Kad glumac liječi ranjeno srce - Vijesti.me
AVINJON, FESTIVALSKI DNEVNIK, TRI DECENIJE KASNIJE (5)

Kad glumac liječi ranjeno srce

Presijedanje u Nici podrazumijevalo je i naš dnevni boravak u tom gradu, od kasnog jutra do rane večeri. Beograđani su nam pravili društvo

Avinjon
Avinjon

(Nastavak iz prošlog broja)

Povratak. Naš saputnik Zijah Sokolović

Dvadeset drugi jul 1985.

Vraćali smo se polako, voz je tiho kloparao kroz polja lavande, uz obalu Rone koja je mirno tekla, osunčana i “obično“ lijepa, kao da to nije ona ista rijeka koja je prije nekoliko noći, Le Quatorze juillet, upijala svjetla zapaljenog neba talasajući je i prelamajući u ogledalu svoje površine u hiljadu zaljuljanih komadića, odnoseći svome slivu moćnu rezonanciju jedne snažne, neponovljive ljubavi prema rodnom tlu, prema domovini.

Presijedanje u Nici podrazumijevalo je i naš dnevni boravak u tom gradu, od kasnog jutra do rane večeri. Beograđani su nam pravili društvo.

„Eto vidite, kad se svi počnu razilaziti - ostajemo vi i mi.“ - komentarisao je Alek, Beograđanin rumunskog porijekla, dijete diplomate. Ispod maske malog beogradskog snoba krilo se tu jedno sasvim dobro stvorenje. Trebalo ga je samo upoznati. (Naše upoznavanje tri sedmice ranije počelo je varnicama i „prepucavanjem“ poslije njegovog ironičnog pitanja „Kako vam je Dom omladine ’Budo Tomović’?“ - sa jasnom aluzijom na siromaštvo društvenog i kulturnog života omladine u Crnoj Gori. Nismo mu ostali dužni. Poslije toga postali smo prijatelji.) Alek nas je vodio u razgledanje grada, predložio da vidimo „jednu lepu rusku crkvu“, tu, u Nici. Bila je zatvorena. Mogli smo da vidimo kako spolja izgleda. Bila je lijepa, zaista. 

Studentkinje iz SFRJ u Avinjonu
Studentkinje iz SFRJ u Avinjonu

„Ne verujem da postoji cvetna Nica“ - reći će veliki Majakovski, glasom lirskog subjekta poeme Oblak u pantalonama. Apstrahujući pjesničku metaforu, kazaću: o, da, postoji. Nica, sa rascvjetanim fasadama u bareljefu, sa parkovima i vitkim vodoskocima i palmama do neba, i sa damama koje, kao u filmovima sa tematikom iz minulih vjekova - aristokratski samodovoljne i dostojanstvene, šetaju pudlice i nose svilene cvjetne haljine i elegantne šešire širokog oboda (toga u Jugoslaviji još nije bilo, odnosno - vjerovali smo da pripada prošlim vremenima; i društvo iz Avinjona bilo je sasvim u „kežual“ i sportskom fazonu, tako da je Nica bila potpuno iznenađenje). Za nas je to bila slika kao sa platna nekog starog majstora.

Šetnja kroz rascvjetanu Nicu se nastavlja, floralni motivi fasada zadivljuju na svakom koraku, Côte d’Azur se zapadnjački plavi i izaziva. Odolijevamo. Prolazimo pored jedne prave mondenske plaže, sa svim potrebnim rekvizitima. Ni toga u Jugoslaviji još nije bilo. (Ali mi smo jedva čekali da zaplivamo u našem moru, tada još uvijek toplom i čistom, najljepšem na svijetu.)

Sa nama su bili i Bojan, takođe dijete diplomate (i nimalo snob) i Branka, studenti Pravnog fakulteta u Beogradu - oboje već popularna TV-lica, omiljeni naročito kod najmlađih: bili su glumci „Škozorišta“, poznate televizijske emisije za djecu. Bojan nam je kasnije poslao jednu fotografiju iz Avinjona, jedinu koja nam je stigla poštom, od mnogih obećanih... Na njoj smo Svetlana, Marija, Žana i ja (iz Crne Gore) i njegova drugarica Branka, koja je tog dana poželjela da se fotografiše velika palma na njenim leđima, tj. na majici, i poluprofil lica. (Bojane, hvala! Iako su prošle tri decenije.) 

Legendarni Žak Vilar
Legendarni Žak Vilar

Jedan od naših beogradskih drugova bio je i Dušan Marković. Prvo što nam je o sebi rekao jeste to da je dijete iz mješovitog braka, od oca Hrvata i majke Srpkinje. Bilo je teško povjerovati da neko ko se tako zove i preziva ima hrvatsko porijeklo, ali - zašto bi nas čovjek lagao. Ionako smo u to vrijeme slične podatke registrovali tek usput, ne pridajući im neki naročit značaj. Dušan je imao neku prijatnu smirenost u ophođenju. Pričao nam je da ima jednu drugaricu iz Crne Gore koja se zove Sonja, a čiji je otac poznati filozof Slobodan Tomović. Tada nisam znala ko je Sonja, ali sam zato dobro znala ko je profesor Tomović (već i čitala neka njegova djela) i bilo mi je drago što ga pominjemo u Francuskoj.  

... Antoaneta 

Pri polasku iz Nice pridružila nam se Antoaneta, krhka Beograđanka crnogorsko-francuskog porijekla, koja je poželjela da bude sa nama u kupeu. Nije joj više prijala gužva u „povezanim“ odjeljcima voza koje je zauzela studentarija iz Beograda. Antoaneta je upravo preživljavala raskid petogodišnje veze sa mladićem iz Beograda i bilo joj je potrebno malo mira. Mislila je da će je njena “velika ljubav“ dočekati na stanici kad se vrati. Umjesto toga, u telefonskom razgovoru saznaje da je ostavlja. Zašto? Ona to nije znala i bila je očajna. 

Mlađi Sokolović
Mlađi Sokolović

„Sreća il’ čudo, šta li je...“ - uskoro dobijamo još jednog saputnika. To je mladi bosanski glumac sa karijerom u vrtoglavom usponu. Zijah Sokolović. Vraćao se iz Kana, a sa nama je putovao kroz Italiju... do Ljubljane - ako me sjećanje ne vara. Sav svoj raskošni glumački i mudroslovni talenat Zijah je toga dana na pomenutoj dionici puta stavio u službu zadatka - popraviti raspoloženje Antoaneti. Glumac je ovome pristupio po sistemu - red filozofije, red urnebesnog humora, i uspijevao čak, makar na tren, da izazove iskru radosti (koja se munjevitom brzinom gasila) u očima tužne Beograđanke. Ona mu se nešto dodatno povjeravala. (Smatrala sam nepristojnim da se uključujem u taj dio i zato sam povremeno izlazila iz kupea.) Zijah je u jednom trenutku podigao ruke uvis i uzviknuo: „Ama, ko će žene razumjeti! Ko će vama ugoditi!“ (što je otprilike bio znak da je izlazak iz kupea bio nepotreban). Činjenica da ipak negdje još postoji iskra radosti u biću nježne Antoanete bila je ohrabrujuća. 

Mi ostali, koji nismo imali probleme te vrste (ili smo makar vjerovali da ih nemamo), mogli smo mirno da prebiramo po svježim sjećanjima na divna druženja i prijateljstva i nezaboravne umjetničke doživljaje koje nam je nesebično i bogato darovao Avinjon.

(Kraj u narednom broju)


Najčitanije iz sekcije Zabava