Gejming je oduvijek bio sinonim za inovativnost. To je industrija koja se oslanja na kreativnost, od revolucionarnih mehanika do smjelih eksperimenata u opštem dizajnu igara. Napredak u industriji postiže se rizicima koji mijenjaju način igranja, i dokle god se to nastavlja, novi naslovi će se konstantno pojavljivati. Ipak, neke franšize su zadovoljne iako se oslanjaju više na postojeću bazu fanova i marketinšku snagu nego na stvarnu inovaciju.
Neki serijali i dalje dominiraju prodajnim listama i razgovorima, iako malo rade na evoluciji. Samo ime brenda održava ih relevantnim, dok konkurenti i manji studiji preuzimaju stvarne kreativne rizike, koji su, nažalost, često zasijenjeni. Posmatrajući današnji pejzaž, tri franšize se, prema mišljenju ComicBooka, ističu po tome što preživljavaju gotovo isključivo zahvaljujući hajpu, a ne pravoj inovaciji...
3. Halo
Kada je Halo prvi put stigao 2001. godine, redefinisao je žanr first-person shooter igara na konzolama. U to vrijeme, FPS igre na konzolama nisu bile naročito impresivne, ali Halo: Combat Evolved pokazao je šta se dešava kada inovacija preuzme kormilo.
Konkretno, Bungiejeva precizna kontrola oružja i kinematografsko pripovijedanje dali su X-boxu identitet koji mu je omogućio da opstane u ogromnoj konkurenciji sa Sonyjem i Nintendom. Serijal je u početku napredovao kroz inovacije, ali nakon što se Bungie povukao, počeli su se pojavljivati problemi.
Halo 4 je posebno označio prekretnicu, kada je franšiza počela više da teži spektaklu nego suštini. Kampanje su postale manje ambiciozne, multiplayer dizajn je zastario, a 343 Industries, trenutni nosilac franšize, oslanjao se pretežno na nostalgiju, umjesto na nove ideje koje bi same po sebi mogle stajati.
Čak ni Halo Infinite, reklamiran i prikazan kao veliki povratak forme (jer su developeri bili svjesni koliko je serijal zastario), nije uspio značajno da pomjeri franšizu naprijed. Iako je dodatak poput grappling kuka bio zabavan, daleko je od stvarne inovacije. Igre iz ‘90-ih već su imale funkcionalne grappling kuke, pa to nije novost. Open-world dizajn je djelovao izvedeno i plitko u poređenju s onim što drugi studiji rade godinama.
Halo i dalje izaziva pažnju zahvaljujući svom poznatom imenu, ali u stvarnosti franšiza već godinama ne doprinosi industriji. Zapravo, nije bila lider u industriji više od decenije. Umjesto da postavlja trendove, oslanjala se na njih, usporavajući potencijalno inovativnu evoluciju shooter žanra.
2. Call of Duty
Neosporno je da Call of Duty ima veliki kulturni uticaj. Modern Warfare i Black Ops nekada su postavljali standard za kompetitivni multiplayer. Ipak, nakon tih ranih postignuća, serijal je brzo upao u obrazac ponavljanja. Godinu za godinom, Activision izbacuje novi nastavak koji je gotovo identičan prethodnom. Male izmjene se hvale kao inovacije, dok suština ostaje uglavnom nepromijenjena, s dizajnom više fokusiranim na monetizaciju nego na kreativnost.
Problem nije samo stagnacija, već i način na koji Call of Duty dominira industrijom uprkos tome. Ostali studiji osjećaju pritisak da slijede njegov uspjeh. Uostalom, ko ne bi želio stalni priliv novca? Nažalost, to dovodi do preplavljenosti ‘sličnim’ shooterima koji cijene efektnost više od dubine. Battle passovi, sezonski sadržaj i stalna zamjena kozmetičkih dodataka su “inovacije” za koje je COD najzaslužniji, a ti sistemi stavljaju profit ispred iskustva igrača.
Najgore od svega je što potrošači rado kupuju te kozmetičke dodatke, što dodatno pogoršava problem. Iako svaki novi nastavak i dalje proda milione kopija, to nije zbog toga što franšiza pomjera granice, već zato što je hajp ciklus prejak da bi se ignorisao, zasjenjujući igre koje zaista guraju žanr naprijed.
1. Pokémon
Pokémon možda jeste jedna od najomiljenijih franšiza u gejmingu, ali je istovremeno i jedna od onih koja kreativno stagnira godinama. U suštini, formula se nije mijenjala od 1990-ih. Iako nostalgija i prisustvo na tržištu igraju ogromnu ulogu u njenom uspjehu, nedostatak inovacija postaje sve teže ignorisati sa svakim novim izdanjem.
Igre poput Sword and Shield i Scarlet and Violet uvele su neke nove trikove, ali njihovi tehnički nedostaci i odbijanje da modernizuju osnovne mehanike jasno pokazuju koliko je franšiza zaostala u poređenju s drugim RPG igrama. I da bude jasno, nije zaostala zato što ne mogu da inoviraju, tržište pokazuje da jednostavno ne postoji potreba za tim. Potrošači će i dalje kupovati, jednostavno zato što je u pitanju Pokémon, i tu priča staje.
Najfrustrirajuće je što Pokémon ima sve resurse potrebne za pravu evoluciju. Game Freak ima decenije iskustva, strastvenu bazu fanova i medijsko carstvo iza sebe. Ipak, umjesto da istražuju smjele nove mehanike, developeri se oslanjaju na predvidive formule i polovična rješenja koja jedva da zadiru u moderni RPG dizajn. Oni mogu otvoreno “zaobići” neke korake, znajući da to neće uticati na profit.
Hajp oko svakog novog izdanja osigurava masovnu prodaju, ali inovacija je praktično nepostojeća. Na mnogo načina, stagnacija Pokémona dugo je sputavala žanr sakupljanja čudovišta, ostavljajući drugim developerima da prave stvarne pomake koje Game Freak odbija da preuzme.
Konkurenicija je, u konačnici, ono što ovim franšizama najviše treba. Kada ih konkurencija izazove i pokuša da pomjere formule koje su slijedile godinama, čak i najveća imena su prisiljena da se prilagode.
Serijal Halo bio je najjači kada su drugi shooteri podizali ljestvicu. Call of Duty je napredovao kada ga je konkurencija tjerala na inovaciju umjesto recikliranja. A Pokémon rizikuje da bude potpuno zasjenjen dok indie developeri i konkurenti pokazuju kako svježe ideje u sakupljanju čudovišta mogu izgledati. Bez tog spoljnog pritiska, ove franšize će se i dalje oslanjati na nostalgiju i marketing umjesto na pravi napredak, a industrija će zbog toga biti lošija.
Bonus video:
