Na snimanje 10. dijela Paklenih ulica otišlo je 340 miliona dolara: skuplji je 10 puta od prvog dijela. Kako je kinematografija toliko poskupjela?Zašto je snimanje holivudskih filmova danas tako skupo? Faraou Magazin je pokušao da odgovori na ta pitanja. Ne tako davno, isječak jednog velikog blokbastera bio je privatno prikazan producentima studija. Uglavnom im se svidjelo, ali svi su se složili da neke probleme treba ispraviti.
Jedan problem se odnosio na akcione scene. Film je prvobitno planiran pet godina prije snimanja; u međuvremenu, franšiza blokbastera druge studije je stekla veliku popularnost, zahvaljujući velikoj količini uzbudljivih akcijskih setova. Rezultat? Sve takve sekvence u novom filmu trebalo je da budu ponovo snimljene, kako bi mogle parirati.
Drugi problem ticao se nepodudaranja priče sa aktuelnim događajima u stvarnom svijetu, zbog kojih je glavni lik bio daleko manje simpatičan, nego što bi bio prije pola decenije, što znači da je trebalo prepisati scenario i ponoviti snimanje sve scena sa njim.
Sastavljen je raspored, ponovo se okupila cijela glumačka ekipa. No došlo je do još jednog problema: nove scene, od kojih su mnoge snimljene na prirodnim lokacijama vani, bile bi snimljene tokom drugog godišnjeg doba u odnosu na prvobitne verzije. Dakle, angažovali su studio za vizualne efekte kako bi digitalno dotjerali lišće u postprodukciji, četkicom dodatno skinuli snijeg i ostalo. Da li su mogli režiseri filma umjesto toga samo sačekati pravu sezonu da presnime planirano? Apsolutno ne: do izlaska filma u javnost ostalo je jedva šest mjeseci i, zbog ogromnih budućih planova za franšizu, snimanje se ni u kojem slučaju nije moglo odgoditi. Dakle, postojala je samo jedna opcija: produžiti snimanje i ne obraćati pažnju na dodatne troškove, koji su otprilike koštali još dodatnu trećinu proračunatog budžeta za film.
Uvijek troškovi produkcije skakali
Kroz istoriju kinematografije uvijek je bilo trenutaka u kojima su troškovi produkcije skakali nagore: u posljednjim danima nijemog filma, na primjer, ili tokom pomame oko istorijskih i biblijskih epova na velikom platnu 50-ih i ranih 60-ih godina. Ali era franšize, koja traje otprilike od 2008. godine do danas - doživjela je uvjerljivo najluđi i najneobuzdaniji porast do danas. Ljetnu blokbaster revoluciju je započeo film “Ajkula” 1975. godine. Međutim, film “Vodeni svijet” Kevina Kostnera postavio je novi rekord sa budžetom od 172 miliona dolara kao najskuplji u istoriji. Danas ne bi ušao ni u top 100 najskupljih.
Ove nedjelje biće objavljen deseti dio Paklenih ulica, koji je koštao 340 miliona dolara, što je gotovo 10 puta više nego što je koštao prvi dio. Mjesec dana kasnije stigao je film Indijana Džons i artefakt sudbine, vrijedan 300 miliona dolara, što je skuplje od prva četiri dijela filma ukupno. Zatim, tu je i film ‘Mission: Impossible - Dead Reckoning Part One’ (290 miliona dolara) i ‘The Flash’ (220 miliona dolara), nakon kojih idu decembarski film “Avatar: Put vode” (između 350 i 460 miliona dolara, zavisi od toga koga pitate).
Istina, većina njih se ne može primaći budžetu od 410 miliona dolara za četvrti dio filma “Pirati s Kariba” 2011. godine ili astronomskih 447 miliona dolara potrošenih na “Star Wars: The Force Awakens” iz 2015. godine, što je i dalje najskuplji film ikada (Još uvijek postoji zabuna oko cijene dva najnovija filma Osvetnika, ‘Infinity War’ i ‘Endgame’, koji su oficijalno koštali 325, odnosno, 356 miliona dolara, ali kasniji podaci pokazuju da je ukupan iznos potrošenog budžeta na oba filma bliži 1,2 milijardi dolara.)
Svakako, još uvijek je rano da se ove brojke tačno izračunaju i objave, jer je moguće da će se tokom narednih godina u finansijskim izvještajima otkriti i drugi novi troškovi. Čak i ako ostanu tačni do kraja ovog ljeta, za prethodnih 12 mjeseci vidjećemo četiri od 10 najskupljih filmova ikada snimljenih.
TV drame imaju budžete slične filmskim
Trenutni skok troškova ne tiče se samo filmova. Pojedinačne vrhunske TV drame sada redovno imaju budžete slične filmskim. Amazon je na novu seriju “Citadel” potrošio 50 miliona dolara po epizodi, od kojih nijedna još nije premašila dužinu trajanja od 40 minuta.
Korona povećala budžet
Šta se dešava sad? U ovoj eri poslije kovida, novi protokoli snimanja (testiranje, izolacija, različita oprema za zaštitu od virusa, itd.) dodali su između pet i šest i po odsto cijeni svakog velikog snimanja. Taj procenat je daleko veći u filmu ‘Mission: Impossible’, jer je 18 mjeseci snimanja prošlo u jeku korone u Evropi, a to su nevjerovatni troškovi. Ali troškovi su već počeli rasti prije pandemije. Brojni producenti i režiseri vizuelnih efekata povezuju to sa “biznis modelom svijeta kinematografije”: to su različite serije međusobno povezanih filmova, kojima je industrija postala opsjednuta.
Sve se vrti obično oko već postojećih “brendova”, kao što su “Star Wars”, “Harry Potter”, Marvelovi i DC-ijevi superheroji, a njihovo oslanjanje na digitalni spektakl ima najočigledniji faktor koji pokazuje rast troškova filmova. Honorari zvijezda “Star Wars” filmova iznose između 15 i 20 odsto budžeta samog filma, a zarada režisera i producenata je još uvijek ista (iako je često ugovoreno da zarada raste u odnosu na budući profit od filma).
Filmovi sa vizuelnim efektima privlače gledaoce
Međutim, vizuelni efekti sada redovno koštaju približno isto kao i ti iznosi zajedno (više od trećine cjelokupnog budžeta filma), što zasjenjuje čak i troškove samog fizičkog snimanja. Što se tiče pisaca, pisanje scenarija obično košta oko pet odsto budžeta, najviše. Dok je prvi dio filma ‘Park iz doba jure’ iz 1993. godine imao 63 snimka sa kompjuterskom grafikom, prošlogodišnji “Svijet iz doba jure: Dominacija” imao je 1450 - oko 10 grafičkih umetaka u minuti.
Ipak, koliko god bili skupi, filmovi sa puno audiovizuelnih efekata i dalje imaju dobar komercijalni doprinos jer privlače više gledaoca. Bez obzira na uzrast, pol, nacionalnost, kulturu ili kognitivnu funkciju, svako može da odgleda, recimo “Morbius”, i da ima manje-više isto iskustvo.
Čovjek pauk sa Džaredom Letom u glavnoj ulozi dobio je užasne kritike i nisku ocjenu prošle godine, što nam govori da se publika složila sa kritičarima. Takođe je dva puta bio bombardovan od strane američkih kino blagajna, budući da je Sony odlučio drugi put da ga objavi u Sjedinjenim Državama nakon prvog neuspjeha, što je inspirisalo publiku na gomilu ironičnih mimova. Međutim, na međunarodnoj areni je stekao veći uspjeh.
Iz istog razloga zbog kojeg su privlačni svjetskoj publici, serijski filmovi koji se temelje na već poznatim svojstvima pop-kulture, takođe imaju daleko najveću vjerovatnoću da će svojim stvaraocima pružiti višestruke mogućnosti zarade, veči profit. Dakle, dok snimanje samo pet skupih filmova godišnje može biti riskantnije od snimanja 30 onih sa razumnim budžetom, ipak ima šest puta veće šanse za uspjeh.
Prihod od filmova je sada toliko velik, pa nije strašno čak ni kad neki filmovi propadnu. Tako je bilo sa Diznijevim filmom ‘John Carter and The Lone Ranger’ 2010. godine, kada je zarada od drugih filmskih hitova studija bila veća od gubitka.
I dobra ekipa mora da se plati
Promjene na tržištu rada su još jedan uticajni faktor: opet, kovid je djelimično, ali ne u potpunosti, odgovoran za to. Tokom proteklih pet godina brojka članova ekipe značajno je porasla - posebno u Velikoj Britaniji, koja je postala centar velikih holivudskih produkcija. Ovdje se snima sve više filmova i televizijskih serija nego ikad, a da biste imali najbolje tehničare i majstore, morate ih dobro platiti da dođu.
Isto se tiče i glumačke postave, naravno. U posljednje vrijeme se često govori da je Holivudu teško da iskopa nove filmske zvijezde, ali je za sve svoje vrijeme postojanja već stvorio veliku količinu duhovitih i lijepih glumaca i glumica koji su dobili ogromnu količinu pratioca na internetu. Što više takvih možete da utrpate u jedan film, to je vjerovatnije da ćete privući i gomilu njihovih pratioca da se zainteresuju u film.
Film “Dina” Denisa Vilneva savršen je primjer: sumorna naučna fantastika, sa vizuelnim efektima koji ponekad graniče sa apstraktnošću, gdje glume istaknuti glumci kao što su Timoti Šalame, Zendaja i Oskar Isak, Florens Pju i Ostin Batler... Za razliku od poznatih glumaca koji bi takve uloge dobro odigrali prije dvije decenije, ove zvijezde prodaju karte. Zato su toliko traženi u industriji. Opet, troškovi njihovog osiguravanja, pa i cijena neizbježnih ponovnih snimanja zbog njihovog zauzetog rasporeda, stalno rastu.
Ponavljanja najveći problem
I tako se vraćamo na noćnu moru s kojom smo započeli: problem čestih ponovnih snimanja. Nekada davno, glumci i ekipa odlazili su na lokaciju, a studio se morao zadovoljiti snimcima koje su odradili. Ali savremene proizvodne tehnike dopuštaju da se dosta toga naknadno odradi. Na primjer, kad je američka produkcija smještena u Ujedinjenom Kraljevstvu, direktori u Los Anđelesu gledaju snimke svakog dana preko noći i imaju svoju listu zahtjeva za režisera, koji je dobija poštom prije nego što se čak probudi.
Štaviše, priroda kinematografskog svijeta zahtijeva da se pojedinačni datumi izlaska filmova odrede godinama unaprijed, što znači da se filmovi često zbrzaju tokom produkcije prije nego što se scenario u potpunosti razvije, likovi usavrše i zapleti postanu jasni. Često postoji dosta nejasnoća koje se sve više pojavljuju: ni režiser ni studio zapravo ne znaju kako će izgledati film sve dok ne sjednu i pogledaju prvu grubu verziju. Proces ponovnog snimanja opisuje se kao način “donošenja jasnoće” u projekat: drugim riječima, tek kada vidite šta imate, shvatite šta vam još treba da ga usavršite.
Problem je što taj proces ponekad dosta potraje dok se sve ne riješi. Jedan od razloga zašto današnji nevjerovatno skupi filmovi često na kraju izgledaju pomalo jeftino, jeste to što je dio materijala koji se smatrao nužnim za konačni rez sastavljen je u žurbi u posljednji čas: zapamtite, datum izlaska franšiznog filma rijetko može biti odgođen, zahvaljujući raznim nastavcima i spin-offovima koji su već iza njega. Jedan nedavni film o superherojima pojavio se u kinima sa oko 600 snimaka sa vizualnim efektima koji su još uvijek nedovršeni: razne kuće za efekte morale su da nastavljaju da ih uključuju u cjelokupni film pa čak nakon njegovog objavljivanja, kako bi ga dovršili na vrijeme za lansiranje na domaćoj sceni.
Ponekad haos mogu izazvati čak filmovi koji još nisu snimljeni. Još u proljeće 2022. godine, skoro dovršena verzija nadolazeće superherojske avanture The Flash prikazana je izvršnim direktorima i testnoj publici, koja je očigledno bila jako oduševljena. No, nakon promjene direktora u studiji DC u novembru, film je morao biti brzo prerađen kako bi poslužio kao most između filmova snimljenih pod starim i novim rukovodiocima. Za sada se čini da je ovaj haos održiv i biće tako sve dok publika to prihvata. Kako jedna franšiza opada, druga raste, a kinematografski multiverzum opstaje.
To je savršen poslovni model u kojem se može zaraditi jako puno novca, i jedinstveni poremećeni model za pokušavanje proizvodnje kvalitetne umjetnosti.
Bonus video:
