Imala je veliki život, a onda je on nestao

Jedna od serija koja je u posljednje vrijeme privukla veliku pažnju je “Stepenište” (The Staircase). Zasnovana je na istinitoj priči, o suđenju piscu krimi-romana, osumnjičenom da je ubio svoju suprugu. Ova serije istražuje život Majkla Pitersona, njegovu sve brojniju porodicu u Severnoj Karolini i sumnjivu smrt njegove žene Ketlin Piterson.

Iako se ova tragedija desila prije skoro dvije decenije, tačnije 2004. godine, smrt Ketlin Piterson donijela je nekoliko verzija. Naime, njen suprug Majkl imao je jednu, mediji svoju, gradske vlasti Darama sa kojima je pisac bio u sukobu svoju verziju. Svoju priču Ketlinine smrti imala je i porodica, a ona za koju najviše ljudi zna ispričao je kroz dokumentarac Žan Havijer Lestrade koji je pratio sudski proces.

Uloga Majkla Pitersona u ovoj mini seriji koja se može odgledati na platformi HBO MAX povjerena je Kolinu Fertu, dok je njegovu suprugu Ketlin utjelotvorila Toni Kolet. Pored njih u seriji glume i Majkl Stalbarg, Žilijet Binoš, Dejn Dihan, Olivija Dedžong, Rouzmari Djuit, Tim Gini, Patrik Švarceneger, Sofi Tarner, Vensan Verminjon, Odesa Jang i Parker Pouzi.

O tome kako je bilo dočarati ovu tragičnu priču koja već skoro 20 godina puni stupce tabloida i predstaviti tragični završetak Ketlin Piterson, priča Toni Kolet...

Šta Vas je privuklo da prihvatite ulogu u seriji “Stepenice?

Očigledno je da je to bio fantastičan projekat. Pisanje je bilo nevjerovatno. Antonio Kampos je nevjerovatno talentovan. Kolin Firt je bio uz mene kao partner. Brinula sam kako ću sve to iznijeti. Čula sam da je o ovoj priči snimljen dokumentarac, ali ga nisam odgledala. Brinula sam se da je Majkl Peterson pomalo narcis i nisam željela da raspirujem njegov plamen. U dokumentarcu je sve u velikoj mjeri o njemu i onome kroz šta prolazi, dok Ketlin objektivizovana. Mislim da je prilika da saznam malo više o tome ko je bila prije nego što je umrla bila zaista važna, u smislu ravnoteže između njihove veze i njenog života, koji je završio tragično - ne da imamo sve informacije. Bez obzira šta se dogodilo između njih te večeri, i dalje je u pitanju tragedija. Bila je mlada i živahna, i bila je sila prirode. Bila je nevjerovatna majka i nevjerovatan, saosećajan vođa na poslu. Imala je veliki život, a onda je on nestao. Ako je to bila nesreća, to je veoma zdrav podsjetnik koliko je život krhk, a ako nije bio nesrećan, onda je jednostavno užasan.

Kako ste stekli osećaj ko je Katlin s obzirom na to da ste imali najteži posao od svih?

Ne, ne slažem se sa konstatacijom da sam imala najteži posao, jer je postojala određena sloboda u njenoj igri. Očigledno je postojala odgovornost, ali i sloboda jer Ketlin više nije bila tu. Bilo je puno video snimaka i informacija i očigledno su scenariji bili tako dobro informisani, jer je Antonio godinama bio tako strastven i proučavao slučaj. Imala sam mnogo posla i bilo je vrlo lako. Biti u sendviču između Antonija i Kolina bilo je potpuno zadovoljstvo. Uprkos tragediji, za mene je to bilo pozitivno iskustvo. Bio je to tako briljantan posao, ma sve o tome.

Šta Vam je bilo najvažnije u njenom portretisanju?

Ono što volim kod toga je da se ne radi samo o njenoj smrti, već o raspadu braka prije tog nemilog događaja. Bilo je izvjesnih laži. Ne znamo koje je informacije Ketlin imala ili nije imala; čega je bila ili nije bila svjesna. Ali neravnoteža u njihovoj vezi je bila luda. Toliko je dala, a toliko je radila. Ona je bila emocionalno sidro za svu tu djecu, bila je tako povezana sa svima na poslu i zaista joj je stalo. Imala je tako veliki, strastveni život, a on je napisao nekoliko nekakvih knjiga i nije ništa uradio. On zapravo nije bio tu za djecu na način na koji je ona bila. Mislim da on nije toliko emocionalno svjestan ili povezan kao ona, ali ona je definitivno bila pčela radilica. Možda je to bila nesreća, jer je bila tako prokleto iscrpljena i pod stresom. Čak i ako je bila svjesna Majklove biseksualnosti, ne znam da li je bila u potpunosti svjesna šta on radi kad je u pitanju njihova veze. Bilo je toliko toga što joj jednostavno nije pristajalo i funkcionisalo. Bilo je teško i osjećala se nezadovoljno i razočarano.

Tokom serije imali smo priliku da vidimo i razne “teorije” kako je Ketlin umrla. Kako je bilo ponavljati te različite scenarije?

To je tako smiješno jer u ovoj priči “umirem triput!” Bilo je pomalo čudno što se vrtim okolo, ali kao i svaka druga scena, jednostavno se uvučeš u nju i pokušaš da uneseš određenu količinu istine. Da budem iskrena, bio je veliki pritisak jer smo mogli da uradimo samo jedan udarac. S obzirom na krv i opremu koju smo imali, nije bilo moguće da je ponavljamo iznova i iznova. Uvježbavali smo i uvježbavali, a onda bismo se spremali, natrpali bi me “krvlju” i bilo je mnogo koreografija kako bismo ispratili mjesta gdje su mrlje ili tragovi na zidu. Neke od ovih scena smo snimili u četiri ili pet ujutru, jer takav nam je bio raspored snimanja. Mislim da kako starim, shvatam da tvoj um zapravo ne može da dešifruje da li je nešto stvarno ili ne. Dakle, ako zaista nešto osjećam i prolazim kroz to, sada zahvaljujući tom osjećaju znam samo bolje brinem o sebi. Voljela bih da sam to ranije počela da radim, ali sada znam kako se to radi. (smijeh)

Postoji u posljednje vrijeme prilično zasičenje kriminalnim žanrom. Šta “Stepenište” izdvaja od sličnih projekata?

Uopšte me ne privlači krimi žanr. To nije nešto što me zanima ili pratim. Ali mislim da su Antonio i Megi stvorili nešto tako iskreno i lijepo u vezi sa porodicom i radi se o ljubavi, pa je prilično komplikovano i utemeljeno. Taj osećaj da ste kod kuće. Ta domaća, pomalo čudna vibracija je toliko stvarna, da ne možete a da ne budete uvučeni u nju. Postoji siguran osjećaj u vezi sa tim, pa smatram da je zbog toga ova priča još tragičnija. Porodica se osjeća tako povezano. To je Antoniju bilo zaista važno. Dovodio nas je do svoje kuće skoro svakog vikenda. Svi smo zaista proveli mnogo vremena zajedno i mislim da to osjećate i kad gledate seriju. Nije se osjećalo prisilno. Ponekad kada radite na nečemu i pokušavate da okupite sve, bude vještački, ali to se u ovom slučaju dogodilo tako organski, da je bilo potpuno zadovoljstvo raditi na ovakvom projektu. Svi su željeli najbolje. Mislim da sve počinje od ljudi i Antonio je upravo stvorio najnevjerovatniju atmosferu za sve. Nisu bili samo glumci u njegovoj kući, već cijela ekipa. Bilo je to zaista posebno iskustvo.