Psi-prinčevi već vladaju nama - Vijesti.me
NEOBIČNI LJUDI ZVANJA ZANIMANJA (3)

Psi-prinčevi već vladaju nama

Ne volim riječ spisatelj i spisateljica jer me podsjećaju na adminstrativne urede, biroe za koještarije, zadimljene kancelarije što se osim na duhan osjećaju na prašinu starih spisa

“Sjene”, rad L. Vukčević
“Sjene”, rad L. Vukčević

32 Prosvjednici

Zbilja su naporni. Otad je okidač demonkratije zavladao i ovim prostorima, oni se ne daju smesti. Samo nešto traže, izvode, predstavljaju, za tih minutu ili dvije tv slave ili višenja po portalima. Te su prvo započeli nesretnici izašli iz rata rukovođeni novom desnicom. Ne bi čovjek smio ništa reći protiv majki stradalih ratnika i tu moja svaka kritička riječ zastaje. Ipak, zar invalidi rata, branitelji, s visokim mirovinama, nisu popili dovoljno strpljenja svakoj ne samo vlasti nego i običnim građanima koje sadistiraju razapinjanjem šatora posred gradova Liepe naše.

Potom su došli, ne prolazeći nikad potpornji homoseksualnosti, nijhovim pravima, s mondenim šifriranim kraticama LGB skupine. Ma koje su vam to igre druzja, da na mala vrata uvedete pravo posvajanja djece.

Dobili ste bračni status, no kako se usuđujete upravljati dječjim sudbinama, vodeći ih ka izboru istospolnosti. Treba li se ugasiti svijet zbog vašeg apartnog izbora, koji ne donosi generacije nego sotto voce pledira za klonove?

Zatim su nagrnuli pesoljupci, mačkofanatici, konjokradice i ini idioti kojima nije dosta ni to što svake sezone neki pobješnjeli pas raznese i usmrti bebu, dijete ili ženu. Nakraju, ne bih žalila vlasnika, da njega samog izranjava psina kao hrt ili ljupki vučjak. Zašto da im damo prava, koja prava, koje životinje mogu razumjeti jezik prava. A da pritom neki ljudi žive kao skitnice, u vječnom azilu Crkve ili socijalnih ustanova.

Psi-prinčevi već vladaju nama.

Dječja prava bih podržala samo do određene granice. Oni su vođeni panevropskim proglasima o pravima djeteta a UN je mastodont zajedno sa unhaceerovcima koji beru debele plaće na misijama a ne rade baš ništa osim što kopiraju dječje crteže za novogodišnje čestitke i lifraju stare generacije ljekova u treći svijet.

Klinci čim se rode, već bi na Voodstock ili Nešvil da raznesu svoju megalomaniju za isprobavajem sve novijih i novijih droga.

Na kraju su tu i novi desničari koji lupaju skoro svake subote-vjerojatno instruirani iz francuske centrale Žutih prsluka - po ostacima jugoslavenskih zemalja. Nazivaju se demokratama i fronatama, a ja tu vidim starce u desnoj fronti okupljene da pod svaku cijenu skinu vlast. I zamijene je svojim novočetničkim nadama. Zanimljivo je kako u Hrvatskoj i Sloveniji izostaju ovakvi protesti. Reklo bi se da su tamo politike liberalne ili ljevičarske, što nije slučaj. Nego je režim kontrole bolji, indignacija populusa veća a omladina se fura na apolitičnost.

Nabijem ih sve, sve one koji se klatare jasenovačkom poljanom ili se upućuju na Bleiburg; kako se samo usuđuju skidati partizanske spomenike i doprinot NOB-a skidanju fašizma sa svjetske scene. Nedajbože da zavladaju ti mračnjaci i te camisce nere. Posvuda su, od Gornjeg i Donjeg doma do lombardskih Lega Nord. Dala bih im ja još jedan historijski sporazum, compromesso storico, pa da kao talijanski brigadisti s kraja 70ih propjevaju po ćuzama, bajbocima...

Te revolucionare. Polupismene, prestarjele, jedva se drže na nogama. A misle da bi svojim parolama u kojima je negacija napisana uz glagol, srušili svijet. Ma nemoj molim te. Nek’se drže svojih družica. I nek mole krunicu uz taj grah sa zeljem ili ćoravi parikaš što ga kusaju. Jer da zavladaju njihovi desnorukaši, bili bi na bijelome hljebu. A ne da mi je jedan od glavnih gradova gdje boravim svjetliji dio godine zamrče policijom sa strojnicama. Ko Milano 80-ih.

“Eolska harfa 2”
“Eolska harfa 2”

33 Tvrdice

Puni su ih naši životi, kao što je njima krcata starija hrvatska književnost, molijerska parodija... Nose u sebi znakovit najčešće nasljedni znak. Nikome ništa ne daju lake ili široke ruke. Spašavaju svijet od raspikuća.

Posljedično ostaju najčešće sami kao Andrićeva Gospođica. Lucidni je Danilo Kiš u noveli Dug prepoznao autobiografski znak u ovom nobelovcu, u romanu kojim dominira ženski lik. Znači li to da je duh ili duša tvdice primarno ženski, da je anima, a ne animus? Ja bih rekla suprotno. Muškarci se češće rađaju i češće postaju tvrdice, škrtice nego žene. Najčešće su tvdi na paru. Stječu je s mukom, nerijetko u odvratnim državnim službama, ni sami ne zanjući koga i što opslužuju. Asociraju i na lihvare, koje opet povezuju s hebrejskom tradicijom pozajmljivanja novca, uz kamatu. Prvo bankarstvo i krediti. Nemogućnost i zabrana kupovanje zemlje stavila je sumnju na čitav jedan narod. Kad želiš nekome reći koliko je škrt, u razgovornom mu jeziku hrvatskom kažeš: Baš si pravi Židov!

Ipak, ima u škrtosti muškaraca nešto što je uvjetovano i poviješću njihove anatomije. Kad započnje srednja dob i princip uzdizanja počeinje zakazivati a sat odbrojavati, oni postaju i na novac krti, na hranu, na nekretnine posebno. Postavljaju se kao kopci, ne daju ništa a sve bi uzeli.

 “Spisatelj” je ironično nalik riječi spasitelj

31 Književnici i spisatelji

U naslovu, ovo nalikuje onoj biblijskoj, književnici i farizeji. Ne znam kako bi danas išla ta distinkcija, no mislim da nijedni ne bi dobro prošli ni kod običnoga puka ni kod znalaca ili nedajbože, crkvenih otaca.

Ne volim riječ spisatelj i spisateljica jer me podsjećaju na adminstrativne urede, biroe za koještarije, zadimljene kancelarije što se osim na duhan osjećaju na prašinu starih spisa. Tamo je kafkijanski mučno i turobno, nikad se ništa nikome ne rješava, sjede službenci Ničega već proćelavi i sijedi s tamnim podlakticama kojima štite odjeću, navučenima preko sakoa, služba im je zamorna, mukotrpna iako ništa ne rade nego premeću spise ili im mijenjaju nadnevke, proglašavaju ih nevažećima ili strogo povjerljivima.
Kako se riječ spis provukla do zanimanja koje označuje pisanje, pa nije pisac već spisatelj, to je upitno. Premda mi intuicija govori još nešto: u mojem jeziku ta je riječ ironično nalik riječi spasitelj, pisanoj malim ili velikim slovom, dakle onome zbog kojega svijet oplakuje sebe sama. Premetanjem i zamjenom mjesta prvih vokala lako se od pisca postaje bog. A to baš i nije tako malo. Od gogoljskog administratora gigant musilskog kalibra.

Književnik je tu tek svećenik jezika koji smotreno, obzirno i predano radi na svom najčešće i jedinom, potplaćenom zanatu. Piše i proizvodi knjige. Makar to bila i ona prva Knjiga, ili knjige mojsijevske, no svakako pisani tekst koji se predaje u nasljeđe potomcima, nasljednicima, generacija. I koji ga s više ili manje odobravanja prihvaćaju i slijede, negiraju ili postavljaju nove kanone kojima negiraju prvotne Knjige.
Eto, ja se između triju imenica, pisac, spisatelj ili književnik, najčešće koristim potonjom jer je najozbiljnija i jer upućuje na polje bavljenja: književnost samu, a ne na spise, a ne na pisma, a ne izlišne dopise.

(Nastavak u narednom broju)