Georgi Gospodinov: Ne bojim se da ostanem pjesnik dok pišem roman - Vijesti.me
Autor "Fizike tuge"

Georgi Gospodinov: Ne bojim se da ostanem pjesnik dok pišem roman

Sa svakom pričom dobijamo još jedan dan u životu, pitajte Šeherezadu. Tako se tuga pretvara u književnost

Georgi Gospodinov (Jambol, 1968) jedan je od najprevođenijih savremenih bugarskih pisaca. Piše poeziju, drame, priče, a popularnost je stekao romanom “Prirodni roman”.

Gospodinov je urednik nedjeljnika za kulturu i književnost Literaturen vestnikестник. Na novom bugarskom univerzitetu predaje savremenu bugarsku književnost.

"Fizika tuge", novi roman Georgi Gospodinova preispituje granice žanra. To je, kako primjećuje Vladislav Bajac prije svega poetičan roman, vrlo tanane duše, o fizici ali i metafizici tuge.

Čine ga: montaža, kinematografska struktura, pauze, grafika, simboli, tišina, prividna fragmentarnost, samoća, minotaurska napuštenost, lavirinti, antički mitovi, praznina. To je istorija svijeta ispričana pogledom nevažnih događaja, netipičnih stvorenja (od puževa do dinosaura i ljudi). Roman “Fizika tuge” (izdavač Geopoetika, prevod Ivana Stoičkov) ovjenčan je nagradama: Bugarski roman godine, Hristo G. Danov - za najbolje prozno djelo, nagradom grada Sofije za književnost i nagradom čitalaca “Cvijet Helikona” za najprodavaniju knjigu u 2012. Georgi Gospodinov živi i radi u Sofiji odakle je govorio za ART Vijesti.

Vaš prvi roman bio je “Prirodni roman”. Ova knjiga je prevedena na brojne jezike i imala je mnoga izdanja u Bugarskoj. Koja je istorijska pozadina za nastanak ove knjige?

 "Prirodni roman” je prvi put objavljen 1999. godine, na samom kraju prošlog vijeka. Do tada sam imao dvije knjige poezije, nagrađene, itd., pa niko nije očekivao roman od mene. Napisao sam ga relativno brzo, za 3 - 4 mjeseca i želio sam da učestvujem na konkursu i moj rukopis je neočekivano pobijedio. Sada je 15 godina od prvog izdanja romana i imao je već 10 izdanja u Bugarskoj. Najbolja stvar je što svaka nova generacija čitalaca otkriva ga za sebe, a to knjigu održava u životu. Njen prvi prevod bio je na srpski jezik, Vlada Bajac je primijetio knjigu i uzeo je za Geopoetiku. Tada su prava bila uzeta i za Francusku i za SAD. I tako je knjiga prevedena čak na 23 jezika, od kojih je posljednji bio islandski, prije nekoliko meseci. Ima puno recenzija u Njemačkoj, Francuskoj, SAD - u Njujorkeru, Viladž Voisu, Gardijanu, itd. Najsmješnije je kako su kritičari iz različitih zemalja pročitali knjigu na različite načine i pronašli različite stvari u njoj. Francuski kritičari, na primjer, pisali su o tehnici romana, površinskoj strukturi (fragmentarnoj poput oka muve), o stilu, itd. Dok se Njemcima kombinacija tame i ironije činila značajnijom.

Ova knjiga se razlikuje od djela ranije bugarske književnosti. Šta ste zapravo htjeli reći ovom knjigom i kako objašnjavate njenu popularnost?

"Roman je prilično čudan i netipičan za bugarski kanon. Imao sam sreću da roman dobije mnoge divne krtitke i analize u Bugarskoj, da postane predmet diskusija. Obim tekstova posvećenih njemu nadmašio je obim samog romana. A sam roman nije tako veliki. Bilo bi glupo da ja objašnjavam svoju knjigu. Usput, tekst govori dovoljno o tome kako je urađen i direktno govori šta se njime želi reći. On želi da govori o nemogućnosti podjele sopstvenih neuspjeha. Želi da se gradi od samog početaka, jer su svi naši romani srećni barem do 17. stranice. On želi da vidi svijet ispripovijedan iz perspektive muve ili ludog vrtlara koji je otkrio da se nešto strašno događa između riječi i stvari. Konačno, želi da kaže jednostavnu, trivijalanu, traumatsku priču. I, kao što govori o svima nama u takvim slučajevima, još dok pokušava da počne, on govori o svemu ostalom. O cijeloj prirodi i muvi posebno, svakodnevnom životu, “prirodnoj istoriji” toaletu. Ako želite da ispričate život, morate držati oko na svim njegovim sitnicama".

"Fizika tuge" je vaš drugi roman. Ima li sličnosti između vašeg prvog i drugog romana?

"Na prvi pogled vjerovatno da postoji sličnost u strukturi. “Fizika tuge” slijedi strukturu lavirinta, ima popratne hodnike i mjesta za čekanje rastresenih čitataoca. Ali kao ideja, poruka, stav o svijetu, ove dvije knjige su potpuno različite. “Fizika tuge” želi da shvati svjetske priče prošlog vijeka, da da glas raznim živim i neživim bićima, da umetne okvir mitu. Ono što dva romana imaju zajedničko je, nadam se, briga za jezik i stil. Za mene je svaka rečenica važna. Ne bojim se da ostanem pjesnik dok pišem roman".

U romanu “Fizika tuge” istorija je opisana fragmentarno, kroz lične priče. Otkud takav vid naracije?

"Otuda jer vjerujem u lične priče. Priče mogu reći više o vremenu od bilo koje velike akademske istorije. Kao dijete, živio sam kod bake i djeda duže vremena. Kao većina starih ljudi, naročito ovdje na Balkanu, oni su pričali priče svo vrijeme bez pravljenja jasne razlike između legende i stvarnosti. To je nevjerovatno iskustvo za dijete. Ta nerazlučiva fuzija mita i života je nešto u čemu i dalje živim. Sjećam se kako je moja baka voljela da čita u potaji staru Bibliju, šapćući i prateći red svojim kažiprstom iskrivljenim od artritisa. Sjećam se cijele Apokalipse kroz taj šapat. Ova epizoda je isto tako ušla u roman".

Zašto baš fizika tuge? Fizika i tuga nijesu spojivi i bliski pojmovi?

"Oni izgledaju nespojivi za savremenog čovjeka. Vjerujem više ljudima antike za koje su fizika i metafizika bili usko povezani. Kvantna fizika, ili fizika elementarnih čestica, takođe mijenjaju neke od naših ukočenih pojmova. I na kraju, ali ne najmanje važno, fizika tuge je zasebna nauka. Zašto možemo ispitati bilo šta drugo, bilo koji atom, a ne obratiti pažnju na stvari tako očite kao tuga koja se izliva na naš svijet i naš dom. To je dio provokacije naslova".

Tuga je danas pored depresije sastavni dio života. Zašto je tako i kako to pretvarate u književnost?

"Da, tuga je preplavila Evropu, ali nam se ne sviđa da o tome razgovaramo, jer tuga se ne prodaje, kao što kaže jedan od likova u romanu. Jeste li vidjeli nekoga da tužan reklamira Mercedes. Zapravo, tuga je osnovno ljudsko osjećanje. I nije nužno loša. U određenoj mjeri, vjerujem više tužnoj osobi nego jednoj bezobzirno veseloj. Vjerujem osjetljivoj osobi sto puta više nego samopouzdanoj i ravnodušnoj na tugu. Najčešće smo tužni zbog nečega što je bilo, a sada je gotovo. Ili zbog stvari koje nam se nikada nijesu dogodile, stvari koje nikada ne bismo mogli imati. U takvim slučajevima, literatura stiže i kao hitna pomoć, kao mala oprema za preživljavanje. Ona dolazi da spasi nestajanje, da se kod nas zadrži malo više. Da nam da utjehu, tu staru funkciju književnosti. Dokle god mi pričamo priče o nekim stvarima, one postoje i mi postojimo. Sa svakom pričom dobijamo još jedan dan u životu, pitajte Šeherezadu. Tako se tuga pretvara u književnost".

Zanimljiva su vaša razmišljanja o Minotauru u knjizi “Fizika tuge”? Šta ovo mitsko biće predstavlja i kako ste ga vi doživjeli?

"Minotaur je u mojoj knjizi napušteno trogodišnje dijete zaključano u podrumu palate. I čini se da je dosta bliže istini od mita o čudovištu. Želio sam da dam glas tom djetetu. Da govorim o njegovom osjećaju napuštenosti uporedo sa pričom o dječaku u 1980-im. Kroz Minotaurovu usamljenost možemo snažnije i dramatičnije razumjeti sopstvene napuštenosti, sopstvenu tamu u lavirintu. 20. vjekovno dijete sa svojom ogromnom empatijom (jer poslije svega ovo je roman o empatiji) ima sposobnost da se oživi mit o napuštenom djetetu-Minotauru. Mit je ništa što je sve, kaže Pesoa. Da, ništa i sve u mitu je ono što sam pokušao da stavim između korica ovog romana".

Autor ste i knjiga “Živio sam u socijalizmu: 171 lična priča” i “Inventar knjige o socijalizmu”. Koliko su danas u Bugarskoj jaki recidivi prošlosti i ima li nostalgije za socijalizmom?

"Mnogo mojih iskustava sa ova dva projekta ušlo je u roman “Fizika tuge”. Niko ne može izračunati koliko je danas jaka nostalgija za tim vremenima, ne postoji takva fizika nostalgije. I u kojoj mjeri je tuga za prošlošću u isto vrijeme žalost za socijalizmom. Mislim da nije lako da ljudi sami naprave takvu razliku. Ali definitivno postoje takvi recidivi. Stvari koje nijesu izrečene, koje nijesu pretvorene u priče teško da bi nadživjele. A postoji mnogo akumulirane, neizrecive tuge u Bugarskoj. Ima mnogo neispričanih priča iz komunističkog vremena. Vjerovatno zato što duh komunizma i dalje proganja misli nekih ljudi".

Pišete i kratke priče, poeziju, kolumne, predajete na univerzitetu. Koje su vaše najdraže veze sa književnošću?

"Moja omiljena aktivnost je da uđem u priče drugih ljudi, da ih slušam, da pokušam da iskusim ono šta oni osjećaju. To je takođe vrsta empatije, saosjećanja. Bez toga, nema književnosti".

Ovaj razgovor je za crnogorski dnevni list Vijesti. Kakva vas sjećanja vezuju za Crnu Goru?

"Da, bio sam tamo jednom, ubrzo pošto je moj prvi roman objavljen. Imao sam osjećaj za nešto vrlo lijepo, domaće i egzotično u isto vrijeme. Balkan sa palmama. Kako je to moguće? Napravio sam neke bilješke u jednoj od mnogih mojih bilježnica koje uvijek nosim sa sobom".


Najčitanije iz sekcije Zabava