Hronika izgubljenog vremena - Vijesti.me
SA RADNOG STOLA: PRIČA BRANISLAVA BRKOVIĆA

Hronika izgubljenog vremena

ART Vijesti donose neobjavljenu priču Branislava Brkovića, crnogorskog romanopisca, prozaika i pjesnika

Roman Đuranović, slika
Roman Đuranović, slika

Iza ponoći sam napustio Lekimovu kuću, ulice puste, naiđe pogdjekoji zalutali noćobdija. Prvi put, u posljednjih nekoliko mjeseci, rasterećen sam išao gradom. Sve nešto mislim, sve se nadam, da je ovo istina. Zakazali su izbore; do završetka izbora smo slobodni ljudi. Prilazim zgradi u kojoj stanujem, začudo, mnoge parole prekrečene, samo je u prolazu blizu mog ulaza ostao grafit: „Otpor stoko“! U stanu sve ispreturano; na radnom stolu listica: „Srušili su Crnu Goru“, to je poruka od Kornelija; poručuje mi da su uništili hotel uz koji su rasle mnoge generacije. Uzimam papir, zapisujem: „Srušena je još jedna znamenitost moga grada“. 

Kasno sam ustao i izašao iz zgrade. Naspram mog ulaza raste ogromno stablo i širi oštar miris; to je bilo prvo zapažanje tog jutra. Upravo tada mi prilazi komšija sa četvrtog sprata:

- Ti voliš da kažeš da je ovo oštar miris, ovo je smrad, brate - smije se.

- Neka ti bude - kažem komšiji, dok mi pruža koverat, a onda smo nastavili svako svojim putem. Dok trpam koverat u torbu vidim golubove, slijetali su na obližnju zgradu; pustih korak, hoću slobodno da šetam mojim gradom, sada bez žurbe, bez straha. Uđoh u park preko puta Narodnog pozorišta, sjedoh na jednu usamljenu klupu izvadih iz torbe koverat i otvorih ga. Četiri poziva iz policije; računi za struju i telefon; poruka na kartonu veličine razglednice: „Izdajniče svoga roda“. 

Šetam, na zgradama požutjele fleke od prekrečenih grafita, ne vidim radosti na licima prolaznika; žalim ih a znam da će ponovo podržati glavnog i njegove; mnogi od njih se tako bogate, ali tu je i onaj mali dio građana koji to rade iz straha za opstanak teško stečene nezavisnosti. Seizi glavnog znaju šta im je raditi. Kazao mi je Mitar, čuveni vinar iz Godinja: „Zavjerenik kad dođe na vlast ništa ne prepušta slučaju“.

Prolazim pored Narodne biblioteke; nekoliko mladića na stepeništu puše, jedna djevojka priča mobilnim telefonom, dva čovjeka uđoše u biblioteku, u rukama nose knjige...

Nastavljam dalje, jer to što sam očekivao, kada prođem pored biblioteke, nije se dogodilo. Možda se nikada nije dogodilo, sve sam umislio. 

Dan stvoren za šetnju, odbacio sam svaku mogućnost ponovnog skrivanja. Na kraju, Kornelije će uskoro otputovati. Ne znam zašto to kažem, samo se nametnulo; a možda i zato što nas je ubjeđivao kako će poslije izbora doći.

Mislim da nas je svjesno obmanjivao. Mada se nikada ne zna što Kornelije može da uradi; sve će pokušati da ostvari ono što želi; da vidi ispod površine, ispod taloga, prodre u prokleto skrivenu istinu; želi da vrati svoga oca, svoju majku; sve što je postigao, ako ih ne vrati ne postoji; tako bi pronašao izgubljene očeve priče za laku noć: Otac mu je ponekad pričao o toj čudnoj, zaboravljenoj zemlji, a on ju je zamišljao kao zemlju snova u koju jednom mora poći. Sve je bilo spremno, u njegovim snovima, za taj jedinstveni put: „Prvi zadatak je da upoznaš stanovnike te zemlje, što neće biti lako“, upozoravao ga je otac; „no, i ako pronađeš put, nemoj misliti da si uspio, niko ti neće oprostiti očevu avanturu: Samo jedno upamti; ne izlazi pred njih kao ponizni molilac“. 

Upravo je dolazak u Crnu Goru u Korneliju probudio uspomene na majku i oca, vratio priče o zavičaju iz kojeg su bili protjerani prije mnogo vremena... 

Iz misli me trgla zvonjava mobilnog telefona.

Odbijam poziv, ne želim da mi remeti šetnju. Nebo iznad Podgorice plavo, čisto kao nikad; po njemu lete razne ptice. Prepliću se nebom, slijeću po krovovima zgrada, na prozorima, uličnim kandelabrima, balkonima umivenim prvim jutarnjim suncem.

Kroz plavičasto nebo ovog sunčanog prijepodneva odagnao sam brižne misli. Svježi povjetarac poigrava se sa lišćem; golubovi raširenih krila lete poput aviona, mijenjaju pravac, čas se obrušavaju ka zemlji čas vinu u nebo...

„Šta ako je sve to farsa“, zazvučao je u meni poznat glas, zvukovima nečuvene snage kakvih do tada nijesam čuo. 

Prošlo je skoro pet godina kako ga nijesam video. Moj školski drug, reditelj i cenzor izgubljenog vremena, nekad je bio protivnik svega onoga što je upućivalo ka nezavisnosti (dugo se nijesmo pozdravljali), da bi nekim čudom postao predvodnik, ili jedan od predvodnika za obnovu nezavisnosti Crne Gore. Možda se zbog toga u meni začuo njegov glas, opetovao razgovor koji smo imali neku godinu nakon sticanja nezavisnosti:

Dozivam ga ispred njegove zgrade. Iz stana se čuje dosta lijen i hrapav glas:

Ko u ovo doba ima hrabrosti da probudi državnog činovnika? 

Onaj koji pokušava da te zaštiti, koji te podsjeća da postojiš.

Sa prozora mi je rukom mahnuo da se popnem do njega. Čekao me ispred stana:

Ulazi, otvara vrata, samo si mi ti trebao, uzaludnjače, i dalje misliš da više nema cenzure. 

Zapanjeno gledam u izmučeni lik reditelja koji je dugo bio u ulozi cenzora. 

Malo si bolestan, truo iznutra, kao da ti spasa nema, pokušavam da ga izazovem.

Više umoran, zasićen, premoren, opterećen, kaže.

Ne, ne, ulog je ogroman da bi veliki cenzor, ponekad i reditelj, bio premoren, posebno zasićen. 

Zasićen, zasićen, izgovara,. Više nema igre, kaže, nema utakmica, svijet sve više liči na poligon za podučavanje nesposobnjakovića. E, kako je to nekad bilo, prava igra, izgovara zamišljeno.

U kojoj se unaprijed znao pobjednik, dodadoh.

Daj, umukni, zar i ti tako misliš; krađa, zastrašivanje, potplaćivanje, pa u to više ne vjeruju ni pokradeni, potplaćeni i prestrašeni, odmahuje rukom.

Naglo ustade: Dođi da ti pokažem što smo sve mogli, kakve predstave radili. Pogleda me začuđeno; e, da, prvo ovo; upućuje me kako je nastala i kako u njoj ima ulogu i njegov rođak, službenik ambasade Jugoslavije u

Budimpešti: Ovdje je sve počelo, kaže, dok ekran prekrivaju ispisane riječi:

Jutro je, 9. decembar 1956. Ištvan Erši izlazi iz kuće, s namjerom da se vrati na ručak, vraća se 20. avgusta 1960. godine...

Rukama prekrih lice, ne mogu da vjerujem šta mi pokazuje. Dotakao me za rame, čudi se mojoj reakciji, nervozno odmahuje rukom: 

Ne razumiješ proljeća, razna proljeća, viče, od češkog do poljskog. Proljeća za predstave, jedinstvene predstave, mada znam da su sve to bile pripreme za naše propale predstave početkom devedesetih, kojih se ne želim sjećati. 

Čekaj, čekaj, stani, pobunih se, počni od njih, od prvih godina devedesetih, one su najinteresantnije, pa ćemo se vratiti na šezdesete i sedamdesete.

Najinteresantnije, hm, namrštio se, koga je danas briga za te propale godine.

Propale?, upitah.

Da, propale. Jesu u nečemu bile jedinstvene, baš jedinstvene, ali u suštini propale.

Jedinstvene u rušenju, ubijanju, upravo vrisnuh.

I u tome, kaže bez trunke žaljenja, ali ja mislim na jedinstvenu igru uspješnog obesmišljavanja svega što nas je podsjećalo na prošlost, naglo je zaćutao.  Ustao je i došao do prozora, tako sam mislio do skoro, izgovara sjetno, dok nisam shvatio da to nije bila prava igra, ili bar nije ona koju ja volim da igram.

Uplašen si, izazivam ga, koja je to igra koju ti ne voliš a od nje imaš koristi, jer do danas ovdje se nijesu igrale igre bez koristi. Zasmijavaš me, ti si kao igrao igre razonode, razbribrige...

Igrao, igrao dragi moj Eduarde, uozbiljio se, tih godina sa pticama, pretežno golubovima: u Ljubljani s gaćanima, u Skoplju s pismonošama, u Zagrebu s gušanima, u Podgorici s prevrtačima...

U Sarajevu sa li, li, li... Upadam mu u riječ.

Sa listonošama, dopunjava me.

Tu sam te čekao, u Bosni, tada, više nije bilo ptica, ni gaćana, ni gušana, ni pismonoša ni listonoša, protjerali ste ih početkom devedesetih.

Donosili smo ih iz okoline Dubrovnika.

Ono malo što je ostalo, što nijeste mogli ponijeti?

Da, ali smo i one odnešene pronalazili po raznim gradovima. Najviše sam volio da se igram s prevrtačima iz Podgorice, ha, ha, ha… zastade  i ponovo odmahnu rukom:

Zaboravi, sve je to prošlost koja mi više ne smeta.

Dobro, kažem, samo mi objasni, mada ćeš se pravdati da se nad tobom uvijek nadvije nešto ružno i nešto što koči napredak, zašto ti smeta Kornelije.

Zašto? Pa jednostavno, pobijedila je percepcija samopoštovanja i samouvažavanja, što nam je dugo nedostajalo. A on je to pogodio. Ne misliš valjda da ćemo mu dozvoliti da nas proziva, da bude predvodnik, gleda me podozrivo.

Sada me podsjećaš na onog Eršijevog plivača kojemu je ispuštena voda iz bazena a on ne osjeća sudaranje koljena sa betonom.

Pretjerao si, ljuti se.

Kako misliš pretjerao?

E, pa nije bila sve igra, kaže nekim čudnim tonom, morali smo misliti i na budućnost.

Koju? Budućnost bez prošlosti, bez postulata!, skočih sa stolice.

Mi smo postulat!, vratio se u stanje iz devedesetih, progovorio je u njemu bivši censor, mi krojimo budućnost!!! 

Ponovo je zazvonio telefon, trgoh se, javlja se Lekim; tužno mi saopštava da već sjutra pratimo Kornelija za Ljubljanu. 

- Zašto ćutiš? Što trenutno radiš, dugo ti je zvonio telefon? Kaži nešto, makar gdje si, doći ću da zajedno ćutimo.

Na kraju sam nevoljno progovorio:

- Šetam svojim gradom u kojemu su se nekada voljeli golubovi i igrao dobar fudbal, preferans i poker.


Najčitanije iz sekcije Zabava