Film o ubistvu Pazolinija jedan je od najiščekivanijih na ovogodišnjoj Mostri. Razlog tome je, dijelom i ime autora - Ejbel Ferara je potvrđeni režiser, iza koga stoje neki odista dobri filmovi, ali, dio razloga je i u činjenici da se, uprkos “zvaničnoj verziji” ni danas ne može sa sigurnošću reći što se dogodilo toga dana, ko je i zašto ubio velikog pisca i sineastu. A jedan tekst nam otkriva zašto bi sve ovo moglo biti zanimljivo i čitaocima u Crnoj Gori.
Ubistvo velikog pisca je priznao 17-godišnji momčić, muška prostitutka. Postoje snažni dokazi da mladić nije kriv, već da iza ubojstva stoje - moćni političari. Bivši rimski gradonačelnik zahtijevao je da se ponovno otvori istraga o ubistvu. Motivi variraju od Pazolinijevog životnog stila koji je skandalizovao Italiju, pa sve do njegovih kolumni u kojima je elite optuživao da su povezane s mafijom.
Mladić, tek 17 godina star, izguran na ulicu gdje je radio kao muška prostitutka, sjedio je pred policajcima u tijesnoj sobici rimskog zatvora, pomalo uplašen, ali spreman priznati. Nekoliko sati ranije ubio je jednog od najvećih živih režisera i pisaca. “Idemo se provozati?”, rekao mu je veliki filmski mag. “Provozaj se sa mnom i poklonit ću ti nešto.”
Bio je to prvi u nizu događaja koji će dovesti do dramatične smrti Pjer Paola Pazolinija, briljantnog intelektualca, režisera i homoseksualca čiji su politički stavovi - bazirani na jedinstvenom spoju erosa, katolicizma i marksizma - predvidjeli italijansku istoriju nakon njegove smrti. Bilo je to ubistvo koje je i danas, četiri decenije kasnije, zamotano u veo misterije.
Taj trenutak, kada je Pasolini zaustavio auto i dozvao dječaka, ujedno je i ključni trenutak filma “Pasolini”, u režiji Ejbela Ferrare sa Vilijemom Defoom u glavnoj ulozi, koji je premijerno prikazan u Veneciji. I dok mu mnogi kritičari predviđaju glavnu nagradu, Ferara uz smiješak za novinare kaže: “Znam ko je ubio Pazolinija”.
Uprkos svemu, Pazolini će ostati upamćen kao veliki režiser i jedan od najvažnijih italinaskih pisaca svoje generacioje. Stvarao je filmove koji su su bili na rubu bajki, vječno opsjednut seksualnošću. Adaptirao je Bokačov “Decameron”, Čoserove “Canterburyjske priče”, bavio se religioznim motivima, a bijes javnosti navukao je na sebe svojim posljednjim filmom - “Salo”, spektakularnom studijeom posljednjih stadija dekadencije, a o kome je u Vijestima više puta pisao Aleksandar Bečanović.
Čak ni najslobodoumniji italijanski gledaoci nisu baš bili spremni za ekstremno eksplicitne scene nasilja i seksa, a film se i dan-danas nalazi na popisima najkontroverznijih filmova svih vremena. No, zanimljiv detalj nalazimo u tekstu Vuka Radića o Pazoliniju u povodu Ferarinog filma koji donosi zagrebački Jutarnji list.
“Pazolini nije inspirirao samo Feraru da se bavi njegovim životom, u ovom slučaju fikcionaliziranom filmskom biografijom. Ilija Šoškić, veliki crnogorski umjetnik koji se sedamdesetih odselio u Italiju, poznavao je Pazolinija. Kretao se u krugovima intelektualaca italijanske ljevice, svi su se poznavali. Kada je Pazolini ubijen, devet sati nakon što je pronađeno tijelo, Šoškić je odjurio na mjesto odakle su ga odnijeli i snimio seriju fotografija. Djelo je nazvao Nove ore dopo (Devet sati poslije)”.
Bonus video:
