Luku Paljetku
Septembra 1936. godine, „bijela“ , „ustanička“, „nacionalistička“ najmanje „hrišćanska“ Španija kontrolisala je, uz značajnu vojnu pomoć njemačkih i italijanskih saveznika, gotovo polovinu zemlje. U nekima od tih gradova organizovano je i obilježavanje zvaničnih državnih svetkovina, na kojima su frankisti sopstvene političke interese besramno uvijali u ruho prohujalih vremena i minulih epoha.
12. septembar - dan Kolumbovog otkrića Amerike - u Španiji se obilježava i kao „Dan Rase“. Te 1936. godine u velikoj sali Sveučiliša Salamanke, ispunjenoj do posljednjeg mjesta, našle su se i odabrane zvanice: dr Pla y Denijel, biskup Salamanke, general Millan Astray osnivač Legije stranaca i neslužbeni Frankov savjetnik, pisac monarhista Jose Maria Peman, profesor Francisco Maldonado, rektor sveučilišta Miguel de Unamuno.
Nakon službenog otvaranja prvi su govorili otac Vicente Beltran de Heredia i pisac Jose Maria Poman - obojica vrlo vatreno. Potom profesor Francisco Maldonado. Odbacivši togu akademika, žestoko je napao katalonski i baskijski nacionalizam, nazvavši ih „rakom na tijelu nacije“ koju će fašizam kao „iscjelitelj“ Španije znati istrijebiti „zarežući zdravo živo meso poput odlučna hirurga u kojeg nema lažene sentimentalnosti“. Govor profesora Maldonade djelovao je na prisutne poput crvenog plašta toreadora u uzavreloj areni. „Viva la muerte“ („Živjela smrt“) kriknuo je neko sa dna dvorane geslom Legije stranaca na što je general Millan Astray , i sam živo oličenje Smrti - sa crnim povezom preko prazne očne duplje, bez jedne ruke i prstiju na drugoj šaci - viknuo „Španija!“ a drugi spremno dočekali uzvikom „Jedna!“. „Španija!“ ponovio je osnivač Legije stranaca a publika histerično uzvratila „Velika!“. „Španija“ kriknuo je general i treći put, a njegova pratnja uzviknula „Slobodna!“. Nekoliko falangista u plavim košuljama, podigli su, poput pajaca, ruke kao pozdrav Kaudiljovoj slici što je visila na zidu iznad podijuma.
Sada su sve oči bile uprte u Unamuna za koga se znalo da ne voli Millana Atraya a još manje ideologiju „krvi i tla“.
Rođenjem Baskijac, Unamuno se na početku rata našao na području koje su kontrolisali nacionalisti. Republika ga je prvih dana razočarala, neke mlade falangiste je cijenio, a Frankovu pobunu je jedno vrijeme i novčano pomagao. Ali, do 12. septembra već je promijenio mišljenje o „bijeloj Španiji“.
“Užasnuo me je zbilja jezivi karakter što ga je poprimio taj građanski rat, karakter sveopšte duševne bolesti, epidemija ludila, s patološkom podlogom“, izjaviće docnije.
Trebalo je sada govoriti pred auditorijumom ispunjenim falangistima i njihovim pristalicama, ali razračunati se i sa „nekadašnjom“ savješću.
„Svi vi čekate što ću reći. Svi me znate i svjesni ste da nijesam kadar šutjeti. Ima trenutaka kada šutjeti znači lagati. Jer se šutnja može protumačiti kao odobravanje. Hoću da kažem svoje mišljenje o govoru - da ga takvim nazovem - profesora Malldonada. Nemojmo se ni osvrnuti na osobnu uvredu u ovom naglom izljevu pogrda na račun Baska i katalonaca. Ja sam, kako se zna, rođen u Bilbau. A biskup (i tu je Unamuno upro prstom u dršćućeg prelata što je sjedio pored njega) sviđelo mu se to ili ne, on je Katalonac, iz Barselone“.
Unamuno je zastao. U dvorani je vladala grobna tišina, dok je u zraku još treperio eho Unomunovih riječi, riječi koje se još nijesu javno čule u „nacionalističkoj Španiji“.
“Maloprije”, nastavio je Unamuno, “čuo sam nekrofilski i bezuman krik - Živjela smrt!, a ja, koji sam život proveo oblikujući paradokse što su izazivali bijes onih koji me nijesu shvaćali, moram vam, kao stručan autoritet , reći da je taj nastrani paradoks meni odvratan. General Millan Astray je bogalj. Dopustite mi da to kažem bez ikakva traga aluzije. On je ratni invalid. Ali, to je bio i Servantes. Na žalost, u Španiji ovoga trena ima previše bogalja. Ubrzo će ih biti još više ako nam Bog ne pritekne u pomoć. Mene boli pomisao da general Millan Astray određuje oblik psihologije masa. Bogalj koji nema Servantesovu duhovnu snagu navikao je sebi naći kobno olakšanje izazivajući sakaćenje oko sebe“.
Na ove riječi, nemogavši se više suzdržati, general Astray je viknuo: Smrt intelektualcima! Živjela smrt!. Generala su vikom podržali falangisti a pisac - monarhista Jose Maria Peman, želeći da preduprijedi eventualne nesporazume, dodao je: “Dolje lažni intelektualci i izdajice!”.
Unamono je međutim mirno nastavio: “Ovo je hram duha. I ja sam njegov prvosveštenik. A, vi ste skrnitelj njegovih svetih međa. Vi ćete pobijediti, jer imate surove sile na pretek, ali ljude nećete pridobiti.
Jer, da bi ste ih pridobili morate ih uvjeriti. A da bi ste ih uvjerili, treba vam ono što nemate: razum i pravo u borbi. Držim uzaludnim da vas pozovem da mislite na Španiju. Svoje sam rekao“.
Uslijedila je duga šutnja. Neki od falangista stezali su prijeteći obruč oko Unamuna a generalov lični pratilac uperio je u njega automat, dok mu je kažiprst dobovao po obaraču.
Rasplet je bio neočekivan. Dona Carmen, supruga Franka istupila je ispred rektora i zamolila ga da pođe ispod ruke s njom. Vjeran poštovalac građanskih običaja i stroge španske etikecije, Unamno je zajedno sa donom Carmen izašao iz sale osjećajući i na leđima užarene poglede fankista.
Prozaist, esejista, mislilac, pjesnik, profesor grčkog jezika, i u više navrata rektor čuvenog sveučilišta u Salamanki, Miguel de Unamuno (1864-1936) je bio i jedan od najvećih španskih duhova svog vremena. Najviše je poznat po filozovskim spisima (Tragično osjećanje života, Život Don kihota i Sanča) ali mnogi u njemu vide prije svega pjesnika, i to jednog od najboljih u španskoj poeziji, „prvosveštenika“ čuvene generacije „98“. “Borio se s nebom i zemljom, sa bogom a najviše sa sobom”, zapisali su kritičari o ovoj svestranoj ličnosti.
***
Iste večeri Unamuno je otišao u klub čiji je bio dugogodišnji predsjednik. Dočekan je neprijateljskim povicima: „Van s njim! On je crveni a ne Španac! Crveni izdajico!“ Unamuno je ipak sjeo za svoj sto našto mu je neki Tomas Marcos Escribano rekao: “Don Miguel, niste smjeli doći ovdje. Nama je svima žao zbog onoga što se danas dogodilo na sveučilištu, ali svejedno nijeste smjeli doći ovdje.” Nakon toga je Unamuno teškim koracima 73-godišnjaka, u pratnji sina i manje poznatog pisca Marijana De Santijage napustio prostorije kluba dok su za njim vikali: “Izdajica.“ Sveučilišni senat ubrzo ga je smijenio s položaja rektora.
Usamljen i ogorčen, Unamuno je umro posljednjeg dana 1936. Sa gorkim saznanjem da su njegovoj Španiji militarizam, propaganda i nekrofilija potisnuli kulturu, retoriku, stvaralaštvo.
Nedugo nakon Unamunove smrti, frankističke vlasti nepokornom rektoru iz Salamanke dodijeli su “posthumno priznanje“ - cijeli jedan koncentracioni logor za republikance nazvan je „Unamuno“.
Bonus video:
