Crnogorska glumica za "Vijesti"

Vučkovič: Nadam se da će naša država probuditi svijest o kulturi

Glumica Ana Vučković priča o ulozi u filmu “Poslije zime”, pozorištu, stanju u kulturi...

11456 pregleda 5 komentar(a)
Foto: Dučan Grubin
Foto: Dučan Grubin

Drama “Poslije zime”, koji je u kategoriji najbolji međunarodni film ovogodišnji crnogorski kandidat za 94. nagradu Američke akademije filmske umjetnosti i nauke Oskar započela je svoj bioskopski život.

Nakon što je ljetos premijerno prikazan na festivalu u Karlovim Varima, debitantsko ostvarenje Ivana Bakrača pobralo je simpatije publike. Ova drama donosi priču o pet prijatelja iz Nikšića, u svojim kasnim dvadesetim, koji su rasuti po ostacima Jugoslavije i trude se da sačuvaju prijateljstva, iako ih razdvajaju kilometri...

Jedan od glavnim ženskih uloga povjerena je crnogorskoj glumici Ani Vučković. Iako u Crnogorskom narodnom pozorištu, gdje je stalni član ansambla igra u mnogim predstavama, do sada nije imala previše prilike da zaigra u filmovima i serijama. Iza nje su dva dugometražna filma “Ispod mosta među stijenama” i “Posljednje poglavlje”, kao i kratkometražni “Rainbow”.

O ulozi u filmu “Poslije zime”, pozorištu, stanju u kulturi, Ana Vučković priča za “Magazin”...

Film “Poslije zime” je koprodukcija Crne Gore, Srbije, Hrvatske i Francuske. Koliko je zbog toga bilo teže dobiti ulogu u ovom ostvarenju?

Svaka uloga u trenutku se desila baš kao poziv spasenja. Tako je i Ivan prepoznao u meni dušu Marije. Imali smo kasting, desio se sklop njegove vizije o liku i sklop senzibiliteta, zajedno smo stvorili jedan život - jednu Mariju, jednu osjećajnu dušu punu duhovitosti.

Kao što si već rekla, povjerena ti je uloga Marije. Ko je ona i koliko ti je bio izazovan ovaj zadatak?

Marija je duša koja živi u znaku vodolije. Njena osjećajnost čini je prijateljem. Ona ne zna za neprijatelja. Ona je za zajedništvo. Njena borba je njena radost trenutka. Ivan je u svakom od nas prepoznao bića koje se stapaju sa likovima. Izazov svakako jeste, i kad je dobar reditelj, glumac se prepusti i vjeruje u to što radi, bez ikakvih okolnih misli i viškova... Sa Ivanom se desio jedan ornament sačinjen od istinskog. U našem poslu nema većeg bogatstva od sklopljenosti. Naš susret se desio, i taj susret je stvorio film.

U pomenutom projektu igraš sa drugom iz klase Momčilom Otaševićem. Kako je ovo film o jednoj generaciji, a s obzirom na to da se i prije fakulteta znate sa Cetinja, koliko Vam je zbog toga bilo lakše da u filmu odglumite prijateljstvo koje datira odavno?

Momčilo i ja smo igrali i stvarali još od osnovne škole, sami smo pravili predstave sa našim prijateljima sa kojima se družimo i danas. Bili smo borbeni i znali smo kako miriše stvaranje. Bili smo veseli i znali što znači imati prijatelja. Svako iz tog našeg ‘tima’ živi svoj životni put. Eto, Momčilo i ja nastavili smo davno sklopljene energije, dobili smo poziv i njime se i danas bavimo. Uvijek se podržavamo, igrali smo puno puta partnere, i svaki put sa njim je sigurno. To je u pravom smislu pravo povjerenje o kojem se i ne govori, niti se nameće. On je tu i to znam, mi smo tu i to prijateljstvo iskreno.

Vučković
Vučkovićfoto: Duško Miljanić

Ovo je priča o prijateljstvu. Pet glavnih junaka svoje prijateljstvo pokušava da sačuva iako su svi u različitim krajevima ex-Yu. Jesmo li danas, kada živimo prilično brzo i lako se odričemo svega, pa i prijatelja svjesni koliko ona znače i da treba da ih čuvamo?

Živimo u vremenu zbunjenosti, pa je nastala nekakva vrsta analize plastičnog. Greška se desila u koracima. Neću da prihvatim društvo ‘vrištećih osmijeha’. Želim iskreno, želim radosno, želim stvaralačko. Danas nam treba stisak prijateljstva, želim da i dalje vjerujem čovjeku. Ljubav je jedina istinski funkcionalna. Ona nema materijalnu vrijednost. Ona je vrijedna, ona je onaj osmijeh koji ne treba da krijemo.

Film je premijerno prikazan u Karlovim Varima, kakve su bile reakcije na ovu priču koju ostvarenje “Poslije zime” donosi?

Gostovali smo na velikom festivalu, publika je bila zaintrigirana. Pričali smo sa njima o dobu odrastanja, o jednostavnosti režije i jednostavnosti glume. Posebno je zadovoljstvo kad na tako velikom festivalu dobiješ dobre kritike. Nadam se da će naša država probuditi svijest o kulturi. Imamo mnogo talentovanih ljudi koji nemaju priliku ni da se “izbore” za ulogu. Mi umjetnici ili “slatki stvaraoci” želimo da stvaramo, naše je djelo hrani nadom. Ne želim da studenti gube iluziju zbog koje živi. Moramo de probuditi, osvijestiti i podržati. Ovo je vrijeme osušenosti, a ja to neću. Sačuvacu zdrav i pun osjećaj, sačuvaću svaki čovjekov pokušaj ka dobrom. A kad pobijedimo, onda ću da slavim.

Ovo je film rađen upravo za festivale, no prije nekoliko dana započeo je i bioskopski život. Mogu li ovakve priče zainteresovati širu javnost, ili će ovakvi filmovi isključivo privlačiti istinske ljubitelje sedme umjetnosti?

Ovo je film koji se tiče svakog od nas, prepoznaje se čovjek svakog doba. Priča o odrastanju i o stanju današnjice, o očuvanju prijatelja uprkos daljini i životnim okolnostima.

Film je ovogodišnji crnogorski kandidat za Oskara. Sem “Ničije zemlje”, Danisa Tanovića, nikome sa ovih prostora nije pošlo za rukom da osvoji priznanje za najbolji strani film. Kakva su tvoja očekivanja kad je u pitanju projekat “Poslije zime”, može li ova priča osvojiti jednu prestižnu nagradu?

Nastalo je vrijeme da nagrada i dodjela budu komad “slatko napisanog skrojenog papira”. Moja je nagrada jer sam dio ovakvog procesa i moja je nagrada jer je Ivan osjetio moju dušu i ličnost, moja je nagrada jer sam radila sa timom koji njeguje posvećenost, koji njeguje talenat, koji voli film, koji ovaj život ne podrazumijeva već ga igra...

Iako o tebi imaju riječi hvale i kolege glumci i reditelji koji smatraju da shodno tvom talentu nijesi dovoljno zastupljena, hoće li ti možda ovaj film otvoriti neka nova vrata?

Igram u pozorištu više, jer se u našoj zemlji nažalost film desi veoma rijetko. A živim u zemlji gdje vlada totalna svejednoća. Ih, koliko imamo talenata, koliko samo glumaca koji su dali svoj život za jedan čas glume. Srećna sam danas jer imam puno iskustva, odigrala sam i odigraću još dosta dobrih uloga - kažu ljudi. Moja skromnost ne znači da ne vidim i ne čujem, moja je skromnost pamet. Moja je posvećenost velika i ona se vidi i osjeća. Volim da zauvijek zadržim entuzijazam. Voljela bih da porušim ovo današnje stanje bezosjećajnosti. Moj život je gluma i jedino šta želim jeste puna sala i nekoliko mojih dobro odigranih stanja.

Vučković
Vučkovićfoto: Duško Miljanić

Član si ansambla CNP-a, iza sebe kako i sama kažeš, imaš dosta predstava, no publika te nije toliko gledala u filmskim i televizijskim projektima. Proces pripreme za ulogu na filmu ili seriji dosta se razlikuje od onoga u pozorištu, a šta tebi više prija?

Meni prijaju dobre ideje, dobar reditelj, dobar partner. Prija mi davanje i posvećenost. Ne mogu da dijelim film i pozoriste, ono je jedno. To je jedna umjetnost iz mog ugla. Oboje je živo, oboje se desilo. Jeste da je film snimljen, ali to ne znači da je zaleđen. Stvaranje novih duša koje su napisane je poseban doživljaj. Gluma je živa psihologija. Gluma je uvijek “novo”, uvijek izazov. Svaki proces i priprema za ulogu ide ispočetka. Zato je svaka uloga prijemni ispit.

Već godinu i po zbog korone kultura je pala u drugi plan. Koliko ti smeta činjenica da kad su ovakve situacije u pitanju upravo umjetnici “prvi stradaju”, jer ipak kultura najbolje opisuje stanje jedne države?

Kultura treba da bude jedna izložena kolekcija, ona u tom slučaju govori o naciji jednog naroda. Kultura pokazuje “gestikulaciju” jednog mjesta. Opet ću pomenuti da živimo u vremenu ‘svejednoće’ i žao mi je jer je tako. Kultura je i ogledalo i odraz nas, svih nas i ona se ne kupuje. Ona se stvara. U ovom trenutku dok pišem, jedan slikar slika po platnu. Neotkupljiv je svaki potez njegove četkice. To su vrijednosti na koje ne smijemo zaboraviti.

Tokom korone dosta je tvojih kolega odlučilo da igra online predstave. Kako ti gledaš na ovaj vid prilagođavanja aktuelnoj situaciji? Živi li umjetnost bez bisa i aplauza?

Pozoriste je živa materija koja bez prisustva živog bića ne funkcioniše. Interakcija kažu. Poseban je doživljaj igrati sa publikom sa kojom saosjećaš lik koji igraš, sočnije je kad čujemo disanje jedni drugima, slađe se igra. Tada su sekunde ispunjene, tada smo zajedno.

Sve što je lijepo, dozvoljeno je

U predstavi “Hamlet” imaš glavnu žensku ulogu, i u jednom dijelu predstave si obnažena. Sve češće se pojavljuje golotinja u pozorištu, kad je ona po tvom mišljenju opravdana, a kad glumac/glumica ne treba da pristane na to?

Kad je riječ o obnaženosti, uvijek se sjetim Botičelija. Kakav slikar, kako mirišu sve njegove Venere dok ih gledamo. Pozorište jeste stvaranje slike. Sve što je lijepo, dozvoljeno je.