Majstorsko građenje naracije

Pisac sintetizira sliku porodice, i to ne kao puku krvnosrodničku vezu već, prije svega, kao jednu zajedničku duhovnu topografiju koju čitalac jasno prepoznaje tek na kraju roma
203 pregleda 0 komentar(a)
Đeljoš Đokaj slika
Đeljoš Đokaj slika
Ažurirano: 22.07.2017. 15:22h

Nesvakidašnji roman Zuvdije Hodžića pod naslovom “Svi moji”, objavljen je na Cetinju, u izdanju OKF d.o.o, 2016.

Roman je sižejno oblikovan postmodernim postupkom montiranja različitih priča, kojih se autor / narator prisjeća listajući porodični album. Svaka fotografija priziva u sjećanje neki događaj, neku priču, anegdotu ili ličnost. Preko porodičnog albuma, kao mjesta sjećanja, Hodžić otvara priču o vlastitom i porodičnom identitetu. Ni jedan ni drugi identitet u romanu nije oblikovan samo na vlastitim i porodičnimm pričama i svjedočenjima, nego i na pričama nekih drugih, izvan porodice, zbog čega nijedan od ovih identiteta nije jednoobrazan, kao vlastita slika o sebi. Takvo što govori o nihovoj pluralnosti, s obzirom da su narativnu cjelovitost ostvarili montažom slika o sebi i slika kako nas drugi vide. To montiranje slika i glasova u romanu najbolje se ogleda u postupku kada Hodžić, kao sastavni dio strukture romana, unosi tekstove i pisma koja su pisali drugi, najprije njegova supruga i „udbaš“. S obzirom da su ove dvije priče u strukturi romana dominantne, Hodžić, i onda kada se javi kao narator (sjećajući subjekt), najčešće se prisjeća priča koje mu je neko ispričao. U tom držanju različitih priča na jednom mjestu ogleda se Hodžićevo majstorstvo građenja naracije. U njima pisac sintetizira sliku porodice, i to ne kao puku krvnosrodničku vezu već, prije svega, kao jednu zajedničku duhovnu topografiju koju čitalac jasno prepoznaje tek na kraju romana.

Kao duhovnu žižu svog identiteta autor uzima djeda Cuf-Aliju, bektašijskog šejha iz Male tekije. Sliku njegovog identiteta pisac oblikuje preko različitih priča, koje je čuo u porodici, od derviša iz tekije i dr., i sve te priče imaju dozu nekakve mističnosti, začudnosti i fantazmagorije proizašle iz folklorne fantastike. To se najbolje vidi na nekoliko anegdotalnih priča o tekiji, „tekijskoj zmiji“, kao i o nekim postupcima Cuf-Alije. Pored priča o djedu i tekiji, Hodžić narativnu strukturu romana gradi i tako što u nju unosi i nekoliko priča o svom ocu Šeću, zatim amidžama Brahu, Beću te tetkama Hatki i Leni, kao i svim onim ličnostima koje su bile u vezi s njegovom porodicom. Ali ni identiteti ovih likova ličnosti nisu samo oblikovani na Zuvdijinim sjećanjima, nego i na pričama koje je pisac čuo o njima od drugih. Uz svaku priču Hodžić donosi i sliku nekog historijskog trenutka pa će tako uz neke likove progovoriti o albansko-osmanskom pitanju, o Drugom svjetskom ratu, o ratu u Bosni, o UDBI, o egzilu itd., s tim da pisac ni tad ne kazuje vlastitet spoznaje o tim događajima, već preko priča, pisama i svjedočenja drugih likova. Tako Hodžić preko porodičnog identiteta rekonstruira sliku povijesti na Balkanu od osmanskog do savremenog trenutka.

Na početku romana o Zuvdijinom ocu imamo veoma malo informacija, ali znamo da on, za razliku od djeda, nije bio privržen tekiji, jer, kako će kazati narator, za razliku od Cuf-Alije, njegov otac je „vjeru u Alaha zamijenio vjerom u ljude“. Otac mu je bio partizan i komunista. Cjelovit narativni identitet Šeća, Zuvdijinog oca, narator donosi tek u dvadesetoj glavi romana kada u albumu dođe do slike narodnog heroja Đura Lončarevića. Ta mu je slika u sjećanje prizvala sve priče o ocu iz ratnih dana 1941. godiine koje je čuo od Đura, naročito priče o njegovoj zaljubljenosti u konje i druge životinje. Đuro donosi priču i o Šećovoj smrti, kao i priču kako su se namučili dok su ga sahranjivali, zbog čega je Zuvdiji predložio da napiše priču o toj sahrani, na šta on nije pristao, s obzirom da bi ta priča ličila, kako sam narator kaže, na Foknerovu pripovijetku Dok ležah na samrti, uvodeći tako jedan dodatni postmoderni narativni postupak u strukturu romana - intertekstualne relacije. Isti postupak, pri oblikovanju narativnog identiteta likova, vidimo i na primjeru lika tetke Lene, najmlađeg djedovog potomka, čiji identitet Zuvdija gradi tako što kombinira njenu sliku o sebi, šta narator /autor zna o njoj i šta je neko drugi kazao o njoj, kao i ono što ona „možda nikad neće saznati“. Tek u postupku montiranja ovih iskaza, čitalac oblikuje sliku jednog potpunog identiteta. Postupak montaže čitalac mora koristiti čak i onda kada slaže sliku piščeve narativne „biografije“, koja je, kao i u Leninom slučaju, nastala u relaciji prema drugim likovima i njihovim životnim pričama. Zapravo, ovakvim narativnim postupkom Hodžić svoju narativnu biografiju, kao i biografije likova /ličnosti, oblikuje uvijek iz pozicije Drugosti / drugosti. Za ovu priliku naročito su zanimljive dvije priče iz romana, s obzirom da se njihova tematika veže za prostor Bosne. Prva priča govori o Leni koja se udala u Jajce i rodila tri sina, i sva tri sina su joj poginula u ratu u Bosni na tri zaraćene strane. Druga priča je ispričana u dvadeset šestom poglavlju romana i u njoj Hodžić pokazuje vješto vladanje postmodernim tehnikama pripovijedanja. Zapravo, radi se o priči kada on odlazi na sajam u Frankfurt i tamo susreće dvojicu braće s imenima slavnih krajiških junaka, Muje i Hailla Hrnjice. Oni su početkom rata otišli iz Bosne. Ova priča pokazuje identitarnu tragiku u egzilu. Mujo i Hailil se stihovima epskih pjesama prisjećaju svoje prošlosti i zavičaja u kojem više nemaju ništa: kuća im je pretvorena u stanicu milicije, a groblje preorano i pretvoreno u parking. U ovu tragičnu priču o egzilu Hodžić unosi motiv ponovljivosti historije i životnog usuda bosanskog čovjekka, jer, između ostalog, pjesma koju pjevaju likovi govori o pogibiji Muje Hrnjice i izdaji Mehe Kotarice. Ta ista sudbina, u novoj fikcionalnoj stvarnosti, zadesit će i „novog“ Muju Hrnjića tako što će ga ubiti Tahir Grebo, a koji ima nadimak Tale Ličanin. Grebu je zarobila srpska vojska, iz čijih se ruku uspio izvuči i prebaciti za Njemačku. On Muju ubija a Halila ranjava u restoranu izgovarajući „izdajnici“. I, upravo, ove priče svjedoče o tragičnim sudbinama bosanskog čovjeka, bez obzira na vrijeme i prostor u kojem živi.

U romanu su naročito zanimljiva ona mjesta u kojima se oblikuje narativni identitet Zuvdije Hodžića i u kojima se donose neki zanimljivi detalji iz njegova života. Naročito se tu izdvaja priča - pismo o „udbašu“ koji je radio za SDB i čiji je zadatak bio da prati Zuvdiju Hodžića. I u tom pismu službenik donosi sve detalje praćenja pa čak i detalja o autorovom skrivanju rukopisa romana “Davidova zvijezda”, za kojeg kako stoji u pismu, službenik kasnije saznaje gdje je pisac sakrio rukopis (“u kantu za smeće”). Zatim donosi detalje o osnivanju PEN-centra u Zuvdijinoj kući, ali i svoje mišljenje o romanu “Davidova zvijezda”, kao i to da njegova unuka piše seminarski o tom romanu. Dajući glas drugom da govori o njemu, Zuvdija Hodžić vješto je izbjegao da piše klasičnu priču o sebi i svom porodičnom identitetu. On donosi priče i svjedočenja drugih o njemu preko kojih recipjent romana (re) konstruira njegovu narativnu biografiju. Stoga s pravom možemo kazati da se ovdje ne radi o klasičnoj “(auto) biografskoj” priči, jer Hodžić svoj identitet ne razumijeva kao nešto što sam kaže o sebi, već da njegov identitet, zapravo, čini i sve ono što drugi kažu o njemu.

Iako je struktura romana nastala na postmodernom preslojavanju intertekstualnih i intermedijalnih slika, priča (usmeno i pisano) i fotografija, u njemu se, između ostalog, javljaju i elementi postmoderne ironije i autoreferencijalnosti. Autoreferencijalnost se naročito vidi u onim djelovima romana kada Hodžić za prostor odvijanja radnje uzima isto mjesto kao u “Davidovoj zvijedi” - Prokletije. Postupkom vraćanja u isti prostorni okvir, Hodžić svjesno ulazi u priču o drami svog identiteta i na etičkoj ravni propituje njegov status. Ta drama naročito je izražena u priči o risu s Prokletija, koja je svojevrsna metafora mentaliteta balkanskog čovjeka, ali i priča o nostalgiji za zavičajem. Povratkom u Prokletije pisac se vraća svom prvotnom identitetu i sanjariji, baš kao što se i ris, iz Gradskog zoološkog vrta iz Njemačke, “vratio” u balkansku šumu i u njoj našao mir. Razlika je samo u tome što narator u varoši više ne osjeća istu draž kao ris u planini, jer se priroda nije promijenila kao varoš. U njoj nema više onih starih kuća i avlija - toplih ljudskih sanjarija, one su se preselile u sjećanja “onih koji su u njima živjeli”, a umjesto starih kuća izgrađene su nove koje nemaju onu nekadašnju toplinu. Zbog toga pisac osjeća nelagodu pri povratku u varoške ulice jer mu nove kuće, kao simboli novog vremena, guše emocije i sjećanja.

Kako je roman otvoren pričom o Cuf-Aliji, bektašijskom šejhu i Zuvdijinom djedu, istom pričom bit će i zatvoren, samo što će sada ta priča o Cuf-Aliji i identitetu autora imati jednu drugačiju simbolično-duhovnu vezu. Kada Hodžić od Lea Beriše sazna da mu je djed bio mason, kao i neki šejhovi bektašijskog reda u okruženju, Hodžić usnije djeda u Maloj tekiji, a iznad njegove glave, na tekijskom zidu, gdje su trebale biti levhe i kaligrafski spisi, nalaze se crteži čekića, šestara i uglomjera. Ti simboli u masonskoj kultnoj tradiciji imaju ezoterijska značenja pa tako šestar i uglomjer simbolizuju nadmoć duha nad materijom te različita stanja u kojima se nalaze masoni, dok čekić simbolizira samokontrolu - što sve zajedno po vanjštini samo liči na sufijsku ideju. Preko ovih ezoterijskih simbola, Hodžić je simbolički i idejno pokušao spojiti ono što je masonski svjetonazor i bektašijski vjeronauk, na jednoj strani, dok je, na drugoj, tu sličnost nastojao uspostaviti i preko njihova organiziranja u bratstva ili zajednice. S obzirom da u porodičnom albumu nije bilo slike djeda Cuf-Alije, nakon sna Hodžić crta njegov portret, za koji će mu na kraju romana, u posljednjoj rečenici, Mladen Lompar kazati: Ovaj ti je autoportret izvrstan!... Zapravo, Zuvdija je reinkarnacija Cuf-Alije. Tek na kraju romana, recipijent dobija zaokruženu sliku piščevog “duhovnog nasljeđa” - bektašijsko i masonsko (?). Ovakve svjetonazorske poglede Zuvdija Hodžić promicao je, između ostalog, i u svom romanu “Davidova zvijezda”. Mada se ni u jednom trenutku u romanu “Svi moji” pisac ne odriče onog dijela svog identiteta koji mu je došao preko oca - komunizam i partizanstvo.

Struktura, narativne tehnike pripovijedanja, mnoštvo intertekstualnih i intermedijalnih relacija te izvrsna stilska kontrola izraza, roman “Svi moji” izdvaja među romaneskna ostvarenja recentne i bošnjačke i crnogorske književnosti.

Fotografija kao okidač za sjećanje i priču

U romanu je dominantno komunikacijsko pamćenje, sve priče koje narator unosi u roman zapamtio je neko iz porodice ili neko od prijatelja bliskih porodici, tako da roman na ovom planu ima jaku unutrašnju strukturu. Kao svjedok događaja, Hodžić se javlja najčešće u onim trenucima kada kazuje priče o drugima. Naročito su zanimljive one dionice u romanu kada gleda fotografije s Radovanom Zogovićem, Esadom Mekulijem i Huseinom Bašićem i prisjeća se manifestacije “Na izvoru Lima” na kojoj je čitao pjesmu koja po strukturi liči na vlastiti nekrolog. U tom istom poglavlju, Hodžić će, iz te meditativne slike, preći u povijesni kontekst tako što će pričom o Zogoviću svjedočiti o teškim slikama proganjanja i hapšenja neistomišljenika u bivšoj Jugoslaviji, reprezentirajući tako povijesni kontekst u kojem je i sam živio. Premda se u romanu fotografija javlja kao okidač za sjećanje i priču, u jednom bljesku sjećanja Hodžić se prisjeća i fotografije koja više nije u porodičnom albumu. Na toj slici su pisci Esad Mekuli, Dušan Kostić i Husein Bašić. Hodžić na taj način pokazuje kako za sjećanja na pojedine događaje ne treba imati poticaj na nekom mjestu pamćenja (fotografija, crtež, kamen), jer su neka sjećanja duboko urezana u čovjekovo pamćenje. Tu se, zapravo, radi o insceniranju fotografije kao mjesta pamćenja.

Bonus video: