„Uvijek se sjetite da je sve počelo s jednim mišem“, rekao je Volt Dizni 1954. u jednoj TV-emisiji. U to vrijeme njegova producentska kompanija postojala je već više od tri decenije i bila je jedna od najuspješnijih u SAD. Miki Maus nije bio samo junak na filmskom platnu, njegov osmijeh se mogao vidjeti i na majicama, fudbalskim loptama, pa čak i na četkicama za zube. A 1955. je otvoren prvi Diznilend u Kaliforniji. Popularni miš Miki je „oživio“.
Volt Dizni je odrastao na jednoj farmi u Misuriju. Karijeru je počeo crtajući reklame, a vremenom se zaljubio u crtane filmove. Sa samo 40 dolara u džepu zaputio se u Holivud i tamo prije tačno sto godina osnovao Kompaniju Volt Dizni, danas medijsku imperiju „tešku“ nekoliko milijardi dolara.
„Zadovoljstvo je raditi nemoguće stvari.“ To je bila jedna od maksima pionira crtanog filma filmova. Iz te izjave može se pročitati ne samo to da je bio izutzetno vrijedan, već i nepokolebljiva vjera u sopstvenu ideju. Mladić sa farme se, naime, više puta našao pred kolapsom svoje firme. Projekti su mu bili suviše odvažni, uvijek je morao da isproba najnoviju filmsku tehniku i da je usavrši. Ta mješavina poslovnog elana dovela ga je do toga da je veoma brzo počeo da spava na kauču u svom studiju, da je rijetko viđao sopstvenu djecu, a sve to kako bi njemu nepoznatu djecu očarao bajkama s filmskog platna.
Uspjesi i nagrade
Volt Dizni je već 1937. počeo da ispisuje istoriju filma. Tada se pojavila „Snežana i sedam patuljaka“, prvi cjelovečernji crtani film koji je bio prikazan u bioskopskim dvoranama. Miki Maus i ostali crtaći su naime bili kratkometražnog formata. Niko tada nije mogao ni da nasluti da će uslijediti 60 novih dugometražnih Diznijevih filmova.
Ni o uspjehu Dizni tada nije mogao ni da sanja, jer su ga mučile druge brige. Ponovo mu je zaprijetio krah, kao producent se naime preračunao. Umjesto 250.000, film je koštao milion i po dolara. Umjesto 18 mjeseci, njegovi crtači su na projektu radili tri godine. Tri godine rada na ideji koju su mnogi u Holivudu tada smatrali budalaštinom. Cjelovečernji crtani film? Pa ko će još da stane u red i da kupi kartu za takav film, pitali su se …
Ali, kako se pokazalo, mnogi su bili spremni da stanu u red. Ubrzo nakon početka prikazivanja filma postalo je jasno da se radi o hitnu: „Snežana“ je Dizniju donijela prihod od osam miliona dolara. Ulaznica za bioskop u to vrijeme je koštala u prosjeku 25 centi. Film je preveden na deset jezika, a prikazivan je u 46 zemalja svijeta. Američka filmska akademija nagradila je Volta Diznija nagradio i Oskarom – a u stvari se radilo o osam figurica: jedna velika i sedam malih, što je bila asocijacija na Snežanu i patuljke.
Tvrd šef s velikim egom
Rad u studijima Volta Diznija nije, međutim, uvijek bio bajkovit. Prekovremeni sati, loše plate, šef koji pedantno nadgleda svaki potez četkice i koji strogo pazi na svoj kreativni ego – naime, na početku filma se uvijek nalazilo samo jedno ime: njegovo. Njegov potpis sve do danas krasi logotip koncerna.
Ali, firma za uspjeh ne može da zahvali samo Voltu Dizniju. On je studio osnovao sa svojim bratom Rojem, koji je kasnije preuzeo brigu o finansijama. Miša s kojim je sve počelo kreirao je umjetnički direktor Ab Ajverks, vjerovatno po strogim instrukcijama svog šefa.
Volt Dizni je bio vizionar, ali i poslovni čovjek. Imao je dobar osjećaj da se okruži talentovanim ljudima. Upravo u vremenima ekonomske krize krajem dvadesetih godina prošlog vijeka, u vremenima kada su mnoga preduzeća bankrotirala, a porodice osiromašile, on je etablirao merčandajzing. S genijalnim marketinškim menadžerom Kejem Kamenom od tridesetih godina lik Mikija Mausa počeo je da krasi čarape, pakovanja muslija ili fudbalske lopte. Veoma brzo je kompanija počela da zarađuje znatno više novca preko reklamnih ugovora nego od filmova.
Nakon „Snežane“ u bioskope su stigli „Pinokio“ (1940), „Dambo“ (1941) i „Bambi“ (1942). Oni ipak nisu bili toliko uspješni kao prvi hit. Dio očekivanih prihoda je propao, jer je počeo Drugi svjetski rat i važno evropsko tržište je u godinama koje su uslijedile bilo izgubljeno. S obzirom na to da je sve teže bilo pronaći banke koje bi kreditirale poslovanje preduzeća, Dizni je izašao na berzu. Danas je ta kompanija, sudeći po podacima Instituta za medijsku i informacionu politiku, na šestom mjestu liste globalno najuspješnijih medijskih koncerna. Dionice Diznija izlistane su na indeksu Dau Džons, a to znači da se nalaze u društvu najuspješnijih američkih kompanija.
Tokom Drugog svjetskog rata Dizni je postao dio američke ratne propagandne mašinerije. Studiji su počeli da proizvode brojne kratke filmove i crtaće, u kojima se glorifikovalo američko vođenje rata, odnosno reprodukovala slika o neprijateljima. U poznatom propagandnom filmu „Firerovo lice“ (1943) Paja Patak morao je da radi u jednoj fabrici oružja u nacističkoj Njemačkoj, gdje je gotovo poludio od stalnih uzvika „Hajl Hitler“. Dizni je proizvodio i filmove za obuku američke vojske, a kritičari su mu prebacivali da bi, umjesto ratne propagande, prije trebalo da se posveti širenju pacifističkih i humanističkih ideja.
Čak 26 Oskara
U posljeratnim godinama Dizni se vratio na stare staze uspjeha s filmovima kao što su „Alisa u zemlji čuda“ (1951) ili „Petar Pan“ (1953). Godine 1955. došao je na još jednu vizionarsku ideju, koja se mnogima tada činila megalomanska: svoje svetove bajki pretvorio je u stvarnost i u Kaliforniji je otvoren prvi Diznilend. Tokom godina i decenija koje su uslijedile, kopije tog zabavnog parka otvorene su svuda u svijetu: od Floride, preko Pariza, do Tokija ili Šangaja.
Dizni je odlikovan sa ukupno 26 Oskara. To je rekord sve do danas. Premijeru filma „Knjiga o džungli“ osnivač kompanije nije lično doživio. Volt Dizni je preminuo 1966. od posljedica raka pluća, ali brend Dizni je nastavio da živi.
Vremenom se međutim pokazalo da predložak po kojem su funkcionisali njegovi filmovi, taj puritanski svijet bajki, više na tržištu ne funkcioniše. Osamdesetih godina prošlog vijeka zapali su u krizu. Kurs dionica se sunovratio. Od 1986. vođenje koncerna preuzeo je Voltov nećak Roi E. Dizni, koji je zajedno sa Džefrijem Kacenbergom zaslužan za renesansu Diznija: „Arijel, morska sirena“ (1989), „Ljepotica i zvijer“ (1991) i na kraju „Kralj lavova“ (1994).
„Ako Dizni s nečim može da se poveže, onda su ono što to preduzeće čini posebnim, po mom mišljenju – magija, fantazija i kreativnost. To je ono što nas čini tako posebnim. Mi pričamo priče i kreiramo magiju u svemu čime se bavimo“, kaže za DW Beti Klajn, direktorka Arhiva Volt Ditni. Od početka ovog vijeka koncern se širi. Najprije je kupio uspješan studio za animaciju Piksar, onda je „progutao“ Marvelove superheroje, a na kraju i Lukasfilm, s njegovom uspješnom serijom „Ratovi zvijezda“. U 2019. je pokrenuta striming-platforma Dizni+, koja je, nakon početnih poteškoća, uspjela da se etablira i danas je globalno gledajući broj tri u branši, nakon Netfliksa i Amazon Prajma.
Kritike na račun Diznija
I dok koncern ostvaruje promet koji se mjeri milijardama dolara, na meti kritika našao se baš onaj segment s kojima je Dizni i počeo: njegove bajke. Zbog rasističkih elemenata u klasicima kao što su „Dambo“ ili „Knjiga o džungli“, Dizni je na početku svojih filmova publiku počeo na to i da upozorava odgovarajućim natpisima.
Nakon glasnih kritika zbog načina na koji je koncern koristio (i prisvajao) kulturno nasljeđe određenih kultura u promociji svojih filmova (poput afričke izreke „Hakuna matata“, preuzete iz svahilija), Dizni danas vodi mnogo više računa o kulturnom blagu drugih nacija i naroda. Povodom stotog jubileja konačno tako kreće prikazivanje remejka hita o morskoj sireni Arijel – ali sa stvarnim glumcima. U glavnom ulozi je tamnoputa američka zvijezda Hale Bejli.
Bonus video:
