Hladni rat je bio na vrhuncu, prijetnje atomskim ratom stizale su svakog dana, Berlinski zid je potpuno odvojio planetu...
Raspolućenost dviju najvećih svjetskih sila, Sjedinjenih Američkih Država i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, potresala je svijet, a sovjetska invazija na Avganistan 1979. godine samo je produbila razdore.
Politička kriza se, neminovno, prenijela i na sport - na Olimpijskim igrama, koje su 1980. godine održane u Moskvi, učestvovalo je 5.179 sportista iz svega 80 zemalja, najmanje od 1956.
Bojkot su, naravno, predvodili Amerikanci, a slijedile su ih čak 64 zemlje. Istorija još nije potvrdila koliko je zapravo zemalja bojkotovalo XXII Igre zbog političkih, a koliko zbog čisto ekonomskih razloga.
Sve je ostalo na nivou spekulacija - istoričari smatraju da je zbog politike Sovjeta, od učešća u Moskvi odustalo između 45 i 50 nacionalnih olimpijskih komiteta. Sem Amerikanaca, nije bilo još nekoliko sportskih velesila - SR Njemačke, Kine, Japana, Turske...
Uzgred, sportisti iz 15 zemalja (Australije, Belgije, Danske, Francuske, Velike Britanije, Republike Irske, Italije, Švajcarske, Španije, Holandije, Portugala, Portorika, San Marina, Luksemburga i Andore) bojkotovali su otvaranje, a na OI su nastupali pod zastavom i himnom Međunarodnog olimpijskog komiteta.
Novi Zeland je nastupao pod zastavom nacionalnog olimpijskog komiteta, a predstavnici Liberije su se pojavili samo na otvaranju i potom se povukli sa OI.
Takva situacija je, naravno, najviše odgovarala domaćim takmičarima. Sovjeti su osvojili čak 195 medalja, što nijedna nacija nije uradila ni do tada, ni poslije njih na jednim Igrama.
Daleko iza njih, ali sa velikih 126 medalja, bili su takmičari zemlje koja je bila pod kontrolom SSSR-a, Demokratske Republike Njemačke.
Zanimljivo, na jedinim igrama koje su ikada održane u Istočnoj Evropi, među 10 najuspješnijih zemalja bilo je čak sedam komunističkih - sem SSSR i DR Njemačke, u vrhu su bile Bugarska, Kuba, Mađarska, Rumunija i Poljska.
Planove o nadmoći samo su donekle pokvarili Italijani, Francuzi i Britanci. Prvi put u istoriji, jedan čovjek je osvojio osam medalja na jednim Igrama. Što je važnije od svega, to je uradio u sportu u kome mu takmičari iz zemalja koje su bojkotovale smotru u Moskvi, ne bi mogli priprijetiti - gimnastici.
Aleksandar Ditjatin je nastupio u svih osam disciplina i prigrabio tri zlata, četiri srebra i jednu bronzu, a upisao je i nekoliko čistih desetki za svoje nastupe, što se dogodilo prvi put nakon Pariza 1924.
Ditjatina je po broju odličja na jednim Igrama sustigao američki plivač Majkl Felps, 24 godine kasnije u Atini. Atletiku, koja je na svim OI centralni sport, obilježio je nastup Jurija Sediha u jednoj od najneatraktivnijih disciplina - bacanju kladiva.
Tog 31. jula, Sedih je četiri puta je postavljao najbolji rezultat svih vremena, a zaustavio se na 81,80. Sedih je šest godina kasnije u Štutgartu kladivo bacio na 86,74 metra, pa je sada vlasnik najdugotrajnijeg svjetskog rekorda u muškoj atletici.
U „kraljici sportova” viđen je i veliki okršaj Britanaca Sebastijana Koua i Stiva Oveta.
Ovet je iznenadio reprezentativnog kolegu na 800 metara i potom obećao da će objediniti titule na srednjim prugama, jer na kilometar i po nije izgubio na 45 uzastopnih trka.
Kou mu je, međutim, uzvratio na najbolji mogući način i domogao se zlata na 1.500. Amaterski boks imao je mnogo velikih šampiona, ali po mišljenju mnogih stručnjaka nijedan nije bio takav genije kao Teofilo Stivenson. Kubanski teškaš se u Moskvi prošetao do treće uzastopne zlatne medalje i tako stao uz rame Mađaru Laslu Papu (kasnije je u isto društvo stigao Feliks Savon).
Stivenson, nažalost, nikada nije otišao u profi vode, iako bi sigurno bio kandidat za prvaka svijeta (odbio je ponudu od milion dolara za meč sa Muhamedom Alijem).
Plivački dio igara protekao je u znaku Vladimira Saljnjikova. Sjajni Sovjet je prvi u istoriji probio granicu snova od 15 minuta (14:58,27) u trci na 1.500 metara, a bio je najbrži i na 400 slobodnim stilom, kao i u štafeti 4X200.
Istočne Njemice Barbara Krause i Petra Šnajder oborile su svjetske rekorde na 100 slobodno, odnosno 400 mješovito...
I pored svih rekorda i velikih rivalstava, spektakl je izostao. Kao i četiri godine kasnije, kada su igre održane u gradu koji je bio jedini konkurent Moskvi za organizaciju Igara 1980. godine - Los Anđelesu. Razlozi su svima dobro poznati...
Imena Dragana Kićanovića, Zorana Slavnića, Krešimira Ćosića, Andra Knega, Rajka Žižića, Mihovila Nakića, Željka Jerkova, Branka Skročea, Ratka Radovanovića, Dujea Krstulovića, Dražena Dalipagića i Mirze Delibašića ostala su zlatnim slovima upisana u istoriji jugoslovenske košarke.
Četa Mirka Novosela, koja je dvije godine ranije u Manili postala prvak svijeta, pregazila je sve rivale, a u finalu je bila bolja od Italije (86:77).
Slobodan Kačar je dominantno stigao do zlata u poluteškoj kategoriji - u prvom kolu je prekidom u drugoj rundi porazio Majkla Nasoroa iz Tanzanije, u četvrtfinalu na poene savladao domaćeg borca Davida Kvačadzea, a u polufinalnom duelu sudija u ringu je u drugoj rundi morao da prekine njegovu borbu sa Herbertom Bauhom iz DR Njemačke.
Ni u finalu nije bilo dilema - Kačar je sa 4:1 savladao Poljaka Pavela Skržeča. Do srebra su stigle rukometašice i vaterpolisti, među kojima su bila i dva Crnogorca (Zoran Gopčević i Zoran Mustur), kao i veslački tandem Zoran Pančić - Milorad Stanulov.
Niska od devet medalja zaključena je sa četiri bronze - treće su bile košarkašice, kao i džudista Radomir Kovačević, rvač Šaban Seidiju i veslački dvojac sa kormilarom, koji su činili Duško Mrduljaš, Zlatko Celent i Josip Reić.
Bonus video:
