Kultni roman „Stakleno zvono“ velike američke pjesnikinje Silvije Plat izvorno je objavljen u januaru 1963. pod pseudonimom Viktorija Lukas. Djelimično zasnovan na Silvijinom životu, odmah je povezan sa njenim samoubistvom, na štetu prijema samog romana.
Međutim, ponovo izdat 1967. godine pod pravim imenom autorke, odmah postaje moderni klasik. Roman je proslavljen zbog crnohumornog i oštroumnog portretisanja pedesetih godina prošlog vijeka i prodat u milionima primjeraka.
Novo izdanje romana „Stakleno zvono“ Silvije Plat od nedavno je dostupan i našim čitaocima u Laguninoj ediciji Klasici svjetske književnosti i u prevodu Branka Vučićevića.
Junakinja romana Silvije Plat je djevojka Ester Grinvud koja 1953. pobijedi na konkursu za studente koji je raspisala redakcija časopisa Ženski dan. Ona odlazi u Njujork da provede mjesec dana kao jedna od dvanaest odabranih gostujućih urednica ove redakcije. Ushićena je zbog ukazane prilike jer vjeruje da će tako ostvariti svoj životni san da postane pisac. Međutim, iako uživa u večerama, koktelima, poklonima, njen život se otrže kontroli. Ona tone u depresiju, u privatni pakao koji je dobrim dijelom posljedica suočavanja sa nemogućim zahtjevima koje pred ženu stavlja svijet konzervativne Amerike pedesetih godina prošlog vijeka.
Silvija Plat je, prilikom školovanja, dobila kao nagradu da bude gostujući urednik u časopisu Madmoazel u Njujorku 1953, a njen autobiografski roman oslanja se uveliko na to iskustvo. Esencijalna tema Platove je njena opsesija suprotnim polom. U početku oslobođena majčinog sputavajućeg nadzora, njena junakinja Ester odlučuje da izgubi nevinost (koja joj je „visila o vratu kao mlinski kamen“) sa Konstantinom, prevodiocem sa ruskog u Ujedinjenim nacijama, ali je on suviše razuman da bi joj se prepustio. Zatim, pošto joj propada i drugi susret, u kome je nazvana i droljom, ona baca odjeću sa hotelskog krova i vraća se kući da proživi suicidalno ljeto i rastuću depresiju koju poredi sa gušenjem ispod „staklenog zvona“. Uopšteno gledajući i, kako stoji u recenziji lista Gardijan, problem Ester jeste kako da kao žena razvije zrelu ličnost, i bude vjerna toj svojoj ličnosti a ne onome što se očekuje od nje. Ta lična potraga je ono zbog čega je „Stakleno zvono“ začetnički tekst angloameričkog feminizma.
Silvija Plat je o svom romanu rekla: „Nabacala sam stvari iz svog života, dodajući nešto zarad kolorita - to je u suštini petparački roman, ali mislim da će pokazati kako se otuđena osoba osjeća kada pretrpi nervni slom… Pokušala sam da naslikam svoj svijet i ljude u njemu kao da se vide kroz iskrivljujuće okno staklenog zvona.“ Takođe je opisala knjigu kao „autobiografsko šegrtovanje koje mi je bilo potrebno da napišem da bih se oslobodila tereta prošlosti“. U početku je trebalo da bude rezultat stipendije Eugen F. Sakston fondacije, programa povezanog sa izdavačem iz Njujorka Harper & Row, no njihova reakcija na rukopis bila je razočarenje, pa je autorka ponudila tekst izdavačima u Londonu, gdje je i objavljen. Pseudonim Viktorija Lukas je smišljen zbog njene želje da poštedi osjećanja njene majke, kao i drugih osoba iz stvarnog života koje se pominju u knjizi, naročito Badija Vilarda (Dik Norton).
„Stakleno zvono“ se uglavnom posmatra kao „roman s ključem“ zato što naracija prati razvoj, tok i liječenje kliničke depresije glavne junakinje Ester Grinvud, proces duševne bolesti koji je paralelan sazrijevanju i junakinje i autorke. Roman se bavi temama sazrijevanja i krize odrastanja, krizama rodnih uloga i odgovornostima koje je teško ili nemoguće prihvatiti. Ester je stiješnjena između uzora koje ne želi da slijedi i ambicija koje su neostvarive, želje da piše i želje da živi, opsesije izbora i nesposobnosti da izabere. Prikazujući ludilo i svijet ludila, ova knjiga nas prisiljava da razmotrimo velika pitanja koja postavlja svaka realistička književnost: šta je stvarnost i kako se suočiti s njom?
Silvija Plat je rođena 1932. u američkoj državi Masačusets. Djetinjstvo je provela u gradu Vintrop, nedaleko od Bostona. Majka Aurelija je poreklom iz Austrije, a otac Oto Plat je kao mladić emigrirao iz Poljske. Otac je bio profesor biologije na Univerzitetu u Bostonu, i bio je priznat stručnjak za pčele. Umro je kad je Silvija imala osam, a njen brat Voren pet godina. Očevo odsustvo Silvija Plat je i u poeziji i u prozi nadoknađivala naknadnom potrebom da osvijesti tih prvih devet godina života. Poeziju je počela da piše u djetinjstvu. 1950. godine se upisala na koledž Smit u državi Masačusets, najveći ženski koledž na svijetu, zahvaljujući stipendiji iz novčanih sredstava spisateljice Oliv Higins Prauti koja će joj kasnije postati zaštitnica i prijateljica i koja će svoj portret dobiti u „Staklenom zvonu“.
Ljeto 1953. opisano u „Staklenom zvonu“ ključni je formativni period, idiličan, pa traumatičan, to je vrijeme uspjeha i počasti, nakon kog slijedi šest mračnih mjeseci teške psihičke krize i sporog oporavka: nakon juna koji je u Njujorku provela kao stipendistkinja časopisa Madmoazel i jedna od 12 strogo selektovanih gostujućih urednica, Silvija Plat pada u depresiju. Nesanica, bezvoljnost, i poremećaji u ponašanju odvode je u psihijatrijsku bolnicu, gdje biva podvrgnuta elektrošokovima. Slijedi period koji je opisala kao period „tame, očaja, gubitka iluzija – crn kako samo Inferno ljudske duše može da bude“. Pokušala je samoubistvo 24. avgusta, nakon čega se liječila. Diplomirala je 1955. na temu o problemu dvojne ličnosti u prozi Dostojevskog, a potom je kao Fulbrajtov stipendista boravila u Kembridžu. Februara 1956. upoznala je pjesnika Teda Hjuza i udala se za njega 16. juna iste godine, na datum odabran Džojsu u čast. Vraćaju se u SAD, da bi se konačno 1959. nastanili u Londonu. Godine 1960. Silvija Plat rađa kćerku Fridu, iste godine joj izlazi iz štampe prva zbirka pjesama „Kolos“, a 1962. rađa sina Nikolasa. Istu godinu obilježiće krize u braku iintenzivno pisanje pjesama koje će postati dio zbirke „Arijel“. U oktobru Ted Hjuz napušta porodicu, a Silvija i djeca se sele u kuću u kojoj je živio Vilijam Batler Jejts.
Mjesec dana nakon objavljivanja „Staklenog zvona“ Silvija Plat je izvršila samoubistvo. Godine 1965. zahvaljujući priređivačkom radu Teda Hjuza izlazi „Arijel“, a 1971. „Prelazak preko vode“ i „Zimsko drveće“, izbori iz neobjavljenih pjesama. Priče, eseje i dnevničke zapise Hjuz objedinjuje 1977. pod nazivom „Džoni Penik i biblija snova“. Pulicerova nagrada Silviji Plat je posthumno dodijeljena 1982, za „Sabrane pjesme“, a iste godine su objavljeni „Dnevnici Silvije Plat 1950-1962“. Postojao je rukopis započetog romana njenom braku sa Hjuzom „Dvostruka ekspozicija“,za koji se tvrdi da je nestao.
Stvaralački krug Silvije Plat simbolički se zatvara 1998, kada Ted Hjuz objavljuje zbirku pjesama „Rođendanska pisma“, posvećenih njoj. Iste godine Hjuz umire.
Do kraja života se trudio da bude dostojan izvršitelj Silvijinog pjesničkog testamenta, uprkos napadima i optužbama da je otjerao suprugu u smrt i sumnjama da ju je fizički zlostavljao, uprkos tome što je sam uništio posljednju svesku Silvijinog dnevnika, iz obzira, kako je rekao prema njihovoj djeci.
Bonus video:
