Moj filmski izbor

Rasplakao ga film o partizanki koja je preživjela Aušvic

Filmski režiser Mladen Ivanović za “Vijesti” je otkrio koji film je prvi pogledao, koji žanr ne voli, ali i koji bi volio da je on režirao

19055 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Dado Ljaljević - Dadarin/Grafički dizajn: Jelena Bujisić
Foto: Dado Ljaljević - Dadarin/Grafički dizajn: Jelena Bujisić

Crnogorski filmski reditelj, Mladen Ivanović, publici u Crnoj Gori najpoznatiji po dokumentarnim filmovima, među kojima je i “Između rijeke i ljudi (In Between), izdvojio je u razgovoru za “Vijesti” svoje omiljene i manje omiljene filmove.

Kao režiser koji je poznat po promociji aktivističkih i dokumentarnih filmova, na početku razgovora naglasio je da upravo akcenat stavlja na taj žanr.

”U svojim odgovorima bih volio, gdje bude moguće, da malo više forsiram dokumentarni film. Više je razloga za to. Prvi, zato što nArod (dugo A) poistovjećuje ekspozicijski modus koji prvenstveno važi za TV dokumentarce sa samim dokumentarnim filmom. Kako se njime bavim, malo mi smeta što svaki put iznova treba da objašnjavam ‘da ja ne snimam taj film’ nego neki drugi... Drugo, možda neko pročita ovaj intervju, a možda i pogleda neki od ovih filmova”, poručio je on.

Film koji pamtiš kao prvi koji si pogledao?

Djetinjstvo sam proveo babi u krilo gledajući Rai Uno i Rai Due. Baba je znala talijanski i nije joj bilo muka da mi prevodi ama baš svaku riječ koju bi izgovarali na TV-u. Soletiko, Topo Điđo, Gargojili su bili dio svakodnevice. Sem njih, bio je taj neki film: sjećam se da je bila melodrama… da je bio i neki rat, možda čak i logor, ali nikako nisam mogao i evo godinama pokušavam da se sjetim imena tog filma, da ga opet pogledam, jer je na mene nekako snažno uticao, a nema sile da se mogu sjetiti… Tako da, apelujem na italijansku ambasadu i Rai Uno da mi prelistaju filmove, da’ko bi ga se sjetio. Od ovih domaćih, u bioskopu je bio “Nož”, a ovako “Otac na službenom putu” - ja misim.

Najbolji crnogorski/regionalni film?

Ono što najviše izučavam u posljednjih nekoliko su tzv. pejzažni dokumentarci koji su neka vrsta potrebnog trenda u recentnoj ex-jugoslovenskoj kinematografiji. Ono što je dobro za film često i nije dobro za realni svijet, time, ovaj prostor pogođen posljednjim ratom je izgubio gotove sve, ali iz njega se stvorio ovaj pravac koji je iznjedrio filmove poput: “Dubina dva” (Ognjen Glavonić, 2016), “Dani šoka i potresa” (Selma Doborac, 2016), “Pejzaži rata, pejzaži mira” (Aron Sekelj, 2017), “Na vodi” (Goran Dević, 2018), “Abdul & Hamza” (Marko Grba Singh, 2015), “Spomenik” (Igor Grubić, 2015), “Gora” (Stefan Malešević, 2017), “Dom Boraca” (Ivan Ramljak, 2018), “Sarabande” (Kaltrina Krasniqi, 2018), “Pozdrav iz slobodnih šuma” (Ian Soroka, 2018), “Sinovi smo tvog stijenja” (Ivan Salatić, 2018), “Zemlja meda” (Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov, 2019), “Domovine” (Jelena Maksimović, 2020), “Snimak pejzaža bez predistorije” (Doplgenger, 2020). Sem pejzaža, objedinjuje ih i etičko pitanje, kako poslije bratoubilačkog, malograđanskog rata opet snimati ljude na tim prostorima?

Omiljeni inostrani film?

”Tishe!” (2003) od Kosakovskog.

Film koji si najviše puta gledao?

U posljednje vrijeme, više puta, kadar po kadar sam gledao od Nikolaus Geyrhaltera, “Homo Sapiens” (2016), kome je lako da se poslije “Abendland” (2011) i “OUR DAILY BREAD” (2005) pravi važan sa takvim filmom. Takođe, u posljednje vrijeme sam više puta pogledao dragog reditelja Sergeya Dvortsevoy i njegov film “Cesta” (1999).

Koji film žališ što si pogledao?

Previše ih je takvih.

Film koji te je rasplakao?

Crnogorci ne plaču (smijeh). Rasplaču me sitnice. Detalji. Čistoće i kad neko ne štedi sebe zarad drugih. Posljednji je film o tatinoj ujni, mojoj baba-ujni Sonji Vujanović, jednoj od rijetkih partizanki koja je preživjela Aušvic. U toj sceni ona opisuje kako je sakrila nož i unutar logora organizovala zatvorenice da izginu u borbi kako bi usporile stražare, ako poljski ili ruski partizani krenu na Aušvic. Ta scena me baš razbila. To svjesno žrtvovanje, hrabrost i poistovjećivanje sa idejom su me rasplakali u filmu “Pejzaži otpora” (Marta Popivoda, 2021). Takođe, riječ je o gorespomenutom pejzažnom dokumentarcu.

Omiljeni žanr?

Nemam baš omiljeni žanr. Možda komedije, kojih odavno nema dobrih.

Koji žanr ne voliš?

Horore, iako ih poštujem, ne volim da gledam.

Najbolja adaptacija romana?

Mislim da će odgovor na ovo pitanje ostati isti dok je svijeta i vijeka. “Kum”!

Koji film bi volio da si ti režirao?

Zvučaće neskromno, ali ako se ikome na svijetu divim, u svijetu filma, to je Vlatko Gilić i svaki njegov kratki film, a posebno “Ljubav” (1972).

Omiljena scena iz nekog filma?

FREEDOM!!! (Iz filma “Hrabro srce”)

Koji si posljednji film pogledao?

”Tokyo-Ga” (1985) - Vima Vendersa koji kreće za Japan u potragu za svijetom koji je stvorio istinski majstor i jedan od najvećih ikad Yasujiro Ozu.

Koji film je precijenjen?

Previše ih je takvih.

Najbolji dječji film?

Moj usvojeni i pređeni životni skript. Bezbroj puta odgledani Štapić i njegova Sunčica u borbi protiv globalnog zahladnjivanja (haha) u liku cara Mrazomora u filmu “Čarobnjakov Šešir “ (1990). Tako mi zelja i kelja.