Vilijam Oliver Stoun jedan je od najpopularnijih aktivnih reditelja na svijetu. Probio se 80-ih i 90-ih, najviše zahvaljujući seriji filmova o ratu u Vijetnamu. Autor filmskih hitova kao što su "JFK", "Natural Born Killers", "Nixon", "Platoon" i vlasnik tri Oskara za "The Talks" je pričao o tome kako je dilovao drogu, o 70-im i 80-im, idealizmu, romantici...
Da li ste se ikada ponašali neetično u svojoj karijeri? Kad sam bio mlad morao sam nekako da preživim, pa sam preprodavao drogu iz mog stana u Njujorku. Prodavao sam etilamin fenociklidin koji se tada zvao spidbol. To je bila kombinacija spuštajućih i dizačkih droga, koje gone u oba pravca. Neko vrijeme sam to prodavao, ali nisam zaradio bog zna kakve pare, jer je droga bila toliko jaka da nisi mogao puno da uzimaš. Bila je kao psihodelici. Ne možeš da zaradiš od prodaje LSD-a jer ga ljudi ne uzimaju često. Dok sa kokainom ili heroinom možeš. Bio sam previše intelektualan za dilera droge, ali sam sreo neke interesantne ljude.
Zašto ste uopšte počeli da prodajete drogu? Bio sam u svojim dvadesetim godinama i zaista mi je bio potreban novac! Vozio sam taksi i radio razna sranja. Pokušavao sam da držim glavu iznad vode kako bih nastavio da radim na dva scenarija nadajući se da ću se probiti. Danas to ne radim više, čak sam prije par godina prestao da pušim travu.
Zašto ste odustali? Jer nisam želio da se navučem. Uzimam pilule za spavanje ako ne mogu da spavam, ali ne želim da se navučem na njih. A ako zaista moram da provedem noć bez sna, onda ću to i uraditi. Ne želim da robujem ničemu, mada smo svi robovi na neki način. Ali zaista se trudim da prevaziđem svoje zavisnosti.
Da li vam nedostaju slobode iz 70-ih i 80-ih, kada je Holivud bio kreativniji, divljiji? Korporacije su postale veće, novac je veći. Među izvršnim direktorima je sad manje otvorenih ljudi jer je sve birokratizovano. Šefovi produkcija su sada praktično na istom nivou kao šefovi marketinga. To je razlika koju primjećujem danas. Rijedak je i divan osjećaj kad filmska kompanija zaista zavoli neki projekat i podrži ga svom snagom. Nedavno sam sarađivao sa Terijem Semelom i Majkom Medavojom i oni su bili spremni da rizikuju. Imao sam dobro iskustvo i sa "Universalom".
Kako se osjećate povodom trenutnog stanja na filmskoj sceni? Pa, dostigli smo stogodišnjicu filma i mnoge priče su ispričane. Što da se radi? Ovih dana se osjeća cinizam i pesimizam u vazduhu, što je iznenađujuće s obzirom na to da svijet nudi svakome više nego ikad. Na primjer, holivudski kraj ne smije da bude previše srećan, mora da bude donekle depresivan ili će vas optužiti da ste sentimentalni ili vas neće shvatiti ozbiljno. Nema više dobrih krajeva filmova. Ovo je svijet melanholije u kojem morate biti cinični realista.
A, da li ste vi idealista? Jesam. Takođe sam romantičar, ali sad već generalizujem. Čini mi se da u Holivudu protagonista ne može da pobijedi, samo nastavlja da živi svoj mučni život. Postoji neka tama u tim višim nivoima industrije: među kritičarima, rediteljima, produkcijskim kompanijama... Oni žele da filmovi budu mračni i depresivni. Gdje je tu radost života? Treba nam to. Želim da filmovi budu optimistični. Filmovi bi trebalo na neki način da budu omaž cinizmu i nisam uvijek srećan sa tim. Čak i moj sin, koji je reditelj, ima taj cinični stav i stalno se svađam sa njim oko toga. Ne smatram da je svijet proklet. Ima nade.
Čak i u Americi? (smijeh) Pa nema nade, osim da se uzdamo u generacijsku promjenu i obnovu razmišljanja. Ali to će se teško desiti jer smo se zaglavili u mnogim greškama tokom godina. Ako nastavljaš da pušiš cigare, umrijećeš. A to je ono što mi radimo, nastavljamo da se miješamo i da se širimo. Poricanje, neznanje i nedostatak obrazovanja način su na koji pričamo o našoj istoriji. Nikada se nismo izvinili zbog Vijetnama, ne primjećujemo štetu koju pravimo u Iraku.
Da li mislite da vas sistem vidi kao antagonistu? Nadam se da ne. Volim Ameriku i uvijek sam je volio. Mogao bih da budem srećan u Aziji ili u Evropi, ali mi dobro ide ovdje. Možda će se to završiti sjutra, ali sam ovdje mogao da radim svoj posao. Prihvatam stvari onakve kakve jesu i nikada nisam u ništa skroz siguran. Ne znam gdje ću biti naredne godine. Tako mora biti. Imam dva projekta koji izlaze ove godine i nadam se da će mi omogućiti da nastavim da radim, ali možda i neće. Spreman sam na razočaranje. Spreman sam da me ismijavaju i marginalizuju, ali sam ponosan zbog svojih djela.
Dešavalo se da budete na udaru kritičara tokom godina. Da li vam se te kritike ponekad uvuku pod kožu? Naravno. Gledajte Čomskog: ne mogu da vjerujem da taj čovjek priča to što priča toliko dugo, a da ga nema u mejnstrimu. Svi ga ignorišu! A on je i dalje tu. Morate se diviti takvim ljudima. Morate nastaviti da se borite. Postoji cijela tradicija drugačijeg razmišljanja u ovoj zemlji. Što više pronalazite ljude kao što su Čomski ili Džordž Selbi ili Judžin Debs... On se kandidovao za predsjednika četiri puta! Bertrand Rasel je mnogo patio. Naučio sam da ako zauzmeš jak stav u vezi sa nečim, onda ne popuštaš. Ali moraš da prihvatiš da ćeš u Americi biti marginalna figura.
Što vas tjera da idete naprijed bez obzira na kritike? Bijes zbog svih laži. Kad se rodiš, roditelji te lažu. Pričaju ti sranja. Onda sam otišao u Vijetnam i laži su samo rasle. Pričali su o demokratiji, kao da smo mi dobri momci, a nismo se ponašali tako, ponašali smo se kao šupci. Taj bijes se samo skuplja kako nailazimo na sve više laži. I sad smo u upali u novi rat. Irak je samo nastavak vijetnamskog mentaliteta. Što je drugačije? Zašto nemam pravo da budem ljut zbog toga? Fora je samo u tome da taj bijes treba pretočiti u nešto kreativno, da ne bi postali ogorčeni. Ali da sam ljut, jesam.
Bonus video:
