KRITIKA: OPERA “DVE GLAVE I DEVOJKA”

Nesagledivo mnoštvo mogućnosti

Reditelj pažljivo prati i rukuje sa kretanjima klasičnog i muzičkog pripovijedanja i narativa
209 pregleda 0 komentar(a)
Dve glave i devojka, Foto: Grad teatar
Dve glave i devojka, Foto: Grad teatar
Ažurirano: 04.09.2016. 19:38h

“Dve glave i devojka”’ komična bajka opera u jednom činu kako stoji u njenom podnaslovu, Isidore Žebeljan, a u režiji Borisa Liješevića nastala prema libretu Borislava Čičovačkog premijerno je izvedena na Letnjoj pozornici na Paliću ovog jula. Opera je rađena u koprodukciji Narodnog pozorišta u Subotici, Budva Grad teatra, kazališta Ulyssis i produkcijske kuće Testament films.

U predstavi učestvuju u naslovnim ulogama kao Padma Aneta Ilić (sopran), Čandra je Vasa Stajkić (bariton), Bati je Nebojša Babić (bariton), a boginja Kali je Katarina Jovanović (sopran), kao prorok se pojavljuje Rambo Amadeus, a pripovjedači su Miša Janketić i Milovan Filipović.

Čandra i Bati su u samom libretu veoma mladi - Stajkić i Babić koji ih igraju imaju više od 35. Igraju ih lako, kao veoma mlade momke, čitava atmosfera legende (libreto je inspirisan indijskom legendom i pripovijetkom Tomasa Mana Zamijenjene glave), unutar nje se dešava čudo koje je institut legende koji joj daje moć da predstavi sopstvenu snagu. Samo mladić može biti junak, znajući to Stajkić i Babić reflektuju duh junaka. Vasi Stajkiću je ovo vrijeme neobično važno zato što je nedavno postao otac, a i u samoj predstavi na samom kraju on postaje otac.

Aneta Ilić igra Padmi toplo, okretno, samouvjereno, kao ženu koja vas zavodi spontanošću, zaista iskreno i bez ikakve zle namjere pravi čitav džumbus zavodeći dva muškarca. Katarina Jovanović u ulozi Kali je impresivna. Ona je ta koja ubija i oživljava, mračna i duhovita, prije svega živa. Kao boginja majka koja daje i uzima život odlično tu ulogu reflektuje i tjelesno. Njena Kali je snažna, energična, bezvremena i strašna. Boginja - ponekad ozbiljno odlučna, a isto tako spremna da vas iznenadi razumijevanjem kada ga najmanje očekujete. A koje stiže u pravom trenutku.

Rambo Amadeus je prorok koji ne izgovara nijednu riječ, njegove misli čita pripovjedač preko telefonske slušalice prikačene za njegovu glavu - lucidan kao što proroci često čine - on mijenja iskaze.

Relativizira. Autentičan i lucidan, kakav Rambo Amadeus i jeste, a ako bih pomenula doba aktera to čovjek koji je dobro zagazio u drugu polovinu života - iskusno, dakle, na jedan vrlo specifičan način izražava svoju ulogu. Takav je naš Prorok.

Miša Janketić je istinski i drevni pripovjedač, onaj kojeg slušate netremice i jednako mu bez dvoumljena vjerujete, jer znate da je prošao gotovo sve i njegovo postojanje je već svjedočanstvo postojanja Boga, tako da on na jedan način, krijepi gledaočevu vjeru. Uvodi naracijom ljude u priču, drži ton, osmišljava je kao pranaraciju koja je došla iz pra svijesti u današnjicu. Milovan Filipović kako mladi pripovjedač lako ga i duhovito prati i podržava.

Borislav Čičovački libreto “Dvije glave i djevojka” piše na samom početku druge decenije XXI vijeka i poput bramana koji dolazi iz jednog postmodernističkog iskustva - on dekonstruiše mit u odnosu na Manovu pripovjetku koja ga je inspirisala) naime - nema spaljivanja na lomači na kraju, ne, čak i mračna Kali nama pokazuje svoju vedru stranu i blagoslovi da njih troje, suprotno tadašnjim običajima, žive zajedno i odgoje, zapravo, zajedničko im dijete, jer je zbog zamjene glava potpuno sluđena situacija ko je otac djeteta.

Moja interesovanja kao autora teksta privukla je završnica predstave, redefinicija kraja koja je u maniru postdramske izvedbe - pisac je braman - onaj koji služi bogove i pripisuje sebi da izgradi mrežu asocijacija kojima je preko Mana doputovao do mita - što je moj konačni utisak.

Liješević počinje pripovijest najdirektnije iz naše stvarnosti - na sceni je puno smeća, sve je smješteno u nekakav izbjeglički kamp muzičari orkestra “Žebeljan” otvaraju scenu tako što igraju izbjeglice - njihova beživotna tijela glumci prvo doslovce raskrčme i onda pripovijest počinje.

Reditelj pažljivo prati i rukuje sa kretanjima klasičnog pripovijedanja, muzičkog pripovedanja i narativa odnosno mita koja se prepliću unutar same opere. Klasično pripovijedanje ograničeno je fabulom i ono teče u jednom za gledaoca ključnom toku - taj tok potpuno prirodno i samouvjereno vodi Miša Janketić u bordo odijelu sa crnim šeširom, bradom koju je pustio, sjedeći u kolicima, njegovo pripovijedanje u dosluhu je sa onim muzičkim - ta se dva toka skladno u dijalogu prepliću.

Na posljetku prorok broj 2 je Frank van der Brink koji “prorokuje” numerama koje izvodi na slo klarinetu, dešava se muzičko - govorni dijalog. Kod Liješevića i u ovom projektu postoje autocitati (kišoban mi prvi iskrsava pred očima) koji gledaocu pružaju jedan poznat i prijatan doživljaj da zapravo prate jednu dugačku pripovijest iza koje stoji jedan isti reditelj koji svoje prisustvo upravo bilježi autocitatima, a vama u publici poručuje da ne brinete, da se posvetite priči i da ste na pravom mjestu.

Kao putovanje na koje vas sigurnom rukom vodi vodič i saputnik u kojeg imate povjerenje. Nema panike, samo se ide u saznavanje, u novi doživljaj. Ono što smatram najvažnijom vještinom jeste rukovanje i osvjetljavanje prisustva mita (kao i u prethodnoj predstavi koju je postavio u pozorištu “Čiki Gergelj” u Temišvaru- ’’Mir u Itaki’’) mit je u Liješevićevim predstavama prisutan na način živog bića on traje kroz tkivo predstave, ali jednako objelodanjuje glumcu i publici svoje nadnaravno, a opet, tako prirodno i moćno prisustvo kao matrica koja traje nezavisno od svih nas, prapredivo bilo kakvog, odnosno raznih, smislova.

Ta moć iskrsava i u jednoj od posljednjih slika kada njih troje odlaze crnim gumenim čamcem koji je prekriven nekakvom ciradom, odlaze ko zna gdje, a iz čamca umotano u bijelo u ruke pripovjedaču staje dijete. Arhetipska slika. Kao što sam prethodno rekla- vješto rediteljevo rukovanje viškom značenja otvara mnoštvo asocijacija koje su u stanju da pruže uvid gledaocu. Reditelj umije da se prepusti mitu, u tom umijeću je tajna prisustva.

Muzika Isidore Žebeljan se sve vrijeme potpuno skladno prepliće sa pričom i sa slikama koje gledamo na sceni. Dijalog između instrumenta i glumca je vraćanje antičkog elementa, jer je to razgovor između duše i razuma. Dijalog između srca i uma je jednostavan i jasan.

Scenografija Aleksandra Denića podržava rediteljevo temeljno predstavljanje duha vremena - ona je surovo današnja, sva u nekakvom smeću sa neizbježnom tablom na kojoj piše Unicef. Denićeva scenografija govori specifični jezikom koji je surovo realističan, bajkovit i duhovit u isto vrijeme, on vješto kmobinuje elemente koji dolaze iz tvrde stvarnosti i velike mašte - on veliki potencijal značenja ostavlja otvorenim za gledaoca - scenografija dobro uokviruje predstavu i komunicira sa njom, a isto tako dobro komunicira sa gledeocem. Komunikacija dobro ide u oba smjera.

Pokret je savremen - kada pratimo sudbine junaka i posmatramo ih, božanski kada gledamo Kali i svevremen kada govorimo o poziciji pripovjedača. Tačnije dvojice pripovjedača koje vidimo i trećeg na klarinetu kojeg prije svega slušamo dok nam se obraća.

Na premijeru na Palić išla sam kao pozorišna kritičarka, koja nikad nije pisala o operi i koja dobro poznaje rediteljev dosadašnji rukopis. Spremna, sa pročitanim libretom, bez velikih očekivanja i samo sa namjerom da se prepustim doživljaju. Volim Palić, on ima svoju magiju i nju sam držala negdje posebno u pretincu svoje torbe.

Šta se samim odvijanjem predstave promijenilo?

Način na koji predstava barata sa kontekstima, o čemu sam pokušala da nagovijestim barem u tekstu koji je pred vama i to: mitološkim, egzistencijalnim, estetskim i metafizičkim, način na koji se barata i kako se predočava prisustvo mita otvorio je u meni više stvari od kojih ću spomenuti dvije: rasterećenje i prisustvo jedne, za mene, nesagledive dubine. Svijest da u vasioni postoji mnoštvo mogućnosti koje mi nismo u stanju u potpunosti da sagledamo, ali koje su svakako prisutne.

Opera “Dve glave i devojka” ukazala je da se susrela jedna “opasna” ekipa pozorišnih stvaralaca koja nam je donijela doživljaj za koji se vrijedi štedjeti (po asocijaciji na Slobodana Tišmu da se za velike doživljaje treba štedjeti).

Libreto po Manovoj pripovijeci

Opera je pisana po porudžbini italijanske Accademia Chigiana Sieena i svoju svjetsku premijeru imala je 12. jula 2012. u Sijeni u teatru Dei Rozzi.

Libreto Borislava Čičovačkog je inspirisan staroindijskom legendom i pripovijetkom Tomasa Mana ’’Zamijenjene glave’’. Man pripovijetku piše 1940. prema indijskoj legendi. U svojoj osnovi to je priča o dva mladića - nerazdvojna i vrlo različita prijatelja. Jedan pripada višoj kasti od roda je bramana, posvećen knjigama, blagoglagoljiv, a drugi instinktivniji, sav u tijelu, vitalan, naravno, pripada nekoj od nižih kasta.

Okosnicu čini žena i kod Mana i kod Čičovačkog u koju se učeni junak strasno zaljubljuje, a prijatelj je za njega prosi, no ona se vremenom zaljubljuje i biva opčinjena upravo zgodnim najboljim prijateljem svoga muža.

U predstavi je višak značenja sa manjkom tumačenja njoj dao puno potencijala. Reditelj je tako postavio i taj potencijal koristi.

Libreto u Manovo doba, odnosno opera, je u onom što se naziva modernim- atonalitet, neoklasicizam. Pozivajući se na literaturu ova bi se predstava svrstala u Zigspiel - formu koja kombinuje naraciju sa operskim pjevanjem.

Preporučujemo za Vas