Engleska spisateljica Marina Fiorato, porijeklom iz Venecije, diplomirala je na Oksfordu i Univerzitetu u Veneciji, gdje se specijalizovala na proučavanju Šekspirovih drama kao istorijskih izvora. Živi u sjvernom Londonu odakle je govorila za ART.
- Vi se već dugo vremena bavite proučavanjem Šekspirovih drama, kao značajnih istorijskih izvora. Ima li poseban razlog za to?
Proučavala sam Šekspira na Univerzitetu, studirajući na Oksfordu i Varviku (što je vrlo blizu mog mjesta rođenja), kao i na Univerzitetu u Veneciji proučavajući posebno dramu “Mletački trgovac”. Volim Šekspira, on je moj omiljeni pisac, a ako pogledate pažljivo primijetićete da postoje odjeci njegove drame, tema i likova u svim mojim knjigama.
- Vaš prvi roman “Duvač stakla iz Murana” ima značajne podatke o prvim izumiteljima ove vrste stakla. Koliko je ovaj vaš roman bio tražen, ne samo od stanovnika venecijanskog zaliva i muranskih ostrva, već od svih drugih ljudi koje na bilo koji način interesuje ova tematika?
Postala sam fascinirana procesom pravljenja stakla kada sam prvi put otišla u Veneciju i vidjela duvače stakla koji prave malenog staklenog konja za oko tri sekunde. Počela sam da istražujem tu umjetnost i utvrdila sam da je zanat pravljenja stakla bio toliko važan za Mletačku Republiku da je porodicama duvača stakla bilo prijećeno smrću ako bi se zanatlije ikada osmjelile da napuste Murano. To mi je dalo ključ zašto bi svima stalo do ove priče, bez obzira da li su zainteresovani za duvanje stakla ili ne: ta drama potiče od ljubavi i gubitka i porodice, nečeg sa čim svi možemo biti povezati.
- Vaš roman “Grad vječne ljubavi” govori o širenju epidemije kuge u Veneciji, kao poklonu od turskog sultana. To je bila osveta Turaka. Koja je istorijska pozadina ove priče?
Ono što se dogodilo u tom periodu bila je veoma rana vrsta biološkog ratovanja. Kuga je prenijeta iz Otomanskog carstva u balama tkanine na trgovačkim brodovima - to je razlog što je Venecija osnovala svoja “karantinska” ostrva. Sama riječ karantin potiče od četrdeset (quaranta) dana, perioda koji su strani brodovi morali da provedu u laguni prije nego što im bude dozvoljeno da pristanu u Veneciji. U mojoj knjizi, ja sam dramatizovala stvarnost ukazujući da je infekcija sprovedena od strane stvarne osobe - živom lešu zaraženom kugom koji je donio bolest u Veneciju.
- U “Gradu vječne ljubavi” divno ste prikazali lik doktorke Fejre koja stiže u Veneciju brodom zajedno sa čovjekom kjoji je unio zarazu u Veneciju. Ko je bila ta doktorka neobičnog umjeća i znanja da liječi oboljele od kuge? Zašto ste je unijeli u priču kao - slijepu djevojku?
Bila sam zaintrigirana konceptom postojanja ženskog istočnog doktora i muškog zapadnog doktora koji su se zajedno borili protiv kuge u Veneciji. Žene su bile obučene za medicinu na prilično visokom standardu u Carigradu kako bi se brinule o ženama u sultanovom haremu u Topkapi palati. Kako muškarcima nije bio dozvoljen boravak u haremu, to je ženama davalo slobodu da se bave medicinom a tu privilegiju nijesu uživale na zapadu. Otomanska medicina je, na mnogo načina, bila daleko naprednija od medicine Zapada. Kada Fejra dođe u Veneciju ona sa sobom nosi neke od ovih metoda, kao što je inokulacija, sa kojom smo vrlo dobro upoznati danas, ali u to vrijeme je bila potpuno revolucionarna.
U romanu “Kćerka Sijene” pišete o konjičkim trkama u Sijeni koje su se odvijale u dobu osamnaestog vijeka. Međutim, te su trke tada značile mnogo više od samog sporta. Pogotovo za Piju, najljepšu djevojku Sijene, i za gospodaricu Sijene, udovicu Violante de Mediči. Koliko su u raskoraku istorijske istine, činjenice, sa ovim vašim veoma uzbudljivim romanom?
Palio (trka konja koja datira još od 17. vijeka) u Sijeni je izuzetno važan za grad do dana današnjeg - jer je to mnogo više nego sama trka konja. Cijela godina prolazi u pripremi od strane raznih okruga grada. Sve je to zbog trke koja traje samo preko sedamdeset sekundi! Nema mnogo ljudi koji shvataju da su tu zapravo dvije trke, jedna u julu i jedna u avgustu, a moja knjiga se odvija u tih mjesec dana između jedne i druge trke. Žene su uglavnom ograničene na ulogu posmatrača, čak i danas, ali u mojoj knjizi taj mjesec je izuzetno važan za moje dvije junakinje. Pija, mlada plemkinja koja gubi svog muža u julskoj trci, a dobija ljubavnika jednog avgusta pokušava pronaći sreću i autonomiju. Violante, guvernerka Sijene, pokušava da pronađe stabilnost po svojim pravilima, i povrati izgubljenu porodicu.
- U romanu „Gospa od badema“, Bernardino Luini, učenik Leonarda da Vinčija, slika Simonetu di Sarono, mladu plemkinju kao Bogorodicu. Da li se zaista njena slika, i dandanas, nalazi u crkvi Santa Maria delle Grazie u Saronu?
Imala sam sreće da posjetim tu malu crkvu u Saronu koja je oslikana divnim slikama koje predstavljaju jednu lijepu crvenokosu ženu. Kada stojite tu pred freskom, i gledate joj lice, lako je vjerovati legendi koja je inspirisala moju knjigu, o umjetniku koji se zaljubio u mladu lokalnu udovicu i ovjekovječio nju kao Bogorodicu, dok je ona njemu za uzvrat pravila liker Amaretto di Saronno.
- Ova priča je smještena u Italiju, u Lombardiju. Govori o ljubavi između slikara i žene koju je on slikao. Ipak, ubrzo dolazi do problema na religijskoj osnovi. Šta nam Vi, gledano sa aspekta pisca istorijskih romana, možete reći: koliko je religija (oduvijek) uticala na sudbine ne samo pojedinaca već i na sudbine cijelih naroda?
Religija izgleda da uvijek ima neku ulogu u mojim knjigama, i naravno u periodu renesanse društvo u cjelini je bilo mnogo religioznije nego u ovim više sekularnim vremenima. U ovoj knjizi se istražuju nelagodni odnosi između hrišćana i Jevreja u renesansnoj Italiji, isti odnosi za koje se interesovao Šekspir u “Mletačkom trgovcu”. S jedne strane, hrišćani su se u velikoj mjeri oslanjali na jevrejske trgovce Lombardije za pozajmicu novca, ali s druge strane, bilo je mnogo antisemitizma, kao i priča o “kleveti krvi”, kao da Jevreji proždiru hrišćansku djecu. U knjizi sam opisala jevrejskog zajmodavca koji se sprijateljuje sa mojom heroinom, kako bi istražio te predrasude. Na kraju, njihove religije nemaju nikakve veze sa njihovim odnosima, oni postaju skoro kao otac i kćer, ili najbolji prijatelji.
Vaš roman „Kit“, priča o ženi koja se oblačila kao muškarac, išla u rat i borila se kao muškarac, baziran je na istinitoj priči Majke Ros. Malo neobično? Kako ste ušli u trag njenoj biografiji?
Bilo mi je maglovito saznanje o ovom ženskom vojniku, nijesam znala mnogo detalja o njoj dok nijesam pročitala biografiju Danijela Defo o Majci Ros. Napisan je u prvom licu naracije i ja sam tamo našla kičmu mog romana. Promijenila sam dosta mada - u drugoj polovini romana, kada Kit špijunira Francuze, priča je gotovo u potpunosti izmišljena. Takođe sam išla da posjetim Kitin prvi dom (Kavanah pub u Dablinu, Irska) i njen posljednji dom (Čelzi bolnica za vojnike u Londonu), kako bih izvršila moje istraživanje.
- Radnju trilera “Tajna Botičelija”, (kao, u ostalom, i svih sedam vaših istorijskih romana) smjestili ste uglavnom u renesansnu Italiju (Veneciju, Lombardiju, Toskanu …) Zbog čega? Da li je na to uticalo vaše venecijansko porijeklo?
Iako je Venecija grad mog oca, i moj omiljeni italijanski grad, volim sve u Italiji, a kad putujem širom zemlje, uvijek me pogodi činjenica da su različite regije i dalje veoma zadržale identitet kakav su nekad imale dok su bile gradovi-države. Tako sam željela da napišem roman o vremenu kada su svi regioni bili odvojene male države, i o vremenu kada su počele da se rađaju prve ideje o ujedinjenju, ideji o svim tim državama okupljenim zajedno oko jedne zemlje koja se zove Italija. Slika “La Primavera” čini se da izražava to vrlo dobro, ako se složite sa teorijom da sve figure predstavljaju gradove.
- Koliko se u svojim knjigama pridržavate istorijskih činjenica?
Uvijek mi je priča bila prioritet. Ja ne smatram da je moj posao kao romanopisca da predstavim precizne istorijske činjenice. To je posao istoričara i pisaca dokumentaristike. Moj posao je da ispričam dobru priču, i nadam se da ako su ljudi zainteresovani za istoriju da će preduzeti sopstveno istraživanje. Kada to kažem, ja pokušavam da stvari ne stavljam previše pogrešno - ne stavljam mobilne telefone i računare u 15. vijek!
- Šta trenutno pišete? Pretpostavljam da će radnja vašeg novog romana biti smještena negdje u Engleskoj? Možda u Londonu? Neki triler? Možda neki moderni Džek Trbosjek?
Moj sljedeći roman, “Crimson & Bone”, je priča o Fransisu Mejbriku Gilu, umjetniku u viktorijanskom Londonu koji postaje opsjednut njegovim modelom, bivšom prostitutkom po imenu Eni Strajd. Fransis spašava Eni iz ulice gdje su ubijane prostitutke. Umjetnik pretvara model u plemenitu damu, i odvodi je u Firencu, u Italiju, daleko od opasnog mjesta kakav je London postao. Ali u Firenci se dešavaju ubistva i dalje, i čini se da neko ne želi da Eni zaboravi odakle je došla. “Crimson & Bone” izlazi u Velikoj Britaniji u maju.
Saradnja sa U2 i Stounsima
- Prije nego što ste počeli pisati knjige, radili ste kao ilustrator, glumica i filmski kritičar. Bili ste dizajner za čuvene rock bendove: U2 i Rolling Stones. Šta nam možete reći o tom dijelu vašeg radnog iskustva?
Imala sam sreće da budem u velikom broju filmova sa nekim poznatim glumcima, uključujući Hjua Lorija (Dr. Haus). Moj rad vizuelnog dizajniranja za rock bendove je takođe bio vrlo zanimljiv. U2 su bili vrlo politički - bili su zainteresovani za korišćenje prilike da komuniciraju porukama sa svojom ogromnom publikom. Sjećam se pravljenja videa o kontroli oružja i lobiranju za slobodu političkih zatvorenika. Rolingstonsi su bili više zainteresovani za izradu vizuelnog uticaja - jedan od radova koji smo snimili za njih je bio jezik - logo Rolingstonsa u potpunosti izrađen od vatre.
- Rođeni ste u Mančesteru. Živite u Londonu. Šta nam možete reći o svojoj ljubavi prema Veneciji, zavičaju vaših predaka?
Volim Veneciju veoma, i ja joj se vraćam koliko god mogu. Išla sam na Univerzitet tamo, i tamo sam se udala, u crkvici na Velikom kanalu. Moji preci su bili vinari i klesari iz Veneta, a našla sam kada sam istraživala za “Duvača stakla iz Murana”, da je Fiorato vrsta venecijanskog stakla. Ono sadrži prekrasno malo obojeno cvijeće, i to mi uliva nadu da su moji preci i sami jednom bili duvači stakla!
Bonus video:
