Novosadski novinar snima film o Mamuli: Novac kupuje sve, pa i sjećanje na žrtve - Vijesti.me
DOKUMENTARAC O TVRĐAVI SA LASTAVICE

Novosadski novinar snima film o Mamuli: Novac kupuje sve, pa i sjećanje na žrtve

leksandar Reljić za “Vijesti” govori o svom novom dokumentarnom filmu koji će svjedočiti o transformaciji ostrva Mamula, nekadašnjeg koncentracionog logora

Aleksandar Reljić
Aleksandar Reljić (Foto: Jelena Kontić)

Nakon filma o preživjeloj logorašici iz Aušvica koja je simbolično usvojila unuka zločinca koji je komandovao logorom u kojem je bila zatočena, novosadski novinar i autor dokumentarnog, sada već i poznatog, filma “Enkel” (“Unuk”), radi na novom “slučaju”, sada u Crnoj Gori, prenio je popularni američki magazin “Variety”, a Aleksandar Reljić je to potvrdio “Vijestima”. 

U pitanju je dokumentarac “Mamula all inclusive” koji je motivisan pričom o transformaciji bokeljske tvrđave Mamula, na ostrvu Lastavica, iz nekadašnjeg koncentracionog logora u luksuzni hotelski rizort, i to hotelski rizort sa muzejskim dijelom - spomen-sobom za žrtve logora na Mamuli, pa se tako i pojavio naziv film “Mamula all inclusive”.

Rad na filmu je počeo, a Reljić tim povodom, možda i simbolično uoči obilježavanja 76 godina od rasformiranja logora na Mamuli što će biti obilježeno 14. septembra, govori za “Vijesti”.

Poznati američki magazin “Variety” objavio je da je sljedeći dokumentarni film na kojem radite “Mamula all inclusive”. I ovoga puta u pitanju je tematika bliska onome što je obilježilo Vaš dosadašnji angažman na filmu, ali u kontrastu/sukobu sa današnjicom. Da ja ne bih govorila o čemu se radi i koji je Vaš fokus, da li biste Vi to otkrili čitaocima?

“Variety” je objavio tekst sa “Sarajevo film festivala”, u kojem se bavio jednom vrlo značajnom festivalskom sekcijom - “True Stories Market”, u okviru programa “Dealing with the Past” (“Suočavanje sa prošlošću”), koji predvodi sjajna Maša Marković. Naime, “Variety” je u tom tekstu pisao o filmovima, koji su kao ideje predstavljene na tom marketu, pa je tako i moj novi film “Mamula all inclusive”, nastao kao ideja na tom mjestu. Naime, Centar za građansko obrazovanje iz Podgorice predstavio je avgusta 2017. priču o transformaciji bokeljske tvrđave Mamula, na ostrvu Lastavica, iz nekadašnjeg koncentracionog logora u luksuzni hotelski rizort i ja sam odmah poželjeo da od nje napravim dokumentarni film. Pronašao sam producenta, starog kolegu i saborca Dragana Gmizića iz novosadske “Greenfield” produkcije, i već u septembru iste godine smo počeli snimanje filma “Mamula all inclusive”.

S obzirom na to da Vas je ovaj slučaj zainteresovao, pretpostavljam i privatno, a ne samo kao reditelja ili novinara, kako tumačite način na koji se crnogorska Vlada ophodi prema ovakvim stvarima. Kako se čitaju ovakvi postupci?

Ja sam kao mali živio u Kotoru i cijeli život dolazim u Kotor, u Dobrotu. Majka mi je Kotoranka i svakako da je meni ova tema i privatno važna. Koliko meni, toliko i mom kolegi producentu Draganu Gmiziću, kojem je majka opet Novljanka i cijeli život je proveo u Herceg Novom. Dakle, njemu je još bliža Mamula. Što se tiče vlasti, mogu da kažem da je to danas generalno trend, da je potpuno potisnut javni interes i da su novci, ili kako nam se to eufemistički predstavlja - investicije, ispred svega. Dakle opšti interesi su danas potpuno na margini. Moj film, prije svega, govori o tome, a to nije crnogorski ekskluzivitet već univerzalna pojava. Negdje se to vidi više, negdje manje, ali je u suštini danas taj odnos prema opštem dobru svuda isti.

Tvrđava Mamula(Foto: Siniša Luković)

“Variety” navodi da “film preispituje plan egipatskog tajkuna Samiha Savirisa da izgradi luksuzan hotel na mjestu bivšeg koncentracionog logora Mamula na crnogorskom ostrvu Lastavica”. Šta Vi želite da ispričate filmom i šta želite da publika vidi ili shvati, da li upućujete na nešto?

Film će pričati priču odnosa prema današnjoj Mamuli iz ugla glavnog protagoniste filma gospodina Iva Markovića iz Gornjih Pobora kod Budve. Ivo je preživjeli logoraš sa Mamule, koji je sa devet godina završio u logoru Nummero 11, kako su talijanski fašisti zvali Mamulu. Kroz njegovu priču želim da dokumentujem priču o Mamuli, kao mjestu stradanja i heroizma crnogorskog naroda, koji je imao velike žrtve u Drugom svjetskom ratu. Takođe, želim da se pozabavim tim aktuelnim svjetskim kontekstom i problemom, u kojem novac kupuje sve, pa i sjećanje na žrtve. Ipak, gospodin Saviris ubjeđuje javnost kako će njegov hotel, zapravo biti prvi hotel-muzej na svijetu, u kojem će postojati spomen-soba za žrtve, kao mjesto pijeteta, na kojem će zainteresovani moći da slušaju o slavnoj savremenoj istoriji Crne Gore i njenoj antifašističkoj borbi. To je za mene više nego zanimljivo. Dakle, sve i da mogu, nemam namjeru da gospodina Savirisa u bilo čemu sprečavam. Na kraju krajeva, i moji protagonisti, preživjeli logoraši i boračke organizacije zadovoljne su načinom na koji je Saviris predložio rješenje njihovog problema. 

Film, dakle ne služi tome da bi potpaljivao javnost na bilo koji način, već je njegov cilj samo da bilježi ovu transformaciju ostrva i napravi dokument vremena. Ne sumnjam da gospodin Saviris ima dobre namjere i da i on zaista želi da se na tom mjestu ne zaborave žrtve nekadašnjeg logora, ali ono što trenutno zbunjuje jeste da se sada na Mamuli izvode radovi daleko od očiju javnosti i prilično netransparentno. To javnost navodi na različite sumnje u njegove namjere i to nije dobro.

Ono što Mamula predstavlja je dio identiteta Crne Gore i njene prošlosti, ali i pored toga ona je zaostavština vremena i okolnosti. Tvrđava koja priča priču. Kako bi se prema tako nečemu zapravo trebalo ophoditi?

Problem je upravo u tome što se vlast punih 75 godina nije lijepo ophodila prema Mamuli i njenim žrtvama. Ostrvo je bilo napušteno i zapušteno. Jedna od preživjelih logorašica koju smo snimali rekla je da podržava da se na Mamuli napravi bilo šta, samo da “neko uzme metlu i tamo pomete”. To najbolje govori o činjenici kako je uopšte bilo moguće da se jedno takvo mjesto da u zakup, na skoro pola vijeka, za izgradnju hotela. I okej, nije ono jedino takvo mjesto, kažu da ima još takvih u svijetu, ali su to po pravilu mjesta čija istorijska i druga značenja ne odgovaraju strukturama na vlasti. To je čuveni primjer “Citadele”, luksuznog hotela i restorana u ukrajinskom gradu Ljvovu, a nekadašnje “Kule smrti”, u kojoj je mučen i ubijen veliki broj ruskih zarobljenika, pripadnika Crvene armije. I sad zamislite koliko se danas bilo ko u Ukrajini potresa zbog stradanja Rusa, tako da je prirodno da su na tom mjestu mogli da naprave restoran i hotel. 

Međutim, primjer Mamule se ne može ni na koji način porediti sa primjerom “Kule smrti”, koji je, by the way, vjerovatno jedini takav primjer na svijetu. Istina je da Mamula nije bila ni Aušvic, ni Mathauzen, ni Jasenovac, kao što ni Italijani, nisu bili SS ili ustaše, ali su, za razliku od “Kule smrti”, na Mamuli ipak bili zatočeni i civili, žene i djeca, pa i male bebe. Jedna naša protagonistkinja je bila beba od 15 dana kada je bila zatočena u logoru Mamula. 

Dakle, Mamula jeste simbol stradanja i slavne prošlosti crnogorskog naroda i antifašističke borbe i to nije smjelo tako i nije trebalo da se sa njom uradi. Mamula je mogla, uz manja ulaganja države, da bude muzej žrtava i borbe protiv fašizma i da se za ulaz naplaćivao samo jedan euro, mjesečni prihod bi sigurno dostigao iznos Savirisove zakupnine.

Postali ste poznati kao reditelj filma “Enkel”, odnosno “Unuk”, dokumentarac, još jedna istinita priča koja prati unuka komadanta Aušvica i preživjelu logorašicu koja ga je simbolično usvojila... Film na potpuno drugačiji način govori o ovoj temi... Možda i zbog toga što su protagonisti takvi, stvarni su, pa se scenario lakše i vjerodostojnije napisao... Kako ste došli na ideju da snimite “Unuka” i kako ste došli do protagonista?

O Evi Mozes i Rajneru Hesu i tom njihovom činu simboličnog usvajanja čitao sam u Dejli telegrafu i njihova priča mi se učinila zanimljiva, pa sam pokušao da Rajnera pronađem preko Fejsbuka i uspio sam. Poslao sam mu zatim poruku da sam novinar iz Srbije i zamolio ga da mi pošalje svoju mejl adresu. Vrlo brzo sam kontaktirao i Evu i u roku od samo dva mjeseca smo počeli snimanje jer je Eva, koja živi u Americi, došla u Njemačku na suđenje Oskaru Greningu, nacisti i pripadniku SS-a, kojem se tada, u aprilu 2015. sudilo u njemačkom gradiću Lineburgu, za saučesništvo u ubistvu preko 300.000 Jevreja iz Mađarske 1944. Rajner, čiji je djed direktno odgovoran za taj čin, pratio je Evu tom prilikom i naše je bilo samo da uključimo kamere i da dobijemo na kraju ovaj film. 

Nažalost, Eva Mozes je preminula 4. jula ove godine. Živjela je u Tera Houtu, gradiću pored Indijanopolisa, u američkoj državi Indijani. Tamo je osnovala i vodila muzej holokausta “C.A.N.D.L.E.S.”, odnosno “Children of Auschwitz Nazi Deadly Laboratory Survivors”... Ona je čitav život posvetila borbi protiv negiranja holokausta, ali ono što je drugačije kod nje jeste to što je bila i neka vrsta propovjednika pomirenja. Ona i njena sestra bliznakinja Mirjam su bile zamorci zloglasnog nacističkog doktora Jozefa Mengelea, da bi ona više od 40 godina od oslobođenja Aušvica i nakon smrti sestre oprostila Mengeleu za ono što je njoj učinio.

Na taj način, kako je objašnjavala, zbacila je breme viktimizacije sa svojih leđa i “više nije bila vječna žrtva Aušvica”. Sa druge strane, Rajnerov deda, Rudolf Hes, kao komandant Aušvica, obješen je 1947. na mjestu tog logora, za ubistvo preko dva miliona ljudi. Smatra se jednim od najvećih zločinaca u istoriji čovječanstva jer je, između ostalog, uspio da ubije preko 425.000 ljudi za samo 56 dana. Rajner, njegov unuk, posvetio se borbi protiv negiranja holokausta, neonacizma, rasizma… Njih dvoje su bili spoj koji je mnogima zbog toga smetao.

Rekla bih da Rajner Hes nosi teret svojih generacija, ali i teret i baštinu tuđih postupaka iz prošlosti. To bih na neki način povezala sa našim regionom i onim što naše generacije danas proživljavaju - nose težinu svojih predaka.

Rajner nosi jezivo lično breme na svojim leđima, a sa druge strane ono nije samo njegovo, nego svjetsko breme. On je direktan potomak nekoga ko je bio u stanju da za 56 dana ubije 425.000 ljudi, što znači da je na dan ubijao i preko deset hiljada ljudi, u gasnim komorama i krematorijumima Aušvica. Zato se film i zove “Enkel”. Rajner je etiketu “Enkela”, unuka, dobio čim se rodio, i urezana mu je na čelu. Bez obzira na to šta bi u životu radio, on bi bio samo unuk. Eva, kao neko ko je oprostio, na kraju filma kaže da bi i on trebalo da oprosti svojoj porodici, međutim, to je nemoguće. On nikada neće moći da oprosti svojoj porodici, a na kraju krajeva, ukoliko bi to uradio, to bi bila negacija holokausta i relativizacija najstravičnijeg događaja u istoriji čovječanstva. Dakle, on to ne može da uradi. 

Ekipa film "Unuk"

Ako je Evin oproštaj oslobađanje od bremena viktimizacije, onda je Rajnerova borba protiv negiranja holokausta zapravo oslobađanje od porodičnog nasljeđa. Zato sam i gradio paralelnu dramaturgiju, gdje se, kao neka vrsta ping-ponga, nižu njena i njegova priča. Tek se na kraju otkriva njihov odnos i vrhunac, gdje on više nije unuk komadanta, nego unuk logorašice.

Htjela sam da povežem tu njegovu priču koju osjeća kao breme sa društvima kod nas ovdje.Tvrdi se da se neke velike tenzije kod nas ne osjećaju, ali ipak, rekla bih da je suprotno.

Tenzije se, naprotiv, podgrijavaju i to je normalno jer su naši zločinci i dalje na slobodi, a neki od njih i danas vladaju ovim prostorima. Sa druge strane, međunarodna zajednica je digla ruke od nas i stalo im je da imaju samo po jedan broj telefona, u svakoj od ovih naših malih prćija od država, kako bi završavali ove ili one poslove. Ta situacija, naravno, odgovara krupnom kapitalu, koji može za tepsiju ribe da kupuje naše resurse, tako da je i vuk sit i ovce na broju.

Kao i u Drugom svjetskom ratu, i ratovi na prostoru bivše Jugoslavije, bili su u službi jedne velike pljačke. I holokaust je bio u službi pljačke. U tom zločinu opljačkano je ogromno bogatstvo.

I dan danas, nekih 160 milijardi eura fluktuira u švajcarskim bankama i ne zna se ko zapravo njima rukovodi.

Tako su i ovi ratovi ovdje bili u službi velike pljačke, jer znamo u kakvoj smo državi živjeli prije toga. Ta i takva država je prosto morala biti rasturena i očerupana.

 Strašno je što se jugoslovenske žrtve ne vide u Aušvicu

Kako ste počeli da se zanimate za holokaust?

Ja sam prije svega novinar, nemam filmsku školu, ali moglo bi se reći da sam filmski radnik. Ja sam ušao u novinarstvo, kao klinac koji je bio frustriran ratnim sukobima i raspadom SFRJ. Za mene je jedini kanal za tu frustraciju bilo novinarstvo. Moje teme su ratni zločini, ratovi, kršenja ljudskih prava, ksenofobija… To su teme kojima se bavim dvadeset i više godina. Što se konkretno tiče mog filma “Enkel”, prethodila mu je specijalna dokumentarna emisija “Aušvic - jugoslovensko sjećanje”, u produkciji Radio-televizije Vojvodine. Mene je prije svega zanimalo kako se prema fenomenu holokausta odnosimo u naših šest bivših jugoslovenskih republika i zašto se taj zločin isto tako relativizuje, a ponegdje i ozbiljno negira. 

Sama činjenica da se danas u Aušvicu ne vide žrtve sa prostora bivše Jugoslavije je za mene strašna, jer je jugoslovenska spomen-soba u Paviljonu 17, zatvorena sa početkom ratova i raspada zemlje. SFRJ je davne 1963. među prvima otvorila memorijalnu sobu u tom nekadašnjem zloglasnom logoru, a na spomenicima u Aušvicu stoje natpisi na srpsko-hrvatskom jeziku ispisani i latinicom i ćirilicom i pored svega toga, naših preko 20.000 žrtava tog logora nema više svoje mjesto pijeteta u današnjem Državnom muzeju “Aušvic”.

Eva Mozes i Rajner Hes

Pored hiljadu drugih, “Unuk” je drugačiji film o holokaustu

Pročitala sam u jednom Vašem intervjuu da mislite da “Unuk” nije prihvaćen onoliko dobro koliko bi trebalo, upravo zbog toga što je drugačiji... To je bio Vaš odgovor na pitanje zbog čega Eva nije prihvaćena... Šta je razlog koji otežava “prihvatanje” ovog filma?

Ima više faktora zbog kojih film nije uspio da bude selektovan na nekim velikim “A festivalima”, ali je jedan od njih sigurno i činjenica što mnogi nisu bili oduševljeni Evinim stavom da ona kao Jevrejka i preživjela logorašica iz Aušvica prašta nacistima, a na sve to još i simbolično usvaja unuka najvećeg zločinca u istoriji. Zbog toga smo imali i puno problema na snimanju i bili prinuđeni da na licu mjesta mijenjamo planove i prilagođavamo se raznim situacijama. Ne bih govorio o konkretnim problemima jer nisu bili mali, ali smatram da ako im nismo dali prostora u filmu, da nije ni primjereno da ih konkretizujem. Svakako nije bilo lako.

 Ipak, nakon finalizacije filma, zaista sam bio ubijeđen da imamo sjajnu priču koja će preći granice regiona i otvoriti vrata velikog svijeta, ali se to ipak nije dogodilo. Imali smo i ugovor sa najjačim američkim distributerom “Submarine Entertainment”, ali tzv. major festivali ga nisu selektovali. S tim u vezi, uvijek se sjetim mog očuha koji mi je govorio “Sine, pijetao koji rano kukuriče, vazda završi u loncu!” i to se izgleda dogodilo i sa ovim mojim filmom. Možda mu i nije vrijeme, s obzirom na činjenicu da svuda raste desnica i to vrlo progresivno, a sa njom i opasne neonacističke ideje. Svjestan sam da su današnji dokumentarni filmovi visokobudžetni, ali ni naš nije bio nimalo jeftin. Ako ništa drugo, sigurno smo mogli da pariramo temom, jer je bilo sjajnih kritika poput one čuvenog Tue Steen Mulera, danskog filmskog kritičara koji je za “Enkela” pisao da je potpuno drugačiji film o holokaustu, iako je u svojoj karijeri pogledao sigurno hiljadu filmova sa tom tematikom...

Ipak, film je nakon premijere u Beogradu počeo da niže nagrade. Dobio je Al Jazeera Balkans DOC nagradu programa, u Berlinu na evrovizijskom festivalu “Prix Europa” nominovan je za najbolji evropski dokumentarni film godine, dobio je nagradu za režiju u Rusiji, na festivalu u Sevastopolju, nagradu za najbolji dokumentarni film sa ex-YU prostora na festivalu “Prvi kadar” u Istočnom Sarajevu, specijalnu nagradu u Štokholmu kao i specijalnu nagradu na vašem festivalu “Forteca” u Perastu.


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Film/TV