Zašto Kjubrik nije pisao originalne scenarije

Kada je Stenli Kjubrik snimio svoj prvi dugometražni film “Strah i želja”, preuzeo je gotovo sve ključne poslove iza kamere, bio je snimatelj, montažer i producent antiratne drame. Ipak, scenario nije napisao on, već Hauard Sakler.

Sakler je za Kjubrikov prvi film napisao originalnu priču, ali će to ubrzo postati izuzetak u režiserovoj karijeri. Već njegov naredni film, “Poljubac ubice”, označio je početak dugogodišnje prakse da gotovo sve svoje filmove zasniva na književnim djelima. Taj pristup zadržao je do samog kraja karijere, koju je zaključio filmom “Širom zatvorenih očiju”, modernom adaptacijom novele “Priča iz snova” autora Artura Šniclera.

Kjubrik je smatrao da je teško objektivno procijeniti priču koju sami stvarate. Vjerovao je da autor lako postane previše vezan za sopstvenu ideju i izgubi osjećaj da li će ona zaista funkcionisati na filmskom platnu. Zato je radije birao postojeća književna djela kako bi mogao da ih sagleda iz perspektive publike i procijeni imaju li dovoljno obrta i napetosti da zadrže pažnju gledalaca.

To, međutim, ne znači da nije imao originalnih ideja. Naprotiv, u adaptacijama je bio izuzetno angažovan. Tako je, na primjer, zajedno sa Arthurom C. Klarkom razvio scenario za “2001: A Space Odyssey”, zasnovan na nekoliko Klarkovih kratkih priča. Slično je bilo i sa filmom “Širom zatvorenih očiju”, koji je napisao zajedno sa Frederikom Rafaelom, premještajući radnju iz Beča s početka 20. vijeka u Njujork devedesetih godina.

Knjige koje je birao bile su veoma raznolike, od savremenih horora poput “Isijavanja” Stivena Kinga do klasika poput “Sreća Barija Lindona” autora Vilijama Mejkpisa Tekereja.

A način na koji je birao materijal bio je iznenađujuće jednostavan.

Kako je jednom ispričao, naručivao je knjige iz SAD ili bi odlazio u knjižare, zatvorio oči i nasumično uzimao knjige sa police.

“Čitam. Ako mi se ne dopadne nakon nekoliko stranica, ne završim je. Volim da me knjige iznenade”, rekao je Kjubrik.

Takav pristup posebno je došao do izražaja krajem sedamdesetih godina, kada je tražio roman koji bi ekranizovao kao horor. Prema riječima Stivena Kinga, Kjubrikova sekretarica slušala je kako knjige jedna za drugom završavaju na gomili odbačenih rukopisa nakon što bi režiser pročitao svega nekoliko stranica.

“Jednog dana primijetila je da već neko vrijeme nije čula još jednu knjigu kako udara o zid. Ušla je u kancelariju i zatekla Kjubrika potpuno zadubljenog u čitanje rukopisa ‘Isijavanja’”, prisjetio se King.

Na kraju se pokazalo da je Kjubrik svoje buduće filmske projekte pronalazio metodom pokušaja i greške - čitajući na desetine knjiga dok ne naiđe na onu koja će ga potpuno zaokupiti. Sudeći po filmovima koje je kasnije snimio, ta metoda gotovo nikada nije zakazala.