Metapolitička moć banaka - Vijesti.me
O GLOBALNIM TRENDOVIMA

Metapolitička moć banaka

Političkim arenama sve više dominira relacija zajmodavac-zajmoprimac. Nevjerovatno je da je takva relacija počela da dominira svim oblastima, uključujući i tzv. visoku politiku koju, takoreći, apsorbuje

banke, Amerika
banke, Amerika

Čitajući Maksa Vebera nailazimo i na redove koji opisuju teškoće i nevolje koje su negda imali pojedinci i porodice, kao i čitave political communities, sve zbog zaduženosti. Na određeni način, zaduženost se prijeteće odnosila prema atinskoj demokratji.

U poznatoj studiji „Privreda i društvo“ Veber piše: „Za antički grad je glavna opasnost koju je donosila ekonomska diferencijacija (protiv koje su se, stoga, pokušavale da bore podjednako sve partije, samo različitim sredstvima) bio nastanak klase punopravnih građana, potomaka porodica koje su uživale sva građanska prava; ekonomski propali, zaduženi, bez imanja, bez mogućnosti da se sami opremaju za vojsku, oni su mogli težiti prevratu ili tiraniji, od koje bi zahtevali novu podelu zemljišnog poseda ili opraštanje dugova“. 

Ekonomska diferencijacija o kojoj je ovdje riječ je, dakako, aktuelna i u naše vrijeme. Bazično, to je ono što nazivamo raslojavanje društva ili polarizacija. Dok unutar date ekonomsko-političke konstelacije jedni sve bolje stoje, drugi, to može i često i jeste biti i većina, zapadaju u sve veće nevolje i ono što se naziva kriza. Ta se nevolja, kako vidimo, manifestuje i kao ekonomska propalost usljed zaduženosti. Vidimo, takođe, da su ti koji su bili u ekonomskoj nevolji i (pre)zaduženi bili skloni da teže prevratu, pa čak i tiraniji. Oni bi, dakle, bili skloni podržati i tiraniju, tražiti i tiraniju, samo ako bi to značilo otpis dugova. 

Banke i puč protiv Aljendea 

Sve do nedavno, mislili smo ili smo mogli misliti da su najvažnije institucije našeg vremena vlade ili parlamenti, oni demokratski izabrani.

Međutim, nije tako. Nije to ni Evropski savjet, ni Evropski parlament (to pogotovo nije). Niti su to Ujedinjene nacije.

Faktička i fiktivna globalna kriza, otpočela padom banke Leman Brothers, detektovala je jasnije nego ikad gdje se nalazi najvažnija institucija savremenog svijeta. Ta institucija nije ni iz oblasti politike, nije ni ekonomska, niti joj je snaga u vojnim kapacitetima.

Jer, najvažnija institucija našeg vremena je banka. Dakle, obratimo pažnju da je čak i tako nazvana globalna kriza otpočela padom jedne banke. 

Ako, osim toga, mada ponešto uprošćeno, pogledamo na globalnu krizu da bismo uvidjeli šta je ili u čemu je to, zapravo, znači šta je sadržina globalne krize, vidjećemo da je realna sadržina iste bila u tome da su banke, kao po komandi, počele da uskraćuju i umanjuju kredite, te da uvećavaju kamatne stope. S druge strane, interesantno, glavni razlog ili ako se hoće opravdanje zašto su banke tako poslovale bila je globalna kriza.

Iz ovoga je već, dakle, bjelodano to koliki je značaj banaka. U savremenom društvu, skoro sve zavisi od njih: ekonomija, politika, porodični planovi, individualne putanje, kao i međunarodni odnosi.
Malo po malo, danas je pozajmica skoro pa već glavna stavka na prihodnoj strani  budžeta sve većeg broja država. Svakako, kada se tako kaže tu se nalazi i jedno pretjerivanje. No, da li se može relevantno osporiti identifikacija tendencije, takve koja je toliko nepovoljna i sve nepovoljnija?

Suvišno je reći, to je veliki problem. No ne i jedini, kada govorimo o bankama, njihovoj realnoj poziciji u savremenom društvu. 

A taj problem, još i veći, jeste (meta)politička moć banaka. Drugim riječima, ono što je sve više slučaj to je da banke - ili „finansijske institucije“ - stiču realnu moć da oblikuju i preoblikuju teksturu društva, dakle, bazično da rade ono što bi trebalo da rade i što na prvi pogled i dalje rade političke institucije. Kada kažemo: političke institucije, ne zaboravimo da su to ujedno i demokratske institucije, institucije koje je direktno ili indirektno biralo domicilno biračko tijelo.

Drugim riječima, kontrolu nad unutrašnjim i međunarodnim poslovima sve manje imaju (kakve takve) demokratske, izabrane institucije, pošto ta kontrola sve više prelazi u ruke neelektovanih, neizabranih institucija od kojih institucija, rekli bismo, izvjesno prvenstvo imaju finansijske institucije.

Primjer za to kako finansijske institucije zadobijaju kontrolu nad unutrašnjim poslovima zemalja može da predstavlja i postavljenje Marija Montija za premijera Italije ili Lukasa Papademosa za premijera Grčke. 

Na ovaj problem ukazuje i američki politikolog Stiven Gil: „To je sigurno istina da su i Monti i Papademos bankari, obojica imaju veze sa privatnim i centralnim bankarskim institucijama, takođe, ne najmanje važno, sa Goldman Sachs. Mario Monti ima poziciju višeg savjetnika u Goldman Sachs, a Lukas Papademos, bivši potpredsjednik Evropske centralne banke, radio je u Centralnoj banci Grčke kada je Goldman Sachs pomogao Grčkoj da sprovede tranziciju u Evro-zonu. Mi sada znamo da je Goldman - možda najmoćnija privatna banka - pomogao Grčkoj da kamuflira njenu pravu fiskalnu poziciju uoči prelaska na evro pomoću kompleksnih finansijskih derivata. Obojica, Marti i Papademos su dio mreže privatnih i centralnih bankara - politički ekonomista Suzan Strejndž ih je nazivala ’međunarodna slobodna masonerija’ -  bankara koji se dobro poznaju, koji su intimno involvirani u neoliberalnu eru finansijskog kapitalizma, i često direktno profitiraju od toga“. 

Nikson
Nikson

Još jedan primjer kako banke mogu da izazovu ili značajno omoguće velike (i u ovom slučaju nasilne) političke promjene nalazimo u Čileu uoči puča protiv Aljendea.

U to vrijeme Niksonova administracija je povela ekonomski rat protiv Čilea. Tako, „u listopadu 1971. godine državni sekretar William Rogers rekao je na zatvorenom sastanku rukovoditelja ITT-a, Forda, Anaconde, Purine, First National City Bank i Bank America, među ostalim, da je ’Niksonova administracija administracija biznisa. Njezina je misija da štiti američki biznis’.’Nova igra s novim pravilima’, kako ju je nazvao John Petty, pomoćni sekretar ministarstva za financije, uključivala je obustavu kredita Ex-Im Bank, o kojima je ovisio uvoz iz Sjedinjenih Država životno važnih proizvoda, vršenje pritiska na multilateralne institucije poput Svjetske banke i Međuameričke banke za razvoj (u kojoj Sjedinjene Države imaju odlučujući glas) da ne odobravaju dalje pozajmice Čileu, nagovaranje privatnih banaka da obustave kredite..., kako o tome izvještavaju američki autori Ričard Barnet i Ronald Miler u studiji „Globalni zahvat“. Barnet i Miler dalje navode podatke za taj period (preludijum za puč):

Aljende
Aljende

„...Kratkoročni bankovni krediti spali su sa 220 milijuna na 35 milijuna dolara u prvoj godini Allendeove vlade (...) Nijedna od tih aktivnosti nije bila osobito vidljiva. Većina Amerikanaca nije bila svjesna nijedne. Ali udružene, one su činile skladnu kampanju za rušenje vlade čija se unutrašnja politika oštro kosila s privrednim interesima američkih korporacija“.

(Kraj u narednom broju)