Premijera novog crnogorskog filma „Dvije povratne Titograd-Podgorica“, održaće se u četvrtak 22. januara, a tim povodom za Vijesti je pričao Aleksandar Radović, novinar i autor ovog ostvarenja, koji je otkrio ne što više o radnji, glumcima, ali i kako je bilo na snimanju.
“’Dvije povratne Titograd - Podgorica’ je komedija čija se radnja dešava na uviru drugog u treći milenijum. Kako zvanična statistika tvrdi posljednje godine drugog i prve godine trećeg milenijuma obilježili su najkomičniji događaji od kad se te pojave mjere na ovim prostorima”, počinje razgovor Radović.
“Sračunato je npr. da je baš te 2001. po jednom kvadratnom metru palo 120 fora tokom samo jedne noći. Bio je to 16. na 17. jun. To, je kažu statističari, do sad neviđeno, narod se valjao od smijeha. Radnja filma se odvija baš tokom tih dana”, nastavlja on.
“Film je o nama iz Podgorice, nama iz centra, iz predgrađa, nama trapavim, lijepim, pametnim, ružnim, smiješnim, 'gidnim'.. nama svakakvim. I ima nas svakakvih i kad se kao takvi sticajem okolnosti sretnemo u malo iščašenim okolnostima tada nastaju nevjerovatno komični zapleti i raspleti i zato sad imamo komediju. Isto tako ta interakcija može da bude i turobna, užasna, zločinačka, tad bismo već imali drugi žanr na repertoaru”, objasnio je režiser.
On je otkrio i da film ukazuje na određene probleme društva, ali i da šalje poruku.
“Film mora imati svoju boju, ukus, karakter. Sigurno da upire prstom u anomalije našeg društva, a bogu hvala ne fali ih. Mi smo kao narod strašno specifični. Recimo na ovoliko sunčanih dana, uz ovoliko lijepih jezera, pa vanserijskih planina, nevjerovatan spektar boja naših biljaka, krša, mora, rijeka, zemlja nam je izlog ljepote, a mi nekako ne nalazimo sebe”, priča Radović.
“Gledam one afričke sirotane, koji su srećni kad pojedu šaku riže i opet prave najljepše melodije i najveselije pjesme. Mi jedva da imamo muziku. Muški dio omladine šeta načomrđen ulicom obučen u divne crno-sive nijanse i gleda svoje sugrađane kao da će da ih pojede, dok curice naprće usne i šetaju kao preparirane ptice”, opisuje on dodajući da je nekad frustrirajuće saznanje u što se društvo pretvorilo.
“Kao da nas je bog kaznio - da sve imamo - a nemamo ništa. Po vazdan bi se tamburalo o nekim trivijalnostima, samo da se suština ne dotakne”, ističe novinar i režiser, koji tvrdi da u nazivu filma nema posebne simbolike, osim što govori da se sve vrti ukrug.
“Naizgled, Podgorica je naprednija i modernija od Titograda. Ali to može da prevari. Mi smo se nepogrešivo dobro i lako sastajali i nalazili i komunicirali bez mobilnih telefona. Grad ne čine zgrade, ni broj taksija, ni broj džipova... već ljudi u njemu, ako njih nema - nema grada. U suprotnom svi gradovi bi bili manje-više isti”, napravio je poređenje režiser između Titograda i Podgorice.
“Titograd je bio grad sa puno ljepšom komunikacijom i mnogo bezbjedniji i ljubazniji od Podgorice. Ne kažem da nema napretka, ima i te kako, ali je nekako i to što je dobro, došlo prebrzo, pa usput ponekoga i pregazilo. Titograd je imao talente kojima bi se Jugoslavija ponosila, ali neki loši baštovani loše su orezali pa je došlo do krivog srastanja”, slikovito objašnjava Radović, koji očekuje veliku gledanost filma.
“Trejler je, ako saberemo posjete na FB strani Cineplexa i Youtubeu, vidjelo oko 70 000 ljudi. To je uspjeh. Reakcije publike na pretpremijeri bile su fantastič ne i smijeh gledalaca mi je razbio tremu. Što se tiče izlaska van Crne Gore, ja sam to ne mogu. To iziskuje sredstva, a ovo što smo imali to smo potrošili”, priča on.
“Film je rađen tako što bih ja našao sto - dvjesta eura pa kreni u snimanje, pa opet sto-dvjesta, pa ajmo još. U jednom momentu sam mislio da više nema izlaza, kad se pojavi CKB banka i privedosmo posao kraju. Da bismo izašli u region potrebna je potpora države. Konkurisaćemo, pa da vidimo”, dodao je on.
S obzirom na to da se film snimao na lokacijama koje su prometne, snimanje je, priznaje, bilo otežano.
“Otežani uslovi su normalni za film. Ponekad mi se činilo da nema jada koji me nije vidio, ali šta ćeš, guraš dalje, ne osvrćeš se iza sebe i piči naprijed. Vazda uz mene je bio tonac Saša Brajović koji je svojom snagom koju nosi uvijek pogurao naprijed kad se zapne. Čovjek ništa ne može sam”, priznaje on, a zatim otkriva i anegdote sa snimanja.
“Snimali smo sa Acom Radulovićem gdje na kraju scene on izlazi na jedna vrata. Poslije nekoliko dana trebalo je nastaviti snimanje, ali Aco je za neku predstavu pustio bradu. Čekali smo ga dva mjeseca da se obrije. Zakazali snimanje, kad me Aco uveče zove i kaže mi da mora da ostavi brkove zbog druge predstave. Aj sad frajeru objasni kako čovjek iz jedne prostorije izađe obrijan, a već sljedeći sekund ima brkove. To sam riješio, ali kako - vidjećete u filmu”, nagovještava Radović.
Sejdo je stvoren za komediju, šteta što ga češće ne angažuju
Radović se odlučio za šarenoliku ekipu kada je u pitanju glumačka ekipa, pa u “Dvije povratne Titograd- Podgorica”, ima glumaca sa više, manje, ali i bez iskustva.
“I ovi koji nisu profesionalci, imaju fino iskustvo. Recimo, Sejdo Alijaj je za mene nevjerovatno dobar glumac, stvoren za komediju i ne mogu da vjerujem da ga reditelji ne angažuju u filmovima. Kod mene će uvijek igrati”, tvrdi režiser.
“Pavle Bojić je prvi put na filmu i vidjećete da briljira. Slavko Maraš je sa Sejdom igrao na stotine predstava ‘Godo je doša’ širom Jugoslavije. Prvi put na filmu je i moj profesor dr Blagota Mitrić, što mi je izuzetno drago. Ali sa kompletnom ekipom sam više nego zadovoljan, glumačka podjela je bila dobra, a to je potvrdila i nagrada glumačkoj ekipi na festivalu u Mojkovcu”, kazao je on.
Bonus video:
