"Oasis: Don’t Look Back In Anger": "Praštajte i ne budite pi*de"

Bilo je to okupljanje za koje su mnogi mislili da se nikad neće dogoditi: čuveni Oasis se ponovo okupio zbog serije koncerata, prvih nakon što su se braća Noel i Liam Galager burno razišli 2009. godine.

Za one koji su uspjeli da dođu do karata, turneja jednog od najvećih bendova ikada, Live '25, bila je pravi praznik rokenrola i svojevrsna vremenska mašina za povratak u 90-te.

Srećom, za one koji nisu došli do karata, režiseri Vil Lovlejs i Dilan Sautern, kao i autor serije "Peaky Blinders" Stiven Najt, bili su dio tima na turneji, te su dobili pristup "iza kulisa", stvorivši ostvarenje van okvira klasičnih muzičkih dokumentaraca i suvoparnih biografija.

"Oasis: Don’t Look Bacn In Anger" je film o porodičnim vezama, opraštanju i nevjerovatnoj povezanosti miliona fanova širom svijeta koji, iako se ne poznaju, dijele osjećaj pripadnosti istoj zajednici, klasi, načinu života.

Glavni protagonisti su braća Noel i Liam, koji su decenijske nesuglasice i sve izrečeno ostavili po strani radi zajedničke misije. U filmu nema pretencioznih filosofiranja ni predugih analiza, već je fokus stavljen na čistu emociju i vrhunski vizuelni i zvučni ugođaj.

Za to su zaslužni direktor fotografije Lol Kroli (koji je poznat po radu na Oskarom nagrađenom filmu "The Brutalist") i zvučna ekipa zaslužna za ostvarenja "Moonage Daydream" i "The Zone of Interest", zbog čega gitare odzvanjaju moćno, a stadionska i navijačka atmosfera djeluje skoro opipljivo.

Uvodnih nekoliko minuta sažeto prikazuje istorijat benda, od samih početaka do čuvenog i neslavnog prekida koncerta u Parizu 2009. godine, kada je doživljen potpun slom odnosa. Ta kratka sekvenca podsjeća na njihov munjevit uspon i vrhunac popularnosti (naročito 1996. godine), ali i na nagomilane probleme koji su doveli do konačnog raspada.

Na sreću (ili ne), film se ne zadržava previše na prošlosti, već brzo prebacuje radnju u prostoriju za probe pred početak turneje.

Porodična priča i nikad emotivniji Noel

Snimci skrivenih kamera bilježe trenutak kada mlađi brat stiže na probu, razbija led brzim opaskama na račun bubnjara, odradi vokalni dio i odmah ode kući, bez pozdrava, dok bend nastavlja da svira uz smijeh.

Na samom početku uočljiva je Noelova rezervisanost, ali kako radnja odmiče, njegov stav prema Liamu primjetno omekšava.

Pred kamerama vidimo nikad emotivnijeg Noela, koji priznaje tremu prije otvaranja turneje u Kardifu, suze pred nastup u Irskoj, pa čak i preispitivanje sopstvene prolaznosti nakon smrti basiste Stone Rosesa, Manija.

Kroz te momente jasno se oslikava porodična toplina i postaje očigledno da motiv povratka nije bio prosto finansijski, već iskrena želja da pokažu svijetu i mlađim generacijama da i dalje posjeduju istu energiju.

Liamova harizma i gest koji rasplamsava Kardif

Sa druge strane, Liam potvrđuje status jedinstvene rokenrol figure. Bez, po sopstvenom priznanju, cigareta i alkohola, u vrhunskoj vokalnoj i fizičkoj formi, staje pred mikrofon sa prepoznatljivom harizmom i britkim humorom.

Upravo je on inicirao neke od najupečatljivijih momenata turneje, poput trenutka kada je uzeo Noela za ruku prilikom prvog izlaska na binu u Kardifu, gest koji je u potpunosti iznenadio i zatekao starijeg brata. Sam Noel priznaje da se jedva sjeća prvih 40 minuta tog prvog koncerta jer su ga potpuno savladale emocije.

Od Argentine do Irske

Film šara svim stanicama turneje, od Los Anđelesa i Buenos Ajresa do Dablina, donoseći i priče običnih ljudi kojima je muzika Oasisa promijenila život. Iako su pojedina svjedočanstva fanova na trenutke naglašeno patetična, reakcije publike nedvosmisleno pokazuju koliku snagu te pjesme i dalje imaju.

Posebno je zanimljiv i porodični ugao turneje: dok braća više ne partijaju kao devedesetih, njihovo petoro djece koriste priliku da se prvi put upoznaju i zajedno provode po turnejama.

Zahtjevniji ljubitelji filma i vatreniji fanovi benda možda mogu zamjeriti što dokumentarac izbjegava "slona u prostoriji" ne ulazeći duboko u uzroke dugogodišnjeg rata. Takođe, ne pominju se ni kontroverze oko astronomskih cijena karata.

Korijeni u radničkoj klasi i odbacivanje "desnih" etiketa

Film se ne bavi ni klasičnim političkim profilisanjem benda. Iako se u više navrata ističe da njihov identitet, ali i fanova, duboko počiva u korijenima radničke klase i "običnih ljudi". Noel i Liam oštro odbacuju svrstavanje od strane određenih medija na "desnu stranu" i korištenje njih u te svrhe. Noel i sam kaže: "Nije to 'desničarska stvar'. Svi su dobrodošli. To smo mi i vi".

Pa ipak, Noel i Liam u zajedničkim intervjuima insistiraju da ovo nije politička ili finansijska kalkulacija, već poruka jedinstva: "Pjesme ne pripadaju nama, već fanovima. Radi se o nama i zajedništvu".

Da je odnos među njima zaista prešao u novu fazu, potvrdili su i otkrićem da danas redovno razmjenjuju poruke i smiješne snimke u zajedničkoj grupi "kao pravi ortaci".

Suština

Pored emotivne strane, dokumentarac obiluje humorom i opaskama Galagera, pa je smijeh tokom gledanja bio apsolutno neminovan.

Na kraju, naslov "Don’t Look Back In Anger" u potpunosti opisuje suštinu ovog ostvarenja. Ovo je priča o praštanju, prihvatanju sadašnjosti i gledanju u budućnost. Galageri u filmu podsjećaju da je vrijeme predragocjeno da bi se trošilo na zamjerke i stare sukobe. Ili kako je Liam to jednostavnije preformulisao: "Praštajte i ne budite piz*e". To je glavna poruka i ovog dokumentarca i njihovog velikog povratka i pomirenja.