Ponos i tuga crnogorskog šaha - Vijesti.me
JEDNA ŠAHOVSKA PRIČA: RADOJICA DABETIĆ

Ponos i tuga crnogorskog šaha

Država bi morala da povede više računa o ljudima koji istinu ljube, jer svakim odlaskom po jednog Radojice, ona postaje moralno siromašnija

Radojica Dabetić
Radojica Dabetić (Foto: Privatna arhiva)

Od kraja pedesetih, pa do početka osamdesetih godina XX vijeka, u maloj, trošnoj kući, koja se nalazila na mjestu današnje zgrade podgoričkog parlamenta, svakog dana su se okupljali šahisti, ljubitelji igre, intelektualci, studenti, radni ljudi i građani. Tabla na ulazu u to zdanje obavještavala je prolaznike da je tu Šah klub Titograd. 

Petnaestak stolova, u zadimljenoj prostoriji, često nije bilo dovoljno da ispuni želje svih koji su dolazili da gledaju šahovske duele, ili da sami odigraju po neku partiju. Tu su se održavali šampionati grada, ligaški i kup mečevi, polufinale crnogorskog prvenstva i bezbrojne slobodne partije. Najveća živost u klubu vladala je poslije prvenstva SFRJ, održanog 1965. godine u njegovoj neposrednoj blizini, u sali nekadašnjeg hotela „Radovče“. 

Taj šampionat, na kojem je trijumfovao Svetozar Gligorić, donio je veliku popularnost šahu. Ona je stvorila novu, mladu generaciju, spremnu da uspješno zamijeni starije kolege, koji su ŠK Titogradu izborili dugogodišnju dominaciju u Republici.

U tom najplodnijem periodu procvata titogradskog šaha, na samom kraju šezdesetih, jednog popodneva pojavio se u klubu visok i sportski građen mladić, plave kose, čije lice je odavalo blagu narav i lijepo porodično vaspitanje. Tako sam, prije pola vijeka, prvi put vidio i doživio tog momka, za kojeg mi je rečeno da se zove Radojica Dabetić, da je vrlo talentovan šahista i da dobro poznaje teoriju. 

Radojica Dabetić
Radojica Dabetić, iskreni posvećenik šaha(Foto: Privatna arhiva)

Zrelom igrom i ponašanjem on je ubrzo osvojio simpatije kolega, članova i rukovodstva kluba. Postao je standardni igrač prve postave ŠK Titograda, sposoban da, na svojoj tabli, odoli svakom iskušenju. Moćna energija i želja za uspjehom zračile su iz njegovog borbenog i kreativnog duha, a rijetki previdi, koje bi platio porazom, narušavali su njegov mir i spokojstvo. 

Još tada sam pokušavao da mu skrenem pažnju na to uzaludno rasipanje energije i nerava, ali njegove emocije prema šahovskom dostignuću bile su nesavladive. Insistirao sam i dalje jer sam bio uvjeren da on i Dragan Perović, još jedan iz vrha mlade selekcije, imaju pred sobom otvorena vrata međunarodne arene. Životne okolnosti odvele su ih različitim putevima, ali Dabetić je, ipak, ostao privržen šahu.

Svih ovih decenija bio je vjeran svom klubu, koji je promijenio tri imena: ŠK Titograd, ŠK Montenegrobanka i ŠK Budućnost. Kad je u pitanju treći naziv, uzgred ću reći da je Radojica bio jedini član kluba koji je 2005. izrazio zahvalnost što smo Mihailo Milonjić i ja, uz par saradnika, našli način da klub, koji je bio preseljen u Njegošev park, dobije nove prostorije kao zamjenu za te, koje su porušene. Još ću navesti da je tadašnji gradonačelnik Miomir V. Mugoša napravio veliku uslugu klubu, jer nije bio obavezan da kompenzira taj srušeni objekat koji je bio u vlasništvu grada.

Uz Milonjićevu pomoć, Radojica i ja pripremali smo i projektovali enterijer i izdvojili kutak za školu šaha, koju je on znalački vodio. Višedecenijskim stručnim radom proizveo je najveći kvalitet crnogorskog šaha u liku igrača koji danas zauzimaju vodeće pozicije. Time je obilježio jedan divan period razvoja šaha u Crnoj Gori, a šahisti će ga pamtiti kao jednu od najčasnijih figura u svijetu drevne igre. Posljednjih mjeseci izražavao je zabrinutost što tehnološke inovacije i proizvodi, poput „pametnih“ telefona, muzičkih uređaja i druge tehnike, odvlače pažnju djeci i narušavaju njihov interes za šah. To sam registrovao kao da čujem sebe, jer novo šahovsko doba kreira i jednu novu igru, koja ljudski mozak, dobrim dijelom, tretira kao energiju za memorijsku karticu.

Poslije svega što je ostvario u svom časnom, porodičnom, šahovskom i radnom vijeku, reći ću nešto o razlozima koji su mu otežavali prodor u više šahovske sfere.

U skromnim životnim uslovima, koji su ga pratili od djetinjstva, izgarao je poštenim radom, da bi, zajedno sa suprugom, podizao i odškolovao dvije uspješne kćerke. Preduzeće Željeznički prevoz Crne Gore bilo je njegov drugi dom. Odgovoran posao u sektoru za elektro - tehničku djelatnost (daljinsko upravljanje), gdje je znanjem i radom stekao povjerenje zaposlenih, napravio ga je toliko brižnim da je upozoravao svoje nadredjene na moguće promašaje i njihove posljedice. Sredinom devedesetih otišao sam, samoinicijativno, i zamolio direktora ŽPCG da omogući Dabetiću povoljan otkup stana, a on će uzvratiti najčasnijim odnosom prema poslu. Iako je želja postojala, ili sam ja tako shvatio, stan u blizini šina kod starog aerodroma, ostao je u istom statusu. 

Početkom ovog vijeka i to je došlo u pitanje, pa je sportski direktor kluba, Goran Mirjačić, uspio da izdejstvuje produženje prava na korišćenje. U međuvremenu, nemile scene sa našim vozovima ukazivale su na svu ozbiljnost opomena koje je izgovarao ovaj savjesni čovjek. Šta onda preostaje nego da se pitamo zašto je tako sazdana naša praksa da je riječ funkcije jača od riječi opreza i bolne istine?! Zapitajmo se i kakvi smo to ljudi kad ne umijemo da pomognemo čovjeku u nevolji, pa umjesto da mu olakšamo odlazak u skorašnju zasluženu penziju, prepuštamo ga nemilosti duševnih nemira, kojima, ćutanjem, svi pomalo kumujemo.

Dva dana prije nego što nas je, u nekom svom očaju, napustio Radojica, okrenuo sam njegov broj, s namjerom da se vidimo, kao obično posljednjih godina. Javio se uveče, kad sam bio na putu prema Cetinju. Pričao je o partijama koje je igrao na brzopoteznom turniru u klubu, zbog čega nije mogao da se javi. Pošto sam bio u noćnoj vožnji i saobraćajnoj gužvi, ostali smo pri dogovoru da se vidimo kroz dva, tri dana. Na moju veliku žalost, bilo je kasno. Kad su mi javili tu vijest, razmišljao sam, pretresajući kroz sjećanja sve naše susrete tokom 50 godina druženja i nijesam mogao naći ni trunku sumnje u njegov zdrav odnos prema životu, a kamoli nagovještaj da može sebi nauditi. Pa, zašto onda, Radojica?

Prije desetak dana pročitao sam vijest o vozu koji je iskočio iz šina, na putu od Bara ka Šušanju. Da li je to škripanje čelika po šinama bio eho njegovih plemenitih upozorenja koje ćemo slušati sve dok se ne zavede apsolutni red na Željeznici?! Naši ljudi ne vole kritičku riječ. Doživljavaju je kao uvredu. Sem samoljublja i nedostatka odgovornosti, ima tu i drugih razloga i motiva koji siju maglu nad istinama koje život znače. Država bi morala da povede više računa o ljudima koji istinu ljube, jer svakim odlaskom po jednog Radojice, ona postaje moralno siromašnija.

Dok pripremam svoju novu knjigu o šahu, čitam na kucanim stranicama tekst koji sam prenio iz stranih izvora XIX vijeka. Reporter sa sahrane tragičnog američkog šampiona izrazio je uvjerenje cjelokupne šahovske javnosti da je „Pol Morfi bio ponos i tuga svjetskog šaha“.

To je lijepa i odgovarajuća konstatacija. A isto tako, ja ću biti taj reporter koji saopštava da je Radojica Dabetić bio ponos i tuga crnogorskog šaha!


Vidi sve komentare