Kad se progoni svaka slobodna misao - Vijesti.me
KNJIGE KOJE TREBA PONOVO PROČITATI: „STRAHOVLADA“ VOJINA DIMITRIJEVIĆA

Kad se progoni svaka slobodna misao

Doušništvo je jedna od karakteristika sistema zasnovanih na starhu. U takvom sistemu niko nije siguran. Svi se svakog plaše

Vojin Dimitrijević
Vojin Dimitrijević

Moram priznati, ne bez osjećaja stida, da mi je promakla knjiga Vojina Dimitrijevića sa moćnom naslovom - Strahovlada. Knjiga je napisana davne 1985. godine, a treće izdanje je objavljeno 2016. godine. 
Zašto osjećanje stida?  Zbog nepročitanih knjiga stidjeli bismo se čitavog života, ali ova se knjiga morala pročitati tada kad je objavljena, jer nam otkriva na precizan način sve one mehanizme koji šire polje neslobode na uštrb slobode. Sam Dimitrijević kaže, preskromno, da je knjigu pisao kako je umio i koliko je smio. I u toj rečenici se vidi njegova duhovitost i ironija. On je i umio i smio, kad su mnogi možda umjeli, ali nijesu smjeli.

Potpuno slučajno, kad sam nabasao na ovu knjigu, čitam praktičnu primjenu fenomena koji opisuje Vojin Dimitrijević, u knjizi Rusa Zahara Prilepina, Obitelj. Prilepin se bavi surovim opisom života u Staljinovom Gulagu, bez ikakvog moralisanja, bez sentimentalnih izliva. Pokazuje nam kao na filmskoj traci što  režim straha radi od svojih građana koji su tamo, ne zbog krivice, čak i prema tom režimu, već zbog činjenice da takvi režimi svoj smisao traže u proizvodnji unutrašnjkih neprijatelje. U teroru nad sopstvenim građanima.

Vesna Rakić - Vodinelić u predgovoru  primjećuje da vladavina strahom ima za cilj vladavinu straha, a to znači beskrajno trpeljivo ćutanje većine, život u sivoj zoni, sivom pejzažu, u okruženju teškog siromaštva duha, tijela, ljudskih kontakata, siromaštvu ideja, u beznađu i mrtvilu iz kojeg sasvim rijetko zasvijetli nešto što samo liči na život.

Strahovlada
Strahovlada

“Teror je način vladanja, bolje reći strahovlada, izazivanjem veće doze straha nego što je inače normalno. Svaka država počiva na određenoj dozi straha i krivično pravo nije ništa drugo nego niz pretnji. Njegova funkcija nije da kazni, već da odvrati od izvršenja krivičnog dela. Kada strah prevrši meru i postane sam sebi svrha, kada se zbog njegove neodređenosti više ne zna za šta se može nastradati, kada nema mogućnosti da ostaneš nevin jer država može i reši da te kazni, onda to prelazi u terror”.

Dimitrijević naročitu pažnju posvećuje metodama zasnovanim na strahu kao što su prijetnja i zastrašivanje.  Prijetnja je ona situacija kad se predviđa zlo za onoga ko  ne postupa u skladu sa pretpostavljenim, propisanim normama ponašanja.

Apsolutističke vlasti ne mogu da podnesu ni najmanju mogućnost da čovjek bude slobodan, makar i u svojim mislima. Dimitrijević podvlači - „Svaka apsolutna vlast teži potpunoj kontroli i savršenoj (svojoj) bezbednosti. Postojanje lične tajne, autonomnosti čovekove psihe, za nju je neprekidni i nesnosni izazov. Kad nema drugih sredstava da sazna čovekovu duhovnu unutrašnjost, ona pribegava onome za koje misli da je njeno osnovno svojstvo i glavni oslonac - fizičkom nasilju“.

Vojin Dimitrijević Strahovlada
Vojin Dimitrijević Strahovlada

Doušništvo je jedna od karakteristika sistema zasnovanih na starhu. U takvom sistemu niko nije siguran. Svi se svakog plaše. Ne zna se zašto će i iz kojih razloga neko biti optužen. Vlada opšta nesigurnost. U Urugvaju je u jednom trenutku na svakih trideset građana dolazio jedan doušnik, a svaki petstoti Urugvajac je bio u zatvoru ili koncentracionom logoru.

Perverznost strahovlada ogleda se i u njihovoj terminološkoj maštovitosti. Najozlogašeniji zatvor u Čileu, gdje su politički protivnici zvjerski mučeni, zvao se Sloboda, a u Sovjetskoj Rusiji se znalo kad za nekog u čitulji napišu da je bio veliki humanista, da je radio u NKVD-u. 

Tiranija najviše progoni slobodnu misao. Ne smije se dozvoliti djelovanje. Samu misao, prije djelovanja treba ugušiti. „Slobodna misao bila je i ostala najviše proganjana pojava u istoriji, utoliko više što je neuhvatljiva, tajna i bestelesna“. Raznim metodama je čovjek pribjegavao da sakrije sadržaj svojih misli, jer je prirodna težnja misli da se saopšti, pa makar i najbližem. Ali, sve je opasno. U sovjetskoj Rusiji su i djeca navođena da špijaju svoje roditelje. Postoji i spomenik dječaku Pavliku Morozovu koji je odao „subverzivnu“ djelatnost svojih roditelja.

U  sprovođenju terora krvnici su bili vrlo maštoviti. Od velikog broja primjera koje navodi V. Dimitrijević ovaj je upečatlji. Radi se o jednoj ženi iz Hitlerovih odreda za mučenje. Zvala se Ilze Koh. Ona je istoriju zadužila pronalaskom novog načina mučenja, koji se sastojao u čvrstom povezivanju nogu trudnim ženama neposredno pred porođaj.

Najbolje objašnjeni metod sakrivanja misli opisao  je Česlav Miloš u svojoj knjizi Zarobljeni um. On je upotrijebio jedan pojam iz persijske tradicije - ketman. Suština ketmanskog ponašanja je da se u javnosti ne može ni pretpostaviti što su tvoja uvjerenje. Ponašati se što više konformistički, da bi se mislilo sasvim drugačije. To je ponekad bio jedini spas za očuvanje i golog života, ma koliko bio moralno problematičan. Najviše su ga upražnjavali oni koji su najdublje i mislili. Koliko su totalitarni režimi, na razne načine, bili na tragu ljidima koji misle pokazuju i riječi nacističkog funkcionera Roberta Laja - „...u Rajhu je privatna ličnost samo čovjek koji spava“. Ali ni u snu čovjek  nije siguran. Dionisije Stariji pogubio je svog nekadašnjeg prijatelja i mecenu Marsijasa zato što je sanjao da je ubio nekog tiranina. Tumačio je Dionisije - da što na javi misliš to i sanjaš.  U ovim sistemima spanonosno je poželjno ponašanja. Aplaudirati, i to što jače i što duže, fanatično. Kao u Sjevernoj Koreji. Ali ne treba ići tako daleko, aplaudira se i mnogo bliže. Ali V. Dimitrijević upozorava - „...mada ni puko aplaudiranje na dugu stazu ne pomaže“.

Vojin Dimitrijević
Vojin Dimitrijević

Cilj terora može biti dvojak. Uništenje čitavih skupina, kao što je jedan čitav narod, vjerska ili politička supina i sl. U tom slučaju se govori o genocidu. Ta vrsta terora je kroz čitavu istoriju stvarala groblja.

Druga svrha državnog terora je stvaranje mase pokornih podanika. Ali dijalektika nasilja je u politici čudna -  „...njegova preterana  upotreba sebe negira jer uništava predmet vladavine“.

Kontrola svih građana je srž terora. Šalje im  se jasna poruka preko akata nasilja prema pojedincima. Građani moraju znati da se to može sprovesti nad bilo kim i u bilo koje vrijeme. Strah mora biti dominantan, uz manipulaciju, nametanje ideoloških stereotipova i drugih metoda kojima se strahovlada koristi. Vrlo važan segment je i apsolutni nadzor nad informacija i njihovo manipulisanje. Manipuliše se ne samo aktuelnošću, već i istorijom. Istorija se prekraja prema potrebama i interesima vladajuće kaste, koja čitavo društvo pretvara u jednu veliku laž, koja se nameće kao jedina istina. „Suština strahovlade je u tome da vršenjem nasilja nad žrtvom izazove strah u širim krugu ljudi, kako bi ih učinila nesposobnim da se usprotive, ne samo postojanju vlasti i poretka koji ona nameće i osigurava, nego i svim sledećim nalozima koje ona reši da da. Već i zbog toga strah je središnja tema terora, kome je i dao ime. Strah je međutim, i više od toga, jer se terorskom dinamikom od sredstava polako pretvara u cilj“ (V.D.). 

Čitanje knjiga i tekstova Vojina Dimitrijevića, kao i njegov cjelokupni angažman, sve do smrti 2015. je najbolji lijek od mamurluka kao posljedice totalitarnog i nacionalističkog pijanstva.


Najčitanije iz sekcije Zabava