radili na nekom posebnom mjestu?
Ovog puta nisam posebno toliko putovao van Londona. To mi je bilo dovoljno, jer možete cijeli dan šetati Londonom i biti zauzeti nečim. Muzeji su besplatni, kultura je na svakom uglu, možete uskočiti u londonski taksi i upoznati istoriju grada. Imam nevjerovatno poštovanje prema taksistima, u pogledu onoga što su morali proći da bi dobili dozvolu. Sam grad je imao mnogo toga da ponudi, tako da je bilo kul što nisam morao da se spakujem i odem negdje drugo, da započnem sve iz početka. Bilo je sjajno biti na jednoj centralnoj lokaciji i početi tražiti svoje prijatelje i svoju zajednicu. London je nevjerovatno mjesto za snimanje zbog svoje velike istorije pozorišta i glume. Kao glumac, osjećam se sigurno, tamo ne moram da opravdam svoje postojanje. Pitaju šta radite, ja odgovorim “Ja sam glumac…”, a oni sasvim opušteno kažu “To je sjajno, hoćeš u pab?”
Kada ste znali da se vraćate, da li ste prošli kroz neke pripreme za ulogu?
Apsolutno. Da bi se fizički pripremio za ulogu Hana, jer u filmu postoji akcije. Naučio sam svoju lekciju u prošlosti da je bolje da budete u formi kada igrate u nekom od ovakvih filmova, fizički su veoma zahtjevni. Moram odati priznanje kaskaderima, oni su ti koji rizikuju svoje živote i čine da izgledamo sjajno. Moramo ući u kontinuitet i biti dio filma. Ako niste fizički u formi, a kako starate teže je ustati 10 puta zaredom. Stoga sam morao da treniram i dovedem svoju auru u formu. Da vježbam i jedem pravilno. Ponekad su višesatna snimanja naporna, pa morate biti zdravi kako se ne bi razboljeli, jer onda ne možete doći na snimanje, a to bi uticalo na film u cjelini. Dok na psihološkom nivou, baš kao i svaka uloga koju uzmete kao glumac - potpuno se razlikuje od onoga ko ste vi stvari. Džastin stalno govori da se u privatnom životu potpuno razlikujem od Hana. Ja nisam ni blizu tom liku, njegova razmetljivost i samouvjerenost, potpuno su mi strani. Tako da moram psihološki ponovo da nađem centar i shvatim zašto ovaj karakter postji na svijetu, kao i kako ću ga razvijati. Međutim mnogo je lakše nekoliko godina nakon što odglumiš prvu ulogu. Nalazite se sa istim ljudima i imate režisera koji stvarno razumije karakter, pa čak i kada se malo pogubite, na snimanju je dovoljno ljudi koji vam mogu pomoći da nađete taj put nazad.
Da li dobijaš dosta smjernica u scenariju ili kako tumačiš ulogu, sada kada je dobro poznaješ?
Prednost filmskog stvaralaštva za razliku od onog na TV-u, dosta zavisi od režisera - neki režiseri su vrlo striktni u riječima, nema promjena, ne odaljavate se od onoga što je na papiru. Međutim Džastin, on koji razumije i voli glumce, shvata da smo tu da damo naš doprinos. Takođe, postoji razlika kada neko kaže: “Uradiću to na svoj način!”, od: “Mislim da će ovo pomoći liku u sceni”. Sa takvim pristupom i tom perspektivom, svako je otvoreniji za promjene. Sve dok se osjeća iskrenost, svi će htjeti malo da izmjene.
Da li osjećate pritisak da svaki put morate nadmašiti akciju u franšizi?
Ne brinem zbog toga, jer mislim da ljudi nisu samo zainteresovani za akciju. To je dio toga, i to je film “Paklene ulice” i biće nekih stvari koje očekujete. Ako naručite tost od avokada, očekujete barem avokado i tost, zar ne? Nadate se tome. Međutim ako će na to staviti ulje od tartufa, možda parče paradajza, ne smeta mi. Mislim da je u osnovi razlog zašto ne brinem zbog toga i zašto mislim da će se fanovi stalno vraćati, sve dok pravi ljudi kontrolišu franšizu, tu je ta stalna tema porodice. Mislim da to nije nešto što morate da “istaknete”, već morate ponovo posjetiti i pronaći istinu u njoj. Porodična drama je ponekad tako svakodnevna, ali ako je snimate na određeni način, uzbudljivija je od akcije.
Bonus video:
