INTERVJU: JOSIP OSTI, PISAC I PREVODILAC, GOVORI ZA ART VIJESTI

Cio život osuđen na knjige i pisce

Vjerujem da me je upravo Šeherezadino pripovijedanje približilo književnosti i trajno vezalo za nju. Često kažem: “Cijeloga života sam spavao s Šeherezadom”

594 pregleda 0 komentar(a)
Na promociji jedne od knjige, Foto: Primorske Novice
Na promociji jedne od knjige, Foto: Primorske Novice

Josip Osti, pjesnik, pripovjedač, esejist, kritičar, antologičar, prevodilac i urednik, rođen je u Sarajevu 1945. godine, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Bio je urednik kulture studentskog lista BiH Naši dani, urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, sekretar Podružnice književnika Sarajeva i Udruženja književnika BiH, direktor Međunarodne književne manisfestacije Sarajevski dani poezije i urednik časopisa Books in Bosnia and Herzegovina te predsjednik Udruženja književnih prevodilaca BiH. U mladosti se bavio atletikom te bio višestruki rekorder i prvak BiH u sprinterskim disciplinama, juniorski prvak Jugoslavije na 400 m te višegodišnji član jugoslavenske atletske reprezentacije. Od 1990. živi u Sloveniji, u Ljubljani i Tomaju, koji mu je, već dvadeset godina stalno boravište. A izabrao ga je, jer je u njemu grob pjesnika Srečka Kosovela, pjesme kojeg je mnogo prevodio i pisao o njima. A u Tomaju je, u drugoj polovini devedesetih, počeo i sam pisati na slovenačkom jeziku. Oba njegova pjesnička prvenca, kako sam naziva, svoje pjesničke zbirke Snokradica (1971) i Kraški Narcis (1999), bila su nagrađena. Prvi nagradom Trebinjskih večeri poezije za najbolji prvijenac u BiH, drugi uglednom slovenačkom Verinikinom nagradom. (Otad je dobio sve slovenačke nagrade za poeziju, izuzev Prešernove, kao i veći broj međunarodnih književnih nagrada.) Osti, opus kojeg je na slovenačkom jeziku već odavno premašio onaj na nekadašnjem srpsko-hrvatskom, autor je preko 30 knjiga poezije, 7 proze, 28 eseja, književnokritičkih i publicističkih tekstova te 14 antologija. Uz to je preveo oko 120 knjiga i drama slovenačkih autora, među kojima i nekoliko svojih pjesničkih i proznih knjiga. Njegove knjige su dosad izašle u više od 70 prevoda na druge jezike, a njegove pjesme uvrštene u oko 100 antologija bosansko-hercegovačke, hrvatske, jugoslovenske, slovenačke, balkanske, srednjeevropske i svjetske poezije.

Vi, kao pjesnik, po meni, najprepoznatljiviji ste po zbirkama poezije Barbara i barbar i Rana u srcu - slavuj u rani. Šta, lično, za Vas predstavljaju ove knjige?

- Sam teško kažem koja je od mojih pjesničkih knjiga najprepoznatljivija, kao i koju smatram najboljom, kao što roditelj teško kaže koje mu je dijete najdraže. Posebno danas, kada je za mnom, prije tih i poslije njih mnogo i drugih knjiga. Barbara i barbar je, čak, izašla prije na slovenskom jeziku u prevodu Jureta Potokara, u izdavačkoj kući Obzorja iz Maribora, 1990, nego u originalu, u beogradskoj Prosveti, iste godine, jer, kako mi je rekao jedan od urednika, izvrsni pjesnik Branislav Petrović, kojem su se pjesme jako sviđale, jedan od zaposlenih u uredništvu, koji je otišao na pola godine u Ameriku, zaključao je rukopis, s još nekim, u svojoj ladici, a ključ odnio sobom. I trebalo je sačekati, da se vrati. A knjiga objavljena u Sloveniji je bila jako dobro primljena.

U knjizi Rana u srcu - slavuj u rani, koja je izašla u Zagrebu, u izdanju izdavačke kuće Meandar, 2002, je polovina pjesama iz moje zadnje knjige napisane na nekadašnjem srpsko-hrvatskom jeziku, koji više ne postoji, Salomonov pečat, 1993. Taj dio je naslovljen Nama više ništa, ljubavi, do ljubavi preostalo nije i završava se pjesmom Jesam li ostao bez jezika, a druga je naslovljena Samo je smrt zimzelena. U njoj su pjesme iz prve moje knjige napisane na slovenskom jeziku, s naslovom Kraški Narcis, u mom prevodu. Tom knjigom se, istodobno, predstavljam kao pjesnik i prevodilac vlastitih pjesama. A od knjige Kraški Narcis (1999) nijednu svoju pjesmu nijesam napisao na maternjem jeziku nego na jeziku očevih predaka, jer ga on, rođen u Bosni, nije znao. Najkraće rečeno, knjiga Kraški Narcis je bila moje drugo pjesničko rođenje. Većem broju pjesničkih knjiga poslije te, koju nazivam i svojim drugim pjesničkim prvencom (Veronikin rubac, 2002, Rosa mystica, 2005, Sve ljubavi su neobične, 2006, Na križu ljubavi, 2009) pridružilo se i sedam knjiga haiku pjesama, s kojima sam krotio svoju rječitost u novom jeziku. S knjigom Panova svirala, koja bi trebala izaći ove godine, prekoračit ću njihov zadani broj: 1001. Jer me je, u ranoj mladosti, Hiljadu i jedna noć privukla književnosti i opredijelila za nju. A moj književni opus na slovenskom jeziku, na kojem sam, otad, pisao i prozu, i eseje, i književne kritike, odavno je premašio dotadašnji, pisan na hrvatskom jeziku bosanske provenijencije, tako u Sarajevu, kao u Ljubljani.

Živite na Krasu, u mjestu Tomaj, u kojem je grob slovenačkog pjesnika Srečka Kosovela. Vaša knjiga pjesama Kraški Narcis je posvećena ljepoti Krasa ali i dvama Narcisima, Vašem djedu i ocu, kojima je bilo ime Narcis. Šta vas je, konkretno, inspirisalo za pisanje tih pjesama?

- Mnogo šta. Od toga, da mi se na Krasu dogodila ljubav s Barbarom, tajnicom Društva pisaca Slovenije, s kojom sam proživio dvadeset godina. Do njene smrti. Da smo, 1994, kada sam, na Krasu, za knjigu pjesama Sarajevska knjiga mrtvih, dobio međunarodnu književnu nagradu Vilenica, koju je prije i poslije mene dobio velik broj najboljih srednjoevropskih pjesnika i pisaca, kupili kuću u Tomaju. U kojem sam se, pored ostalog, nastavio baviti Kosovelovom bogatom pjesničkom književnom zaostavštinom. Jer, mada je umro mlad, star 22 godine, za njim je ostao bogat opus tako impresionističkih, ekspresionističkih, pjesama u prozi i integrala, koji su, mada dostupni javnosti četrdeset godina poslije njegove smrti, otkrili modernost njegovih pjesama, u to vrijeme, kao i aktualnost mnogih od njih danas. Jer njegova pjesma Evropa umire je aktualna u vrijeme kada Velika Britanija napušta združenu Evropu, pjesma Tragedija na oceanu u vrijeme kad na početku skoro svakog televizijskog dnevnika vidimo čamce i lađe na kojima pokušavaju izbjeglice iz Afrike doću u Evropu, a ti pokušaji se ne rijetko završavaju smrću, njegova kritika tadašnjeg Društva naroda, odnosi se i na sadašnje Udružene narode… da ne nabrajam dalje. A preveo sam osam njegovih knjiga. Moj prevod njegovih pjesama u prozi, s naslovom, Čovjek iza brda, izašao je u Banjaluci 1989, njegovi Integrali, u Sarajevu, 2003, u Beogradu 1916, u Zagrebu 2019… a izbor njegovih pjesama, s naslovom Slutnja smrti 2013, u Crnoj Gori, u kojoj su, pored izbora mojih pjesama Samo je smrt zimzelena 2009. i vlastitog prevoda 6 knjiga haiku pjesama u jednoj knjizi, s naslovom Kaleidoskop 2015. izašli moji prevodi knjiga pjesama Srečka Kosovela Slutnja smrti i Tomaža Šalamuna Riječ je temelj svijeta i knjiga pripovjedaka Draga Jančara Pogled anđela (sve u izdanju OKF, Cetinje). Uz to, u Tomaju sam napisao veći dio svog književnog opusa na slovenskom jeziku, a i preveo mnoge knjige slovenskih autora.

Cio život ste takoreći proveli sa knjigom i onom što je vezano za knjigu: prevođenje, pisanje, izdavaštvo, drugovanje sa piscima. Kada vam je lično bilo najbolje? I koliko se uloga pisca promijenila tokom svih ovih decenija? Nije isto biti pisac u socijalističkoj Jugoslaviji i danas u ovim našim postjugoslovenskim državama?

- Doslovno sam cijeli život proveo s knjigom, bilo kao čitatelj, pisac, prevodilac, urednik… Naučio sam čitati kada sam imao šest godina. Dotad mi je, prije nego bih zaspao, baka pričala bajke. Kako narodne, tako i one koje je sama izmišljala. Dobro se sjećam da je moja prva pročitana knjiga bila napola slikovnica Pale sam na svijetu Jensa Sigsaarda. A potom Hiljadu i jedna noć, koju je beogradska Prosveta, između 1948. i 1954, objavila u osam debelih knjiga, u prevodu s ruskog (a na ruski su bile prevedene s arapskog) i s predgovorom Maksima Gorkog. U kojem kaže: “Među veličanstvenim spomenicima usmenog narodnog stvaralaštva ‘Šeherezadine bajke’ su najmonumentalniji spomenik”. I s njim se slažem. Te knjige, koje su me privukle književnosti i danas su mi na dosegu ruke, na ormariću pored kreveta. Vjerujem da me je upravo Šeherezadino pripovijedanje približilo književnosti i trajno vezalo za nju. Često kažem: “Cijeloga života sam spavao s Šeherezadom”. Bude li mi zdravlje, poslije pet i po godina liječenja od neizlječive rakaste bolesti, dozvolilo, možda i napišem knjigu s tim naslovom. Čak su, u vrijeme kada sam se, skoro deset godina, bavio atletikom, na pripreme i takmičenja, putovanja po nekadašnjoj Jugoslaviji i u mnoge druge države, knjige bile veći dio mog prtljaga. A okruživale su me police prepune knjiga, tako kad sam živio u Sarajevu i Ljubljani, kao što me okružuju u Tomaju. Prije nekoliko godina je Miljenko Jergović, u intervjuu, koji je s njim napravio Goran Vojnović, odličan slovenački pisac, rođen u Bosni, rekao: “Ni u jednom stanu nijesam vidio više knjiga nego u Pepijevom”, odnosno mom sarajevskom, jer me i danas neki od najbližih prijatelja i među slovenačkim piscima zovu tim nadimkom iz mladosti.

Pjesnik u dva jezika
Pjesnik u dva jezikafoto: Potpatch

Za razliku od pisaca koji počnu pisati na nekom od jezika, kojim govori veći broj stanovništva nego njegovim maternjim jezikom, bilo da je to, kao što je najčešće, engleski ili neki drugi, te mu i knjige izlaze u većim tiražima, mislim da sam jedan od rijetkih, koji je izabrao pisati na jeziku kojim govori mnogo manji broj ljudi, nego jezikom na kojem sam ranije pisao. Oko dva miliona. Ali, to je moj izbor. I ne žalim se. A raduje me kako je u Sloveniji primljeno ono što sam napisao. Kao i da je više mojih knjiga, kao i prevoda objavljeno u državama nekad zajedničke države. Kako prije, tako i poslije njenog raspada, nakon kojeg je u Bosni i Hercegovini izašao izbor mojih pjesama Svuda tražim pjesmu i prozna knjiga Odrastao sam sa životinjama te prevodi pjesama Edvarda Kocbeka, Srečka Kosovela, Daneta Zajca, Borisa A. Novaka, Andreja Brvara, Aleša Štegera, Maje Vidmar, Barbare Korun … U Hrvatskoj roman Vladimira Bartola Alamut, Pas s Atlantide Mate Dolenca, pjesme Kajetana Koviča, Vena Taufera, Vitomila Zupana… U Srbiji pomenuti Kosovelovi Integrali… U Crnoj Gori izbor mojih pjesama Samo je smrt zimzelena i Kaleidoskop (u kojoj je 6 mojih knjiga haiku pjesama), izbor pjesama Borisa A. Novaka Zaostavština (dio pjesama koje sam ja, pored drugih prevodilaca, preveo i knjigu popratio dugim pogovorom) te prevodi knjige pripovjedaka Draga Jančara Pogled anđela… U Makedoniji, čak 14 mojih knjiga, od kojih, su, one s haiku pjesmama, na više jezika. Jedne na tri, druge na četiri.

A napisali ste i, posebno posljednjih godina, objavili više proznih knjiga: Duhovi kuće Heinricha Bölla, Pred zrcalom, Crna, koja je progutala sve druge boje i Život je strašna bajka…

- Te i još neke prozne knjige, koje još nijesam objavio (roman Đavoli su došli i kratke priče Biber po pudingu), napisao sam posljednjih pet godina, u vrijeme liječenja od neizlječive rakaste bolesti. Roman Duhovi kuće Heinricha Bölla je kaleidoskopski roman, sagrađen od preko 130 priča, prevashodno o piscima. Jer sam od rane mladosti bio osuđen na pisce. Kao čitatelj, onaj koji je prve pjesme objavio star petnaest godina, bio student književnosti, urednik kulture studentskog lista BiH Naši dani, urednik u sarajevskoj izdavačkoj kući Veselin Masleša, sekretar Podružnice književnika grada Sarajeva, dugogodišnji direktor Međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije, sekretar Udruženja književnika BiH, predsjednik Udruženja književnih prevodilaca BiH… Najkraće rečeno cijeli život sam bio osuđen na knjige i pisce. A ne žalim se, jer je to bio moj izbor.

U podnaslovu knjige Pred zrcalom kažem da se radi o bilješkama za neposlano pismo Čarlsu Bukovskom ili nezavršenom romanu, sagrađenom od pojedinačnih, katkada u životu i nedokončanih ljubavnih priča. A u njoj ih je preko šezdeset o ženama u mom životu. Od bake, mame, tetke, mamine sestre, mojih djevojaka i žena. Među kojima je i Šeherezada.

Dio romaneskne trilogije je knjiga Život je strašna bajka, s podnaslovom: kaleidoskopsko-mozaični roman, u kojem se prepliću moje liječenje po otkriću neizlječive rakaste bolesti krajem 2014, mamin ratni dnevnik iz opkoljenog Sarajeva u godinama 1992-1995, te uspomene, koje su mi se, pri tom, porađale i obletavale me kao ptice Franju Asiškog. Ta knjiga, koja je izašla krajem decembra 2019, a ima preko 500 stranica, naišla je na jako dobar prijem kako kritike, tako čitalaca, mada se, u vrijeme epidemije korona virusa o knjigama manje govori i piše. U njenoj recenziji je Boris A. Novak je napisao: “Duboko me je taknuo ratni dnevnik Ostijeve majke u pismima sinu, njeno dragocjeno i potresno svjedočenje, koje će, duboko sam uvjeren, ostati jedan od najznačajnijih dokumenata o više od tri godine opsjedanja Sarajeva”. A Sarajevo, moj rodni grad, u središtu je pažnje i mog dopisivanja s gospođom Verom Zogović, prevoditeljicom s ruskog i suprugom crnogorskog pjesnika Radovana Zogovića, s kojom se nikada nisam sreo, a dopisivali smo se od 1994. do 1999, godine, odnosno do njene smrti. A ta prepiska objavljena je u zajedničkoj knjizi Sarajevo između Ljubljane i Beograda (2013) i u prevodu na slovenski jezik (2016).

Vaš roman Crna, koja je progutala sve ostale boje je roman o bosanskom pjesniku i sljepilu. To je pripovijest o stvarnom čovjeku, a isto tako i metafora?

- U tom romanu posvećenom mom prijatelju, slovenskom pjesniku Borisu A. Novaku, govorim o sarajevskom pjesniku Huseinu Tahmiščiću, s kojim sam, usprkos razlici u godinama, dugo drugovao, a i radio, kad je on bio predsjednik Podružnice književnika Sarajeva, potom Prredsjednik Udruženja književnika BiH, a ja sekretar. I uvjerio se, kako kada ti otkaže jedno čulo, osnaže druga.

Tahmiščić je, zajedno s nešto mlađim Vukom Krnjevićem, bio prva generacija modernista u bosanskohercegovačkoj poeziji poslije Drugog svjetskog rata. Meta njihovih napada bila je sentimentalna lirika Izeta Sarajlića, nešto starijeg od njih i vezanog za rusku poeziju, koji je bio objavio knjigu nekoliko godina prije njih, oni su uzore imali u zapadnoevropskoj književnosti. Njihov sukob imao je za posljedicu da Tahmiščić i Sarajlić nijesu govorili dvadesetak godina. Sarajlić je objavio moju prvu knjigu pjesama, Snokradica 1971, a dvije godine poslije toga ja sam postao urednik na njegovom mjestu u izdavačkoj kući Veselin Masleša, i tada mi je uspjelo približiti ga Tahmiščiću. Tako da su, kad smo išli na pjesnička gostovanja, čak spavali u istoj sobi. Tahmiščića je, sa sinom, koji je išao na upis studija fotografije, opsada Sarajeva zatekla u Pragu. I u knjizi su pisma koja mi je, diktirajući ih drugima, pisao iz Praga. A kada se vratio iz Praga, potpuno slijep, završivši u bolnici, posljednji ga je posjetio Izet Sarajlić i na ormarić pored postelje ostavio mu dvije kutije cigareta. Te noći je Tahmiščić umro. I pripisujem to sebi u zaslugu, da sam ih približio. (Za tu knjigu dobio sam Međunarodnu književnu nagradu PONT 2018.) Kao što sam ih zbližio knjigom, koja je izašla u Sarajevu 2017, u kojoj su moji izbori njihovih pjesama, popraćeni dužim pogovorima/esejima o njihovoj poeziji. Da su živi, vjerujem, da bi se, zajedno sa mnom, radovali toj knjizi.

<