Patrik Lazić: Sve je isto, mržnja nas razdire, samo se fokus pomjera - Vijesti.me
Mladi hrvatski reditelj Patrik Lazić za “Vijesti”

Patrik Lazić: Sve je isto, mržnja nas razdire, samo se fokus pomjera

Opera “Džumbus” predstavlja spoj savremenog i klasičnog operskog izraza sa isprepletanom pričom punom preokreta i intriga koje su u moderan kontekst smještene kroz tradicionalnu formu sa posebnom pažnjom i senzibilitetom kada su mladi ljudi u pitanju, što je Lazićeva prvobitna ciljna grupa

Lazić
Lazić (Foto: Aleksandar Jovanović)

Opera kakva se ne viđa često, “Džumbus” ove sedmice ima svoju crnogorsku turneju, a nakon premijernog igranja u Herceg Novom, na repertoaru je 12. i 13. decembra u Bijelom Polju, odnosno Beranama. Mladi hrvatski reditelj Patrik Lazić postavlja ovaj komad u produkciji “Operose”, u okviru projekta “[email protected]”, a “Vijestima” najavljuje šta publika (koja nije pogledala komad na primorju) može očekivati na izvedbi, no, i u samom nazivu komada se naslućuje.

Opera “Džumbus” predstavlja spoj savremenog i klasičnog operskog izraza sa isprepletanom pričom punom preokreta i intriga koje su u moderan kontekst smještene kroz tradicionalnu formu sa posebnom pažnjom i senzibilitetom kada su mladi ljudi u pitanju, što je Lazićeva prvobitna ciljna grupa. Malo kroz (crni) humor radnja opere prati upravo pozorišnu atmosferu, odnosno haos, par dana prije premijere.

“Sahrana je završena. Kompozitorka, reditelj i pevač su nastradali u saobraćajnoj nesreći. Sada su inspicijent Sara i producent Goran sami sa projektom koji treba završiti. Sara je zabrinuta kako sada da se nosi sa celom situacijom, jer je do sada bila zadužena samo da donosi kafu glavom reditelju. Saznajte kako će izgledati opera u ovakvoj organizaciji”, navodi se u opisu komada čija je kompozitorka Milica Ilić, libretistkinja Jovana Stamatović-Karić, dirigent Bojan Radivojević.

Lazić je jedan od reditelja dolazeće generacije. Iako iz Hrvatske režiju je upisao u Beogradu i bio jedan od najboljih studenata na Fakultetu dramskih umetnosti, na smjeru pozorišna i radio režija. Nagrađen je na festivalu u Rumuniji za svoju “Antigonu”, njegova diplomska predstava je “Fine mrtve djevojke” na stalnom je repertoaru Beogradskog dramskog pozorišta. U razgovoru za “Vijesti” najavljuje “Džumbus” i govori o svom dosadašnjem radu i planovima za dalje.

U Crnoj Gori nemamo često priliku da gledamo operu, pa se nerijetko misli i da žanrovski nije bliska crnogorskoj publici. Šta Vi mislite o tome i kako biste najavili operu “Džumbus”?

Ne možemo reći da je u pitanju klasična opera, već je opera “Džumbus” je jedna moderna opera zato što je i žanrovski pomjerena, a predstavlja spoj i opere i mjuzikla i kabarea, pa na sceni i imamo glumce, pjevače, plesače, horiste na sceni, dakle u pitanju je neka kombinacija i žanrova i stilova, a mi smo se trudili da napravimo jedan moderan spoj opere. Ovo viđenje opere je više posvećeno mladima i onima koji su željni nekih mladih tendencija, onima koji žele vidjeti moderniji pristup operi.

Radnja zvuči zanimljivo, ali i naziv je privlačan jer daje naznake onoga što publika može očekivati. Na čemu se temelji ovo djelo, šta je pokretač?

Priča je bazirana na pretpremijernom haosu, a to je nešto što je svima dobro u pozorištu, ta nekolika zadnja dana, to je situacija u kojoj smo i mi bili prije premijere i svi koji rade u pozorištu mogu se poistovjetiti i sa likovima i sa situacijom iz opere. Tada se prosto dešava upravo džumbus. Mi hvatamo likove u toj situaciji kada oni treba za tih par dana da pripreme premijeru, a ništa ne ide kako treba. Publici će tu biti najduhovitiji likovi, to su sve tipologije koje su dobro poznate: imamo producenta koji želi da se sve to završi, imamo operske dive koje sve otežavaju, imamo glumce koji ne znaju još uvijek svoje djelove, tekstove i slično... To će sve sigurno biti duhovito i uz sve to će stilski biti zanimljivo zato što se sve pjevačke numere izvode uživo na sceni i to sve daje na grandioznosti koju bi opera trebalo da ima kad se sve to uživo spoji na sceni.

S obzirom na jednu donekle realnu situaciju kojom se bavite, kako je tekao proces rada na ovom djelu? Da li je Vama privatno bilo interesantno raditi, s obzirom na tematiku, i uz to koliko ste dozvoljavali improvizacije i kreativnosti u ovom djelu?

Ovo je trebalo da bude kombinacija strogoće koju opera zahtijeva, kroz libreto koji se mora poštovati i gdje je sve u ritmu, a sa druge strane i da imate glumačke djelove gdje su glumci mogli slobodno da kreiraju, da se igraju sa svim tipologijama i onda svi zajedno da tražimo dodatne duhovitosti. Ovo je kombinacija i strogoće i naše improvizacije u koju smo unijeli sebe. Ono što je meni bilo najzanimljivije bila je upravo mješavina žanrova jer je stilski bilo potrebno naći dobar odgovor kako da se u skladnu cjelinu uključe i operski songovi i mjuzikl songovi, kojih imamo nekoliko i koji djeluju kao da su izašli iz Brodvejskog mjuzikla, a najteže je bilo uskladiti hor koji sve vrijeme pjeva uživo, zatim i pjevače i glumce koji treba sa njima da se usklade. Sve to je nešto što se ne viđa često u pozorištu i to je i meni i glumcima bilo najizazovnije, ali mislim da smo u svemu tome uspjeli.

Radili ste i na predstavi “Fine mrtve djevojke” koja, iako diplomska, ostala je na repertoaru BDP-a...

Tako je. Ona se igra u Beogradskom dramskom pozorištu na redovnom repertoaru. To je bila moja diplomska predstava sa kojom sam završio moje studiranje i to što je ostala da se igra u BDP-u je kruna mog studiranja.

Ova priča poznata je po istoimenom filmu za koji su scenario pisali Mate Matišić i reditelj Dalibor Matanić, a koji je osvojio je više Zlatnih arena u Puli i nagradu publike, no izazivao je i neke kontroverzne reakcije. Čime ste se Vi bavili konkretno u “Finim mrtvim d(j)evojkama”?

Fine mrtve devojke ili djevojke, zavisi kako je kome bliže, a pošto smo se u Beogradu dvoumili i igrali sa naslovom u kojem smo stavili “j” u zagradi (d(j)evojke) pa su mediji neki prenijeli i kao đevojke... To je spoj onoga kako ja vidim pozorište. Tu je riječ o jednoj vrlo angažovanoj priči, ne u smislu političke angažovanosti, već po pitanju čovjeka i naših ličnih strasti. Takva priča prije svega govori o mržnji koja razdire naše pozorište i zbog toga sam se ja vratio tom tekstu iako je on pisan 2000. godina kada je nastao i kultni film Dalibora Matanića. Vratio sam se na to jer mislim da je sve ostalo isto, da mržnja i dalje razdire, a fokus se samo pomjera - jednom će to biti jedni, drugi put drugi, a mislim da je na ovom našem podneblju idalje sve to mnogo zastupljeno. Time sam se bavio jer su to teme koje mene interesuju. Da, želim da se bavim mržnjom, diskriminacijom, netrpeljivošću koja vlada među nama, ali sve kroz dobru dramsku priču. Mate Matišić koji je pravio tekst napisao je priču koja je prije svega uzbudljiva, zanimljiva, trilerska, a ima i dozu angažovanosti koju mislim da je neophodno da pozorište ima.

Kazali ste da nam nije potrebna samo politička angažovanost, već i angažovanost po pitanju čovjeka, društva i onoga što čovjek jeste, jer sve kreće od pojedinca. Kao reditelj novije generacije, imate li neka očekivanja od svog posla u budućnosti, vjerujete li da pozorište može da mijenja društvo, društvenu situaciju, krenuvši od čovjeka?

Mislim da može i mislim da mogu. Svaka riječ u pozorištu je javna riječ. Mi naravno nemamo tu moć koliku imaju mediji, ali ipak je ta javna riječ izgovorena i svi mi imamo odgovornost za to šta stavljamo na scenu. Moja predstava “Fine mrtve djevojke” je izvedena prije nekoliko nedjelja, a zadnja koja je premijerno izvedena je “Životinjska farma” koju sam radio za Gradsko pozorište Čačak. Ljudi su očekivali da ćemo se u tom komadu baviti političkim pitanjima, jer je “Životinjska farma” jedan od najtipičnijih politički angažovanih tekstova, ali mi smo se tu bavili čovjekom i čovjekovim karakteristikama... Kako je to moguće da se uvijek u životu desi situacija životinjske farme i kako je moguće da se desi da uvijek svinje nekako dođu u prvi plan?! Tu smo se bavili čovjekovom karakteristikom, šta je to u ljudima što ih tjera da grabe samo sve više i više za sebe, a šta je i sa onim drugima koji to sve dozvoljavaju. Nijesmo išli politički sa prstom u oko, već smo se trudili da nađemo šta je sa ljudima koji dovedu do te situacije.

Kakvi su Vaši planovi za dalje?

Ono što je dobro i ono što se desilo jeste što postoje prilike za rad, iako sam ja tek završio fakultet. Stalno se priča o tome da nema prilika i da se ne može raditi, ali se u pozorištu talenat uvijek prepozna.

U našem poslu se ne može lagati i praviti da se posao zna. Publika se ne može prevariti, a kada želja, talenat i rad postoje uvijek dođe do dobrih rezultata. Ja se ne mogu požaliti, radi se punom parom, dvije - tri premijere u ovoj godini, još tri će uslijediti u sljedećoj, moram reći da sam veoma zadovoljan, a planiram tako i da nastavim - da radim što više mogu.

I evo, za kraj, da li biste nešto dodali, poručili čitaocima možda?

Iskoristio bih priliku da pozovem publiku 12. i 13. u Beranama i Bijelom Polju da dođu. Ulaz za predstavu je besplatan za sve mlađe od 18 godina, predstava je zanimljiva, traje sat vremena što nije predugo, a sigurno će biti zanimljivo, mladima posebno.

Reditelj je uvijek i psiholog

Kao mladom reditelju koji je tek kročio na scenu, koliko Vam je bitna saradnja sa kolegama, usagašenost, pa i kritika?

Bez saglasnosti sa glumcima nema uspješne predstave. Reditelj ne može sam da radi na bilo čemu, jer na tome radi kolektiv. To se vidi na primjeri baš ove predstave u kojoj imate i hor i pjevače i svirače i glumce, zapravo imate nekoliko ansambala koje treba aktivirati da rade na jednoj ideji. Upravo to je za reditelja najveći, ali i najbolji izazov - kako istovremeno biti i psiholog tom kolektivu, a u operi to bude najveća skupina ljudi. Reditelj nije samo osoba koja dođe na probu, viče na glumce i traži od njih da ispune njegove zamisli, reditelj je i osoba koja motiviše grupu, koja ih navodi da svi rade na jednoj ideji. To je izazov i za čovjeka i za reditelja.

Kako mladim generacijama približiti klasičnu formu

Nedavno ste zavšili studije, završili diplomsku predstavu, imate još jednu iza sebe, no, koliko Vam je bilo izazovno raditi u ovom žanru, odnosno upravo nesvakidašnjem spoju žanrova?

Ja sam i ranije radio za omladinu, a ovo je takav komad. Takve predstave, namijenjene mladima su jedan poseban dio koji mene u pozorištu i te kako interesuje i trudim se da više pažnje posvetim tome. Mišljenja sam da je u ovom periodu neophodno mladima što više približavati pozorište i nekako ga osavremenjivati tako da njima bude zanimljivo. U dramskom dijelu sam radio za omladinu i moram ponovo istaći da je ovaj projekat prije svega namijenjen mladoj publici, a onda i svima drugima. Ne dešava se često da se opere prave za ovaj period, zbog toga je i žanr pomjeren, a to je i ono što zaista jeste interesantno, jer kako mladim, modernim generacijama približiti klasičnu formu.