Svijet cvrčaka je haotičan, ali zabavan i pun muzike, dok je mravlji svijet mjesto gdje se poštuje rad i marljivost, ali vlada dosada i muzika je zabranjena. Dok cvrčci uživaju u trenutku, mravi razmišljaju dugoročno. Iako naizgled nespojivi svjetovi cvrčaka i mrava, makar po onome što znamo iz čuvene Ezopove priče, jedan cvrčak i jedna mravica razuvjeriće ta ubjeđenja.
Ta posebna, zabavna, poučna, živopisna i uzbudljiva priča dolazi iz Hrvatske, a “upakovana” je u vrhunsku animaciju, boje, muziku, zanimljive likove. U pitanju je prvi dugometražni hrvatski animirani 3D film “Cvrčak i mravica” u režiji Luke Rukavine koji od svoje premijere 2023. godine privlači publiku svih generacija, širom svijeta.
Da je u pitanju veliki i zahtjevan poduhvat, za Vijesti ističe producent Dino Krpan ilustrujući time da se na projektu, kroz različite faze, radilo od 2010. godine, te da je na kraju bilo uključeno više od 180 ljudi.
U okviru manifestacije Mjesec evropskog filma, u organizaciji Filmskog centra Crne Gore, Mreže kinoprikazivača i Crnogorske kinoteke, “Cvrčak i mravica” su i na repertoaru domaćih bioskopa, a nakon projekcije u Plužinama, danas će film biti prikazan u Nikšiću, Pljevljima i Tivtu, a sjutra u Baru i Herceg Novom, sve u 18 časova u Nikšićkom pozorištu, odnosno Centrima za kulturu...
O filmu, priči i porukama, te procesu rada i izazovima 3D animacije, Krpan govori za Vijesti.
Film “Cvrčak i mravica” prvi je hrvatski 3D animirani film. Koliko je to značajan podatak kako za film uopšte, tako i za hrvatsku, regionalnu i svjetsku kinematografiju? Kome je film namijenjen?
S obzirom na to da je dugometražni animirani film jedna od najzahtjevnijih filmskih formi, a 3D tehnika predstavlja dodatne tehnološke izazove, razumljivo je da ovakvi projekti nisu česti, posebno u manjim zemljama. Uprkos hrvatskoj animacijskoj tradiciji, trebalo je 28 godina od prvog takvog filma, Pixarovog “Toy Story-a” da se nešto slično realizuje i ovdje. S produkcijskog stanovišta, to je svijet za sebe, u kojem je potrebno gotovo ni iz čega stvoriti uslove za realizaciju.
Globalno gledajući, postoji svega desetak studija koji redovno rade na dugometražnim 3D animiranim filmovima, a godišnje se na svijetu producira vjerovatno svega pedesetak takvih projekata. Istovremeno, takvi filmovi su najatraktivniji publici, pa za njima postoji potražnja. Naravno, većina tih filmova, kao i naš, namijenjeni su dječjoj, odnosno porodičnoj publici, što je karakteristično za područje animacije.
U kontekstu hrvatskog filma, time se otvara novi prostor izražavanja i komunikacije, koji, nadam se, pozitivno utiče na lokalnu kulturu zatrpanu ultrakomercijalnim globalnim naslovima. S obzirom da ni u okolnim zemljama nije bilo puno takvih pokušaja (projekat “Ptice kao mi” 2017. godine iz Bosni i Hercegovini, te nekoliko projekata u pripremi), nailazimo na veliki interes i vrlo pozitivan odziv u regiji.
Kako ste se odlučili na adaptaciju baš ove Ezopove basne, čime ste se vodili prilikom adaptacije?
Kolega Darko Bakliža napisao je predstavu za djecu inspirisanu basnom o cvrčku i mravu još davne 1999. godine, pa smo nakon iskustava s kratkometražnim animiranim filmovima zaključili kako je to dobra podloga za razvoj dugometražne animirane forme. U izboru je presudilo to što je basna internacionalno poznata, kao i činjenica da je u predstavi ideja bila spojiti ta dva svijeta, svijet cvrčaka i svijet mrava, za razliku od basne koja u prvi plan stavlja rad i marljivost, a odbacuje zabavu i kreativnost.
Šta možete reći o samom procesu razvoja priče, eventualnom prilagođavanju savremenom vremenu, problemima i potrebama publike? Koliko ste se držali one izvorne, poznate poruke, a koja ste tumačenja željeli da podstaknete i kako ste sve to inkorporirali u scenario i animaciju?
Scenario za animirani film mora biti izuzetno dorađen, kako se ne bi upuštalo u mukotrpan animacijski rad na temelju nejasnih ideja. Svi aspekti pripovijedanja su višestruko preispitivani u procesu rada, a sve vrijeme ključno je bilo da nastane scenario koji komunicira s današnjom publikom.
Temeljna je poruka da se život sastoji i od rada i od zabave. Htjeli smo tu poruku prenijeti prije svega djeci koja gledaju film, u vremenima kad je taj sklad življenja narušen. U tom smislu basna je poslužila samo kao okvir, dok se priča namjerno udaljila od predloška, kako bi odgovarala savremenom dobu. Takođe, tu je i poruka o toleranciji i razumijevanju drugačijih i različitih, što je danas globalno prepoznatljiva tema. Za mene su to svakako bili ključni motivi da se film napravi.
Kakvu priču nam ovaj film donosi i ko su glavni likovi, šta nam govore njihove karakteristike?
Film nam donosi priču o dvoje mladih - cvrčku Ketu i mravici Antoneti, koji žive u dva posve različita svijeta, ali nalaze bliskost i razumijevanje u onom drugom. Svijet cvrčaka je haotičan, ali zabavan i pun muzike, dok je Antonetin mravlji svijet mjesto gdje se poštuje rad i marljivost, ali vlada dosada i glazba je zabranjena. Ket i Antoneta svojim zbližavanjem kroz niz izazova povezuju ta dva svijeta u sklad. Vjerujem da publika prepoznaje u glavnim likovima priče proces odrastanja i sazrijevanja, i da do djece dopiru situacije i iskustva kroz koje naši junaci prolaze.
Kao dva suprotna svijeta predstavljeni su cvrčci i mravi, jedni dolaze iz svijeta kreativnosti i bezbrižnosti, drugi se vode radom, redom i disciplinom. Kako ste radili na prikazivanju tih kontrasta kroz vizuelni i zvučni aspekt filma s obzirom na to da u filmu imamo i songove, ali i prilično raskošnu fotografiju? Da li je tim sredstvima lakše doći do pažnje i interesovanja publike?
U animaciji je sve moguće, pa je poželjno iskoristiti mogućnosti koje nudi. I u zvuku i u slici može se otići dalje nego u igranoj formi. Tako je svijet mrava zapravo njihov mravinjak, koji je zemljanih, monokromatskih tonova boje, a istovremeno je i tih i bez vidljivih ukrasa, ali i bez muzike, dok je ne donesu cvrčci. U opreci s time, svijet cvrčaka je priroda, oni žive pod vedrim nebom u improvizovanoj naseobini gdje se zabavljaju i sviraju.
Tako se prirodno nameće i korištenje songova, koje svakako doprinosi životnosti filma. Kako su songovi u funkciji priče, cilj je bio da nadopunjuju pripovijedanje, a samim tim i da uvuku publiku u priču.
Koliko je važno da vrijednosti promovisane u ovoj i ostalim Ezopovim basnama, ali i drugim vječnim pričama i bajkama, budu prisutne i u današnjim sadržajima za mlade?
Mislim da je uloga filma, naročito onog za djecu, da predstavlja životne vrijednosti, jer time oplemenjuje i dobija svrhu postojanja. To je slično ulozi koju su u davnini imale basne, a kasnije i razni drugi oblici pripovijedanja. Problem je što je u savremenoj kulturi gotovo prevagnula konzumeristička logika zabave radi zabave. Kao što i naš film poručuje - potrebna je ravnoteža između zabave i rada.
Spomenuli ste tu konzumerističku logiku u filmskoj industriji. Kako vidite filmove namijenjene djeci i mladima, što u regionu, što globalno?
Regionalna kinematografija vjerovatno malo potcjenjuje važnost filma za djecu, jer se u skromnim produkcijskim uslovima jedva nekako realizujuu i naslovi za odrasle, a filmovi za djecu se rade povremeno, premda obično dobro prolaze kod publike. Naravno, za razliku od igranih dječjih filmova, koji su dosta uslovljeni lokalnim jezikom i govorom, animacija ima veći potencijal, jer uz dobru sinhronizaciju, animirani filmovi su univerzalno prihvatljivi. Nažalost, oni su i daleko zahtjevniji za realizaciju, pa ih je u regiji napravljeno možda sveukupno desetak.
Istovremeno vidimo da su neki od najuspješnijih filmova svih vremena animirani, i da je animacija sve šire prihvaćena. Kvalitetni filmovi za djecu i mlade, a posebno animirani filmovi, prenose poruke i emocije koje su potrebne društvu, ne samo djeci kojoj su namijenjeni, već i njihovim roditeljima. Ukoliko je film stvarno dobar, onda više ne moramo ni pričati o tome je li samo za djecu. Uzmimo na primjer “U potrazi za Nemom” ili “How to Train Your Dragon”. To su pozitivni primjeri koji su pokrenuli cijeli trend i unaprijedili filmsku produkciju globalno. Nažalost, postoje i drugačiji primjeri.
S obzirom na to da ste radili i na muzici i kameri, kakav ste ton i atmosferu željeli postići putem tih kanala, kako ti segmenti doprinose karakterizaciji likova i živosti priče?
Cilj svih nas koji smo radili na projektu bio je da se publika dobro zabavi, dobijajući i pozitivne impulse, bez nasilja i cinizma. Istovremeno, htjeli smo napraviti film koji nije muzički i vizuelno pomodan, već sadrži neke trajne vrijednosti. Tako je filmska muzika relativno klasična, dok su songovi pomalo retro, a u vizualima su korištene neke prepoznatljive ideje. Enterijer mravinjaka, recimo, inspirisan je crkvom Sagrada familija u Barseloni. Nije ni čudo da u takvoj atmosferi mora biti tiho i mirno.
Naravno, glavni likovi progovaraju kroz songove i to je ključno da bismo ih doživjeli na emotivnoj razini, jer muzika naglašava njihove težnje i probleme. Slika i zvuk su tu sa svrhom da nas prenesu u taj izmišljeni svijet.
Film je već prikazan u više zemalja širom svijeta. Pretpostavljam da to interesovanje godi i govori dosta samo za sebe... Kakvi su Vaši utisci i koliko Vam je značajan i svjetski život filma? Hoće li biti možda i neke televizijske distribucije uskoro, gdje ga publika može uskoro vidjeti?
Naravno da je uspjeh filma ono čemu se nadamo dok radimo na njemu, i svakako je veliko zadovoljstvo što je film izašao iz lokalnih okvira. Kako je to i bila namjera, lijepo je vidjeti da smo u tome uspjeli. Naravno, to je još uvijek mali film u globalnim razmjerama, ali je bitan korak u pravom smjeru.
Film je, inače, već neko vrijeme na regionalnom Netflixu, pa pretpostavljam da je dostupan i u Crnoj Gori, a povodom Mjeseca evropskog filma konačno će biti prikazan i u nekoliko kino dvorana. Uskoro će biti emitovan na Hrvatskoj radio-televiziji (HRT), a nadam se da će doći i na vaše male ekrane.
Kakve su dosadašnje reakcije publike, te imate li neka očekivanja za dalji život filma?
Sa zadovoljstvom mogu reći da su očekivanja uglavnom ispunjena. Film je u proteklih 22 mjeseca distribucije prikazan širom svijeta. Sinhronizovan je na šest-sedam jezika, prikazivan u bioskopima u desetak zemalja, a dogovorena je distribucija u 67 zemalja. Odnedavno se može gledati i u Americi posredstvom Lionsgatea na digitalnim platformama. U hrvatskim kinima ga je pogledalo više od 80.000 gledalaca uz vrlo dobre reakcije, tako da je vjerovatno jedan od najuspješnijih hrvatskih filmova.
Pored toga, film je osvojio i nagradu publike u prepunoj Pulskoj areni prošle godine, kao i nagrade za najbolji scenario i glazbu, tako da sam stvarno zadovoljan.
Da li na nečemu trenutno radite i da li biste nešto dodali?
S obzirom da je prošlo dovoljno vremena tokom rada na “Cvrčku i mravici”, u međuvremenu se pojavilo niz drugih ideja za filmove, pa i animirane serije, no, sada, kad se sve srećno završilo, potrebno je odabrati projekte koji su izvodljivi i rezervisati vrijeme za onaj u koji stvarno vjerujem. Nadam se da će ovog puta to ići nešto brže, a za sada, neka ostane tajna o čemu je riječ.
Najzahtjevnija filmska forma
Koji su bili glavni izazovi prilikom produkcije prvog hrvatskog 3D animiranog filma? Da li je zahtjevnije i skuplje (u kom smislu) raditi na animiranom i 3D filmu, te koliko ste vremena i novca uložili u ovo djelo?
Teško je reći što su najveći izazovi u tom projektu, jer većinu stvari koju radite nije radio niko u Hrvatskoj, pa ni šire, ali to je takođe i motivišuće. Vjerovatno je najteže doći do faze u kojoj ste sigurni da ćete uspjeti završiti film, kako zbog prikupljanja sredstava, tako i zbog organizacije tima, ali i uvjerenja da je film konačno spreman za produkciju.
Što se tiče opsega posla, nema sumnje da je 3D animacija najzahtjevnija filmska forma, uprkos laičkom mišljenju da tu kompjuteri odrađuju posao. Animatori u 3D projektima rade manje animacije nego u klasičnoj animaciji. Riječ je o maksimalno dvije sekunde animacije dnevno. Tako nekih tridesetak ljudi dvije godine samo animira ono što vidimo na filmu. A riječ je o finansijski relativno skromnom projektu, nekoliko puta jeftinijem od evropskih pandana, možda stotinjak puta od holivudskih blokbastera. Ipak, i dalje je to jedan od skupljih dugometražnih hrvatskih filmova proteklih godina.
Veliki poduhvat okupio ljude iz desetak zemalja
Možete li, sa današnje distance, sumirati kompletan proces, kako je izgledao i ko je sve radio na projektu?
S obzirom na zahtjevnost projekta, na njemu je sarađivalo oko 180 ljudi iz desetak zemalja, premda je većina saradnika i kreativni tim bio iz Hrvatske. Međutim, u pojedinim poslovima, naprosto je manjkalo saradnika s iskustvom, tako da smo sarađivali i sa češkim studijom za rigging (rigging je postavljanje digitalnih konstrukcija - “kostura” u likove), animatorima iz Italije, Poljske, Srbije i Tajlanda, kao i s američkim timom za sinhronizaciju engleske verzije filma.
Ipak, ključan je bio kreativni i produkcijski tim koji je godinama pripremao projekat u Zagrebu. Početkom 2010. godine sam s kolegom Darkom Bakližom krenuo u razvoj ideje za dugometražnu animiranu formu, temeljenu na njegovoj ranijoj ideji. Kako je film krenuo u kina početkom 2023. godine, očito je koliko je dug bio proces razvoja i zatim produkcije. Svakako bih istakao i Manuela Šumberca i Jadranku Soviček Krpan u procesu dizajna i razvoja vizuala. Rona Žulj i Luka Rukavina napisali su završnu verziju scenarija 2018. godine, da bi se Luka zatim bavio režijom filma. U produkciji smo mu, posebno oko animacije, pomagali Siniša Mataić, kao supervizor animacije bez kojeg ne bi bilo moguće odraditi tako složen posao, i ja u dijelu komunikacije s animatorima. Tu su svakako bitne bile i glasovne uloge, prema kojima je rađena animacija, ali i kompozitori Vjeran Šalamon, kao i Coco Mosquito zaduženi za filmsku muziku i songove, pošto je riječ o filmu povezanom s muzikom. Na kraju je sama produkcija trajala nešto manje od četiri godine, jer se u međuvremenu desila pandemija, pa i potres u Zagrebu. Uglavnom, riječ je o prilično velikom poduhvatu.
Bonus video:
