Harlan: Kjubrik se plašio mediokriteta

Dobar, veliki film je djelo samo jednog čovjeka, ponekad i dva - Pisca i Reditelja koji postanu jedno pa naprave film. Čak ni velike zvijezde ne prave film, to je velika zabluda
1 komentar(a)
Ažurirano: 23.02.2014. 11:18h

Jedan od najznačajnijih svjetskih producenata Jan Harlan gostovao je u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju gdje je održao predavanje.

Harlana koji je 30 godina sarađivao sa Stenlijem Kjubrikom u Crnu Goru doveo je reditelj Draško Đurović, sa kojim se upoznao na festivalu u Makedoniji.

Čovjek koji je toliko dugo stajao iza ikone svjetske filmske umjetnosti je podijelio svoje iskustvo sa crnogorskom publikom, a za "Vijesti" je govorio o toj saradnji, i ulozi producenta u kreiranju djela koja su do jednog dobila status kultnih filmova.

Na pitanje što misli o sve češćim diskusijama da produkcija ubija umjetnost u filmu i da se u trci za što većom zaradom ona zanemaruje, Harlan odgovara da su i produkcija i pravljenje filma podjednako važni i da ne smiju biti suprotstavljeni.

"Tako je već vjekovima i tako je bilo i prije filma. Na taj način su stvarali i slikari i pisci. Ljudi moraju od nečega da žive i da zarađuju. Pogledajte Dikensa i Tekerija - oni su pisali novele u nedjeljnicima i svake subote objavljivali novele i na taj način su zarađivali lijep novac. Ne moraju uvijek umjetnost i novac da budu u kontradikciji, jer uvijek je bilo velikih umjetnika koji su i zarađivali i bili uspješni kao Verdi, Pučini… A sa druge strane imate velikog Van Goga koji tokom života nije prodao ni jednu sliku. Neke stvari ne možete da kontrolišete. Ja sam radio trideset godina sa Kjubrikom, a on nije radio filmove da bi zadovoljio publiku, već da bi on sam bio zadovoljan. Ali se isto tako uvijek nadao da će imati dovoljno publike, kako bi imao i finansijsku korist, da bi ono što je uložio vratio kako bi mogao da snimi još filmova…"

"Srećom, njegovi filmovi su bili veoma uspješni… Sjećam se priče koju mi je Teri Semel ispričao. On je decenijama bio šef produkcije Vorner Brosa i ispričao mi je o mladom čovjeku koji je došao kod njega sa željom da napravi film o vozaču crncu i jednoj starici - klasičan road movie. Semel ga je tada lijepo ispratio i rekao mu da je lud jer niko neće gledati takav film. Momak je nekako skupio pare i vratio se Teriju sa molbom da mu nađe još pet miliona da završi taj film… Ovaj se predomislio i obezbijedio mu ga je - film je zaradio oko 95 miliona dolara… To je bio Driving Miss Daisy. Nikada se ne može znati kada ćeš uspjeti i iskusni dobri producenti to znaju. Džejms Kameron je imao problema kada je snimao Titanik. Paramount i Foks su imali veliki problem sa kastingom - smatrali su da je glavni glumac premlad, glumica nije bila dovoljno poznata… Ali Kameron je bio u pravu i snimio je film koji se smatra jednim od najuspješnijih i sa najvećom zaradom svih vremena".

  • Kada već govorimo o ikonama i postavljanju standarda, upravo vi ste radili sa Kjubrikom koji je postavio osnove savremene kinematografije. Da li nam možete prenijeti kako izgleda taj proces.

Siguran sam da on jeste postavio standarde. Ono što je zanimljivo u vezi sa Kjubrikom je to da njegovi filmovi ne nestaju… Evo, pogledajte Dr Strangelove koji je tu već pedeset godina a i dalje je moderan kao što je bio… Paths of glory je čak i stariji a i dalje je ikona tog žanra. Odiseja 2001 je pravi primjer jer i do danas nije nadmašen u brojnim elementima, Eyes Wide shut je mnogo komplikovaniji i teži a biće tu bez sumnje i narednih 50 godina. Isto kao i veliki filmovi Ingmara Bergmana ili Karlosa Saure koji će zauvijek ostati zapamćeni kao veliki umjetnici za sve generacije i neće nestati. Dešava se nekada da je publika iza umjetnika u svom vremenu, ali oni veliku opstaju. Bergman nikad neće nestati… možda hoće neki njegovi filmlovi, ali on kao umjetnik neće, Šostaković neće.

Ja sam producent. Nisam reditelj, ja sam član ekipe, samo jedan od onih koji su bili potrebni da bi se napravio film. Za što su reditelju potrebni pomoćnici. Dobar, veliki film je djelo samo jednog čovjeka, ponekad i dva - Pisca i Reditelja koji postanu jedno pa naprave film. Čak ni velike zvijezde ne prave film, to je velika zabluda… oni doprinose ali ga ne prave. Možete da kažete da film pravi jedna osoba. Mnoštvo nikada ne pravi dobru stvar.

  • Kako je izgledao vaš susret sa Kjubrikom? Što vas je to privuklo i zadržalo tolike godine?

Oh, ja sam ga upoznao mnogo prije nego što sam počeo da radim sa njim. Tada sam živio u Njujorku a i on je živio u Njujorku i sretao sam ga mnogo - zato što je bio oženjen mojom sestrom. Tada nisam ni bio zainteresovan da radim sa njim. Ono što nas je spojilo je zapravo muzika. Moj jedini doprinos je bio taj što sam ga upoznao sa djelom “Tako je govorio Zaratustra” Riharda Štrausa koju je iskoristio za Odiseju 2001 jer mu se mnogo svidjela muzika.

Ali to nije moja zasluga jer je bio samo slučaj da sam ja znao za tu kompoziciju a on nije… I tako smo počeli da razgovaramo o muzici a ja sam mu predlagao neka djela - ali je on taj koji je pravio izbor. Nisam imao ništa sa tim što vidite na ekranu. Ja sam samo nabavljao ono što mu je trebalo, pregovarao sam, dobavljao dozvole, prava.

  • Ipak, porodična povezanost nije to što vas je zadržalo u radu sa njim.

Ne, spojio nas je film o Napoleonu koji nikada nije snimljen. Živio sam u Cirihu i on me zamolio da odem sa njim u Rumuniju kao pregovarač jer sam govorio njemački i francuski kako bi se dogovorile stvari oko snimanja filma. U to vrijeme je bilo bolje snimati ih u Rumuniji nego u Engleskoj. Tada sam planirao da sa njim radim maksimalno godinu dana, ali to se nije dogodilo već sam se vratio u Englesku počeo da se bavim produkcijom.

Prvo što sam radio za njega je bilo još 1970. godine - sređivanje prava za knjigu Die Traumnovelle Artura Šniclera koja je 30 godina kasnije postala Eyes wide shut. Ali, on to tada nije uradio već je napravio Clockwork Orange i to je bio moj prvi angažman i moje prvo praktično iskustvo.

Tada sam shvatio da ono što je neophodno za stvaranje filma nije toliko drugačije od bilo kog drugog procesa u kome morate da organizujete mnoge elementa u jednu cjelinu koja funkcioniše. Morate da budete sigurni da reditelj ima sve što mu treba u određenom segmentu i u pravo vrijeme. To je jedan logičan i precizan proces i on nema ništa sa stvaranjem. I tako je jedna stvar vodila drugoj i ostao sam sa njim trideset godina.

  • Mnogi glumci i saradnici su opisivali Kjubrika kao opsesivnog reditelja…

On je bio opsesivan u onom smislu da je želio da sve bude kako treba. Užasno se plašio mediokriteta. Uvijek je preispitivao sebe - i ako to nazivate opsesivnošću… možete to nazvati kako želite.

  • Što možete da nam kažete o velikoj teoriji zavjere koja ide uz Kjubrika da je on snimio spuštanje na Mjesec?

Da je to potpuna fantazija.

  • Kjubrik je veoma cijenio umjetnost. Koje je reditelje volio?

Poštovao je mnoge Felinija, De Siku, Ingmara Bergmana, Vudi Alena. Martina Skorsezea, Spilberga, Edgara Rajta je obožavao, Karlosa Sauru takođe.

  • Predajete na mnogim filmskim akademijama. Čemu učite studente?

Predajem mnoge stvari, kao na primjer kako napraviti kratak film koji će biti nešto kao vizit karta kako bi vas ljudi prepoznali, a koji će pokazati da imate talenat. Jedan predmet je i struktura scenarija a predajem i o muzici kao podlozi, te o low budget filmovima… Predajem o tome kako da izvučete sopstvene unutrašnje fantazije jer to umjetnik mora da radi. Kao umjetnik morate da se izrazite. Ne možete se skrivati iza maske ili će sve što radite biti vještačko i usiljeno.

  • S obzirom na to da podučavate mlade ljude koji će biti budućnost filmske umjetnosti, kako vam ona izgleda?

Promijeniće se samo forma ali suština nikada. Biće novih formi jer danas nije skupo napraviti film koji se snima kamerama, telefonima, lako se postavlja na internet i postaje dostupan. To su nove forme. Velika umjetnost će uvijek biti nešto posebno i biće prepoznata. Ona je, kao što sam rekao prozor budućim generacijama u naše vrijeme.

Mekvin je snimio veliki film

  • Pred nama je dodjela Oskara. Koji film biste izdvojili i što mislite o današnjim filmovima?

“12 years slavery” je jedan veliki ozbiljan film koji je predivno snimljen. I nije tačno kao što se može čuti da se danas snimaju samo laki filmovi… Dobra stvar za film je ta što publika voli duge televizijske serije koje su veoma privlačne i to za mene zvuči veoma obećavajuće. Izgleda kao da se televizija sporo, ali sigurno udaljava od lake zabave i ulazi u jake priče.

BBC-ju treba zahvaliti što je pokrenuo trend ekranizacije velikih knjiga i što pravi ozbiljne velike serije. Što više publike bude gledalo takve dobre serije, to će biti onda i više snimljenih dobrih filmova. Možda bi to najbolje mogao da uporedim sa novinama…. Moćne i uticajne novine ne moraju da budu i najbolje, ali uspjeh određuje to kako i zbog čega ljudi biraju da kupuju određenu novinu.

Galerija

Bonus video: