zvezda serije "Crna Svadba" za "Vijesti"

Borka Tomović: Izazov je bio igrati Vesnu i vezati sumnju za nju

Glumica Borka Tomović priča o roli u seriji “Crna svadba”, kao i interesovanju koje je ova serija uspjela da izazove kod publike

24947 pregleda 1 komentar(a)
Tomović, Foto: Firefly
Tomović, Foto: Firefly

Iako je tek završena prva sezona, serija “Crna svadba” iz pera Strahinje Madžarevića ne prestaje da intrigira javnost.

Tokom deset epizoda publika se pitala ko je Crni kapetan i kako će se završiti ova triler priča sa primjesama horora. No, posljednja epizoda nije dala mnoge odgovore, pa je jasno da će uskoro biti i nastavak koji jednako željno iščekuju i gledaoci, ali i glumci koji su imali priliku da igraju u ovom projektu.

Jedna od njih je i glumica Borka Tomović, koja je analizirajući kompletnu seriju možda dobila i najteži zadatak. Najprije da igra brižnu suprugu, a kasnije i glavnog negativca i to sve pojavivši se mnogo manje, od aktera oko kojih se vrti cijela priča.

O ovoj seriji, ulozi Vesne Đurić, ali i satnju u glumi i kulturi, Borka priča za Magazin...

Serija “Crna svadba” je završena, a prvih deset epizoda publiku je oduševilo. Jeste li očekivali da će baš prva sezona, u periodu kad ima dosta domaćih serija, izazvati ovoliku pažnju?

Znala sam od početka da učestvujem u nečemu što je kvalitetno i ozbiljno promišljeno. Međutim, nisam mogla ni da sanjam da će serija na ovaj način uticati na publiku i da će izazvati ovolike reakcije. Posebno kao što ste naveli u trenutku hiperprodukcije gdje svakodnevno izlaze nove i kvalitetne serije. Izuzetno mi je drago da je izazvala ovako jak udar i da ljudi ne prestaju da pričaju po završetku emitovanja o njoj i da prosto nagađaju različite teorije o tome šta će se dalje dešavati u drugoj sezoni.

Serija je veoma interesantna i drži pažnju do samog kraja. Kako je Vama bilo dok ste prvi put čitali scenario i šta je bilo presudno da prihvatite ulogu?

Moj prvi utisak je bio da se taj scenario ne ispušta iz ruku. To je jedna od onih priča koja vas tjera da čitate dalje i vidite šta će se dogoditi, ne samo sa vašim likom već i sa svim ostalim. Nevjerovatni su mi bili preokreti. Mislim da je sama priča nesvakidašnje uzbudljiva, da se likovi na dobar način razvijeni, a ostavljeno je i mnogo pitanja gledaocima na koja sami mogu da daju odgovor ili da se zapitaju vezano za njih. Za mene lično presudno da prihvatim ulogu je bilo to što sam željela da sarađujem sa rediteljem Nemanjom Ćipranićem i to što je nekako on imao ogromnu vjeru u to da je to uloga koju ću moći da iznesem na pravi način. Nije me stavio u neki kalup nečega što bi inače meni reditelji dali u podjeli, nego je imao hrabrost da mi da krajnje nesvakidašnji zadatak i za mene.

foto: Ana- Marija Jovanovic

Iako će mnogi pomisliti da je tema serije vezana za ritual zvani Crna svadba i vlaškoj magiji uopšte, ovo je ipak mnogo dublja priča, priča o dobru i zlu i toj vječitoj borbi. Lik koji igrate - Vesna Đurić - u prvim epizodama se može tumačiti kao pozitivan, ali kraj prilično zbunjuje. Jeste li se plašili kako će publika, koja često poistovjećuje glumce sa likovima koje igraju, reagovati na Vas?

Strah od toga kako će publika reagovati na mene nisam imala, zato što sam prije svega glumica i ta vrsta izazova me privlači. Da li ljudi poistovjećuju - čini mi se da je potrebno zaista razdvojiti lik i djelo glumca od uloga koju tumači. Voditeljka sam i emisije za djecu, kao i Maja iz serije “Ljubav, navika, panika”, ali sam i Vesna odnosno Crni kapetan. Tako da sve to postoji i kao neki obris u svima nama koji donosimo te likove u život, i ne bih se uopšte bavila analizom toga na koji način ljudi percipiraju nas glumce. Prosto je potrebno razdvojiti te dvije stvari. Meni je bilo vrlo zastrašujuće kada sam pročitala prije nekoliko mjeseci da je neki čovjek mog kolegu na ulici pretukao zato što je taj čovjek prema liku kojeg on voli u seriji neprijaten ili bezobrazan. Prosto je važno razdvojiti i napraviti distinkciju da mi nismo likovi koje tumačimo, već da smo glumci koji igramo određenu ulogu. Tako da glumac pred sobom ima veliki izazov kad dobije nešto što je tako dijametralno suprotno od njega. Meni je bio izazov da glumim Vesnu i da, u stvari, vodim liniju radnje tako da naravno ne bude odmah jasno ko je ta žena zapavo, odnosno da gledaocima sve vrijeme postoji neka čudna sumnja vezano za nju, ali da ne mogu da je definišu šta je. Kada se serija završila, ljudi retroaktivno vraćaju te neke momente i pričaju o njima kada im je zaista Vesna i postala sumnjiva i kao neka vrsta masterminda. To mi je i postalo zanimljivo da vidim na koji način ljudi reaguju.

Mnoge već sad zanima šta je sa nastavkom “Crne svadbe”, scenario se piše, jeste li imali uvid u to što je napisano i da li i sami jedva čekate da se ova priča nastavi?

Mogu da kažem da svi nestrpljivo isčekujemo taj trenutak kada ćemo početi sa snjimanjem druge sezone. Sa rediteljem koji je i kreator serije zajedno sa Strahinjom Madžarevićem sam pričala o tome koja je ideja, šta će se dalje dešavati, ali ni ja, a ni niko drugi zaista ne smijemo da otkrivamo ništa dalje.

Vaša uloga u seriji je, ako se broji vrijeme koliko se pojavljujete u prvom serijalu - mala, ali je sudeći po kraju veoma značajna za razvitak dalje priče. Ima li u glumi malih i velikih uloga, i mogu li uopšte po tome da se dijele?

Apsolutno je nemoguće dijeliti uloge na velike i male, prije svega jer mnoge manje uloge koje sam imala da odigram u svojoj dosadašnjoj karijeri su imale mnogo jači uticaj na mene kao glumicu i na način razvitka moje glumačke karijere. Recimo, kada sam u trudnoći dobila zadatak da dočaram Violetu iz serije “Ubica mog oca” koja je žrtva porodičnog nasilja. To je bila jedna od težih uloga koju sam pripremala i bilo mi je izuzetno kompleksno i teško da se suočim sa takvom temom i da prosto uspijem da donesem jednu takvu ženu koja je namučena, ali koja uspijeva da smogne snagu i napravi preokret u svom životu. Tako da glumac se uvijek bavi time koliko je uloga koju igra višeslojna, uzbudljiva, koliko on može nešto novo da donese, a da li je to jedna ili petnaest epizoda, apsolutno je irelevantno.

Igrali ste u dosta značajnih serija - “Mješovit brak”, “Ljubav, navika panika”, “Urgentni centar”, “Žene sa Dedinja”, “Istine i laži”, “Ubice mog oca”, sad “Crna svadba”. Svake godine sa akademija izađe makar jedna generacija glumaca, a iako se posljednje vrijeme dosta snima i filmova i serija, ipak nijesu svi angažovani. Koliko je teško glumcu/glumici da dođe do uloge, jer i režiseri se često oslanjaju na najpopularije glumce, pa nema ni kastinga?

U godinama iza nas gdje mladi glumci nijesu imali prilike da se zapošljavaju u pozorištu zbog zakona o radu, mislim da je njima izuzetno bilo teško. Meni je veoma žao što pozorišta jako malo podmlađuju svoje ansamble. Ono što je jedan svijetao primjer u posljednje vrijeme je Beogradsko dramsko pozorište koje je zaposlilo sijaset mladih glumaca, veoma darovitih koji su zasigurno donijeli jednu potpuno novu energiju tom pozorištu. Koliko sam čula, i pozorište Boško Buha će sada zaposliti, konačno, poslije mnogo godina neke mlade glumce koji mislim da su neophodni za održavanje jednog duha pozorišta. To je, eto nešto što se tiče pozorišne scene u Beogradu. Što se tiče samih kastinga i toga da li se reditelji odlučuju za iste popularne glumce, moram da budem krajnje iskrena i kažem da mislim da je kasting vrlo dobra stvar. Kasting svima daje priliku da se pokažu u tom trenutku- u kom su mentalnom, fizičkom i glumačkom stadijumu svog života. Znam i po sebi i kastinzima koje sam prolazila kada nisam mogla dati sve od sebe i biti na visini zadatka, jer sam bila u takvoj životnoj fazi. Bilo je i onih trenutaka kada sam se osjećala jako dobro i sigurno, po se to odražavalo na kastinge. Zato mislim da kasting tjera svakog glumca da bude u stanju fokusiranosti i spremnosti, što mislim da je za našu profesiju neophodno. Mi nemamo taj luksuz opuštanja, nego je nekako važno da stalno budemo u svakoj vrsti kondicije, da mnogo čitamo, da budemo u fizičkoj kondiciji, da budemo edukovani i da ne prestanemo da radimo na sebi.

Član ste ansambla pozorišta Boško Buha. U periodu korone i zaključavanja, kada se kultura svela na minimum, koliko jednom umjetniku znači to što zna da pripada nekom ansamblu?

Izuzetno je značilo, prije svega zbog te jedne vrste sigurnosti koju kao neko ko je član ansambla imate u ovim nesigurnim, vrlo trubulentnim vremenima za sve nas. To mi je prije svega značilo, a značilo mi je i što sam dio tog jednog zaista izuzetnog ansambla koji se voli i podržava, gdje smo jedni drugima kao jedna vrsta porodice, gdje i dobre i loše stvari koje su se u ovih godinu i po dana dešavale i nama lično, i našem ansamblu i kući smo nekako prošli sve to zajedno.

Još uvijek sa mjerama za suzbijanje virusa korona nijesmo sigurni hoće li biti predstava ili ne, a bilo je perioda kada su pozorišta bila potpuno zatvorena. Neke Vaše kolege riješili su da “odgovore” datoj situaciji i igrali online predstave. Kako Vi gledate na takav način prilagođavanja?

Moram da priznam da sam za vrijeme mjera kada smo u potpunosti bili zaključani sam i sama gledala neke od predstava drugih pozorišta na taj način. Ali, moram takođe da istaknem da ništa ne može ni da priđe tom osjećaju žive igre i žive razmjene koja se dešava baš tada, u tom trenutku između publike i glumaca. To je poseban trenutak. Jedna moja prijateljica, dramaturškinja Milena Depolo je rekla da je to jedinstven trenutak kad udišemo isti vazduh kao likovi, kao junaci naših priča koje gledamo. To je nešto što je neprocjenjivo i zaista ne bih mogla da pomislim da uopšte u budućnosti igram predstave na taj način.

Djeca su moja primarna ciljna grupa

Dosta ste bili uključeni i u projekte za djecu- emisije, predstave, sinhronizacije crtanih filmova. Jesu li zaista djeca najiskrenija publika i u vrijeme pokretnih slika, gotovo da od malena većina dosta vremena provodi uz telefone i tablete, koliko im je teško držati pažnju?

Radim dosta sa djecom. Već 10 godina vodim emisiju “Plava ptica” na RTS-u, radim u pozorištu za djecu, radim sa djecom u dramskim radionicama tako da djeca su neka moja primarna ciljna grupa kojoj se na svakodnevnom nivou obraćam i sa kojom komuniciram, razgovaram, razmjenjujem iskustva. Ono u šta sam sigurna, a to je da je tačno da su telefoni i tableti nešto što je postalo dio njihove svakodnevnice, ali ako je ono što im vi nudite kvalitetan sadržaj ili razmjena koju oni mogu da imaju, apsolutno će se odlučiti za to. U to sam ubijeđena. Naravno da je potrebno pronaći način koji će biti prikladniji tom bržem vremenu u kojem svi živimo, ali djeca su prije svega, posebno u tom nekom ranom ravoju željna igre, interakcije, razmjene. Tako da vi kao neko ko ima priliku da radi sa njima i za njih, morate biti spremni da im nudite, da ih provocirate, da sarađujete sa njima i da ih osluškujete. Imam tu privilegiju i čast da radim sa djecom i za njih.

Kao što pomenuh, iza sebe imate i sinhronizacije crtaća. Koliki je izazov dočarati samo glasom sve emocije junaka kojeg igrate?

Sinhronizacija crtaća nije nešto u čemu sam veoma verzirana. Radila sam do sada jedan Diznijev crtać gdje sam imala veliku čast da me taj studio izabere. Mislila sam da se to nikad neće dogoditi. Ali sam, za razliku od mnogih mojih kolega koji su fantastični u tom poslu, ja početnik za tako nešto. Tako da sinhronizacija crtaća nije nešto što inače radim, to je eto više bio izlet u takvu vrstu rada. Mislim da su radio drame ili neki drugi vidovi rada sa glasom izuzetno zahtjevni. Potrebno je samo glasom dočarati, ne samo emocije, već apsolutno sve promjene koje se dešavaju nekom junaku. Divim se ljudima koji to dobro rade.

Trudim se da svaki dan budem bolja majka, glumica, supruga

Ipak, Vaša najozbiljnija i glavna uloga je- uloga majke. Koliko je teško uskladiti obaveze sa majčinstvom jer probe za predstave traju satima, a sa druge strane i snimanja oduzimaju dosta vremena? Može li se jednako biti u uspješna majka, ali i glumica?

Ne razmišljam o sebi u terminima uspješne i neuspješne zato što, prije svega, mislim da je to subjektivna kategorija. Ono što je meni mnogo važnije je da budem prisutna. Kada sam na snimanju da budem prisutna tamo na setu, da budem u tome što radim, a kada sam kod kuće sve drugo je nevažno i moj sin je apsolutno prioritet. Trudim se da njemu posvetim svu svoju pažnju, da provedemo kvalitetno vrijeme nas troje sa našom labradorkom. Ne bavim se procjenama jer nas one odvlače od onoga što je suština, a to je da svaki dan kada se probudimo imamo mogućnost da budemo bolja verzija sebe i to je ono što mene pokreće. Trudim se da budem svaki dan bolja majka, bolja glumica, pedagog, supruga. Nekako, mene u stvari u mom životu zanima razvoj. To je ono što me pokreće.

Preporučujemo za Vas