Logičan kraj trilogije o getu - Vijesti.me
"SIGURNO ĆEMO SE VIDJETI U CRNOJ GORI"

Logičan kraj trilogije o getu

Za "Vijesti" priča Andrej Korovljev, reditelj dokumentarnog filma o Branku Črncu Tusti (KUD Idijoti)

Detalj iz filma
Detalj iz filma (Foto: Igor Korovljev)

Kada je vijest o tome da je frontmenu kultne hrvatske pank grupe KUD Idijoti Branku Črncu Tusti dijagnostifikovan karcinom pluća i grla 2011. prozujala prostorom bivše Jugoslavije, sa svih strana dočekana je uz šok i nevjericu. 

Koliko je muzika, ali i poruka njegovog benda značila mnogima pokazalo je i to što se odmah krenulo sa koncertima i pravljenjem kompilacija podrške muzičaru iz Pule u gotovo svim jugoslovenskim republikama.

Tusta, nažalost, nije doživio neke od njih jer je preminuo godinu kasnije, a 11 od posljednjeg albuma Idijota. 

Koju godinu nakon smrti frontmena pojavila se vijest da, pored svih drugih načina na koje je odata počast Tusti i njegovom sastavu koji je dotakao srca mnogih i pored toga što je odabrao žanr nepristupačan širim masama, u pripremi je i film o liku i djelu pjevača. 

To ostvarenje, iza kojeg stoji nagrađivani reditelj Andrej Korovljev, konačno je spremno da bude predstavljeno publici, a svjetsku premijeru će imati danas na Motovun Film Festivalu.

Uz “Godine hrđe”, najbolje dokumentarno ostvarenje na Danima hrvatskog filma 2000, te “Una storia polesana”, “Tusta” zaokružuje trilogiju Korovljeva u kojoj je reditelj prikazao neku drugačiju stranu svog grada, istog onog odakle dolaze Idijoti, onu koja se nalazi na poleđini turističkih razglednica. 

O trilogiji, aktuelnom filmu, Tusti, Puli i drugim temama Korovljev je pričao za “Vijesti” uoči premijere, priznajući da još ne osjeća tremu povodom nje.

“Biće to sve okej, sve ide kako treba. Ja to uzbuđenje ne osjećam sad dok ne dođe do premijere, kao ima još vremena. Nije mi bilo toliko uzbuđenje ili trema ili takav neki osjećaj, nego mi je više bila frka hoćemo li stići da napravimo to sve na vrijeme onako kako treba jer je bilo puno posla u postprodukciji. I onda smo sve nekako uspjeli da zaokružimo i zatvorimo, tako da mi je pao kamen sa srca, jer je sve fino na vrijeme i sve dobro izgleda i zvuči”, priča on.

  • Odrasli ste u Puli uz muziku KUD Idijota, je li ideja o filmu o Tusti nešto što se samim tim prirodno nametnulo?

Apsolutno. Pula je moj rodni grad, a ovo je moj treći dokumentarni film koji spada u neku vrstu trilogije o Puli. Puno sam razmišljao o tome nakon Tustine smrti koja je jako pogodila i ljude koji su ga znali i one koji nisu, jer ipak je on postao neka vrsta simbola na području bivše Jugoslavije. Smatrao sam da bi ta priča trebalo da bude ispričana, da bude filmski obrađena i nekako sam radio kostur, slagao ideje na papir, promišljao, kontemplirao kako ispričati priču o jednom kompleksnom čovjeku kao što je bio Branko Črnac Tusta na najbolji mogući način. Dugo je trajao taj misaoni proces dok jednog dana nije zazvonio mobilni i sa druge strane veze je bio profesor Nenad Puhovski, producent Faktuma i mog filma, koji me nazvao i pitao da li imam neku ideju za dokumentarac jer bi on volio da vidi nas staru školu koji smo radili prije za Faktum u nekim novim projektima. I ja sam mu na brzinu ispričao o čemu se tu radi, kakvu ideju imam, on mi je rekao: “Odlično, sad sjedi i završi to i šalji”. I to mi je dalo vjetar u leđa. 

Studiozno sam napisao nekoliko mogućih koncepata filma i poslao mu, prijavili smo to na jedan konkurs i odmah smo dobili novac za produkciju. Krenuli smo da radimo, nismo bili svjesni koliko posla nas čeka i koliko će nas daleko odvesti, koliko je to široko. To pokazuje i količina materijala koju smo snimili, u montaži je bila velika borba da napravimo film od dva sata, teško nam je bilo da se rastanemo od kvalitetnog materijala, a skoro sav je bio kvalitetan, od Vardara pa do Triglava.

  • Kakav je vaš lični odnos bio sa Tustom i Idijotima?

Odrastao sam na njihovoj muzici i upoznao sam ih još kao srednjoškolac. Išli smo na iste koncerte, u iste klubove, kafiće... Imao sam priliku da ih upoznam dosta rano, sa 16 godina kad sam već išao na njihove koncerte u Puli. Za njih, pogotovo za Tustu, moje godine nisu predstavljale nikakav problem i pored toga što su bili dosta stariji. Oni su jednostavno bili otvoreni prema apsolutno bilo kojoj generaciji koja ih je okruživala i išla na njihove koncerte. I tako je to prijateljstvo raslo, ja sam odrastao, upisao u fakultet, oni su i dalje svirali, gledali smo se na koncertima i po Sloveniji i Hrvatskoj i, eto, razvilo se neko prijateljstvo iz rodnog grada koje je trajalo i trajalo.

  • S obzirom na tu intimnu vezu koju imate sa njima, da li ste gledali da sebi postavite neke granice radi objektivnosti ili to smatrate dodatni kvalitet koji film može da ima?

Tu se radi o više slojeva, nije to samo film o muzici, koji prati samo karijeru KUD Idijota i njihov razvoj. To bi onda bio običan biografski film. Ovdje ima više slojeva, od njegovog ličnog do radničkog budući da je radio u Uljaniku i bio je povjerenik sindikata, preko njegovog porodičnog života - tri braka i troje djece, do komunikativnog, prijateljskog... Dakle, to je jedna vrsta filma u slojevima, gdje se muzika naravno provlači jer bi to bilo nemoguće staviti u drugi plan. I tako kroz film plovimo i kroz te tri dekade postojanja benda sa Tustom na čelu, govorimo o dvije države, dva sistema, jer krećemo od osamdesetih i stare Jugoslavije, pa onda dolazi rat i ratne godine, kasnije kada je prestao otvaraju se granice i Idijoti su prvi koji kao glasnogovornici zdravog razuma kreću u koncertne pohode, postaju prvi bend koji je svirao u Srbiji iz Hrvatske nakon rata, dešava se raspad stare postave, dolazi nova, jedno poglavlje se zatvara, novo otvara... 

Plivamo kroz taj istorijski tok svega do Tustine bolesti i njegovog naglog i žalosnog odlaska. Dakle, imamo istorijski kontinuitet priče, ali ne držimo se samo činjeničnog stanja i suvoparnih informacija kao takvih, nego tražimo u tom svakom koraku kojim su oni kročili jedan dio emocija kako njihovih savremenika, tako i od samih njih koji su glavni likovi filma.

Informacije jesu tu, postoje, za one koji ne poznaju lik i djelo Tuste i rad KUD Idijota biće vrlo informativno, ali bih rekao da je teg prevagnuo na ovaj ljudski i emotivni segment. Mislim da smo tu uspjeli, svi koji su do sad pogledali film su veoma dobro reagovali na tu stranu.

  • Pomenuli ste Pulsku trilogiju, u tim filmovima se bavite radnicima, marginalcima, čini se da vas socijalna pravda između ostalog posebno zanima, kao i ti niži društveni slojevi i njihov status. Da li bi se moglo reći da je ovaj film kulminacija priče o svim tim ljudima i kako je njih pogodila tranzicija, znajući što je Tusta značio u tom smislu, da je na neki način bio heroj radničke klase?

Da, pitanje je potpuno na mjestu, ovo jeste logičan kraj te trilogije koju otvaramo jednom mikro sredinom. 

“Una historia Pulesana” se događa u maloj, ilegalnoj komuni otpadnika od društva, smještena pored pulskog teatra, čuvene Arene, gdje se susrijeću ta dva svijeta, taj nevidljivi svijet marginalaca i turistički svijet Pule sa razglednice što je jedna čudna suprotnost. Dakle to je isto jedan vid nekog geta. Drugi film dolazi na nivo iznad i priča o drugom getu, a to je Uljanik koji je ograđen velikim zidom koji ga krije od Pule i turista i svih onih koji nisu “uljanikovci”. Dakle, grad je fizički podijeljen na dva dijela - na turistički, komercijalni, a drugi je striktno radnički. To je opet neka vrsta geta, samo što ljudi u ovom nisu po izboru nego po potrebi, odnosno u brodogradilištu. Ali opet se radi o dva svijeta koji međusobno žive, a u stvari se ni ne gledaju ni proživljavaju. To je dosta turobna i teška priča, ovaj put iz rakursa radničke klase. 

Treći dio trilogije je, opet kažem, “Tusta” i tu se radi o muzičkom getu, to je vrsta slijepog crijeva kroz koje ne prolaziš, nego možeš samo da tu da ostaneš ili da se baciš u more, budući da je Pula negdje getoizirana i samim geografskim položajem. Zato je taj muzički geto rijetko prelazio granice, rijetko bio slušan i pristupačan i riječkoj sceni, a da ne govorimo o zagrebačkoj, slovenskoj... Nekako su bili marginalizovani i potisnuti u svoje malo jezgro, u Pulu koja ja mislim po kvadratnom kilometru ima najviše bendova od svih gradova bivše Jugoslavije, imala je i ima i danas. Dakle, opet neka marginalizacija.
Idijoti su uspjeli da probiju tu barijeru i naprave fenomenalnu muziku koja će se slušati po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, ali oni su jedini uz Atomsko sklonište, koji su potpuno neka druga vrsta priče. Ali ako govorimo o brojkama, fanovima, publici, to su endemske vrste koje su se probile. Tako da je to vrsta jednog muzičkog geta, s tim što KUD Idijoti nisu samo muzika, oni su i tekst i poruka i ideologija i ideja i svjetonazor, neka druga kategorija koja nadmašuje samu muziku. Ali opet kažem da je to taj malo možda gorkoslatki ukus geta jer ovdje se ipak nešto akumuliralo i događalo i nije bilo status kvo. Iz geta je nastalo nešto što će odzvoniti i što i dalje odzvanja. Tako ta trilogija ima svojevrsno olakšanje i neku vrstu, neću reći hepi enda jer glavni junak umire, ali postoji ta nada.

  • Da li se ta nada nalazi upravo u činjenici da je priča o Tusti otišla toliko daleko, jer je vijest o njegovoj smrti, pa i o ovom filmu dobila na pažnji širom bivše Jugoslavije?

Pa da, dok ima ljudi koji slušaju KUD Idijote i cijelu tu struju ima nade za nas. E sad, koliko smo u manjini i koliko divlja većina preovladava sa svojim svjetonazorima, to je pitanje za sociološke rasprave. Ali mislim da dokle god ima nas ovakvih, sigurno postoji nada u bolju, građansku i buntovniju stvarnost.

  • Kako je inače tekao proces rada na dokumentarcu, koji su bili glavni izazovi?

Film je bio jako komplikovan bogami u svim fazama. Trebalo je obići skoro cijelu Jugoslaviju, uopšte doći do tih ljudi, organizovati snimanja, pripremiti stvari... Paralelno smo skupljali arhivske materijale, radili na dramaturgiji. To kod ovakvog tipa filma uzme jako puno vremena. Radili smo i istraživanje na terenu, snimali, upoznavali ljude, prešli hiljade kilometara, da bi uopšte imali ikakvu podlogu za samu produkciju. E sad nismo mi snimali svaki radni dan, nego smo kad uspijemo da dogovorimo stvari. Ta putovanja su isto bila komplikovana kako zbog budžeta, tako i zbog praktičnosti. Jer ako odeš u Makedoniju, onda moraš da završiš sve što si planirao tamo, nećeš se vraćati više puta, budžet to ne dozvoljava. Tako je ta produkcija oduzela puno vremena i svuda smo se zadržavali više nego što smo planirali jer su jednostavno tako išle stvari i tome se nije nazirao kraj dok nismo rekli da sad moramo da uđemo u montažu, postprodukciju... 

I krenuli smo u montažu dok smo još bili u produkciji, nekako paralelno. Naravno, montaža je sa tim ogromnim materijalom bila pravi izazov, trebalo je stisnuti to u dva sata jer je većina materijala zaista fenomenalna. Tako da ako bude prilike, sigurno ćemo napraviti neku seriju od toga, od pet, šest epizoda jer imamo dovoljno za to.

  • Da li ste u tom procesu naučili nešto novo ili vas je nešto posebno iznenadilo?

Ono što me posebno iznenadilo je količina otvorenosti i iskrenosti, kako je svako otvorio dušu pričajući o Tusti. To je bilo fascinantno i ponavljalo se iz grada u grad, od sagovornika do sagovornika. Naravno, usput smo saznali dosta stvari o njemu iz svih tih priča, ali ne bih sad spojlovao i prepričavao, neka ljudi pogledaju film, pa neka vide koliko ima tu interesantnih detalja koji čine život i njegovu karijeru vrlo zanimljivim.

"Sigurno ćemo se vidjeti i u Crnoj Gori"

  • Hoćemo li biti u prilici da u Crnoj Gori vidimo film?

Apsolutno, sigurno. Sad smo fokusirani na premijeru, nakon nje imamo gostovanje na još jednom festivalu i onda u septembru kreće kino distribucija i festivalski plasmani. Mene su već ranije kontaktirali iz podgoričkog festivala Underhill, ali tad film nije bio gotov, sad jeste i moram se javiti ljudima, pretpostavljam da već i znaju, pa da ćemo stupiti u kontakt. Tako da bi mogli da napravimo i kod vas neku finu premijeru. U planu nam je definitivno da posjetimo sve republike bivše Jugoslavije, da premijerno prikažemo film i kasnije vidimo ima li potencijala za neku distribuciju po bioskopima u regionu.

I sljedeći film o Puli

  • Sljedeći plan vam je vaš debitantski film koji nosi naziv “Pula”, nikako da pobjegnete od svog grada?

Da, radi se o igranom filmu po motivima romana “Pula” Vladimira Stojsavljevića. Eto sad smo u fazi razvoja produkcije, od fonda smo dobili novac za razvoj scenarija i produkcije, tražimo potencijalne koproducente. Uglavnom, stvari se kotrljaju i mislim da će u dogledno vrijeme ugledati svjetlost dana i moj debitantski igrani dugometražni film. Nadam se čim prije, jer su tema i scenario dosta intrigantni, ne samo po mojim ocjenama, nisam subjektivan, nego i po mišljenju ljudi iz struke koji su čitali to i u njemu prepoznali punokrvnu dramu sa puno potencijala, zbog čega smo i dobili sve te mogućnosti još u samoj fazi razvijanja produkcije. Tako da će biti vruća jesen.