Vokal na raskoš poput toplog zagrljaja

Njihov nježni sapatnički ton iako na prvi pogled ima eskapistički prizvuk, zapravo je katalizator intimističke katarze, potraga za izbavljenjem od usamljeničkog prolaska kroz intezivnu sentimentalnost
0 komentar(a)
Low
Low
Ažurirano: 25.06.2016. 10:39h

Low spada u red bendova koji su prethodili talasu No Depression bendova iz druge polovine 90-ih. Sa realnim ljudskim pričama središnje Amerike, probudili su uspavani duh tradicionalne muzike, uspavanog džina Srednjeg Zapada. Njihova muzika je lišena drame, nema klimaksa i konflikta u pjesmama, samo prepuštenost predodređenim okolnostima, neizbježno participiranje u nezaustavljivim emocijama.

Low su osnovali u proljeće 1993. godine u malom gradu Dalut u Minesoti supružnici Alan Sparhok (gitara, glas) i Mimi Parker (bubanj i glas). Sa mormonskim bekraundom i folk korijenima, najprije su počeli da prave slowcore obrade poznatih pjesama da bi vremenom počeli da pišu svoj materijal. Sa gitarom propuštenom kroz jaki reverb i neobičnom postavkom bunjeva koji se sastoje samo iz jedne činjele i doboša koji se sviraju četkicama, brzo su izgradili istančani zvuk koji je prkosio bučnom grungeu.

Već naredne godine ulaze u studio sa čuvenim producentom Markom Kramerom (radio sa Galaxie 500, Denijelom Džonstonom, Half Japenese, King Missile) i snimaju hipnotički debi album ”I Could Live in Hope” koji je 1994. izašao za ”Virgin” etiketu ”Vemon Yad”. Sa minimalističkim sviranjem i atmosferičnom produkcijom koja je savršeno uhvatila njihov eterični, gotovo ambijentalni zvuk, Low su odmah stekli naklonost publike i kritike na nezavisnoj sceni.

Dovoljno je samo čuti prve taktove pjesme ”Words” koja otvara album da bi bilo jasno da pred sobom imamo veliki bend koji je uspio da kroz ”tišinu” artikuliše suptilnost svojih intezivnih emocija. Njihov minimalizam, koji je prisutan u muzici, ali i u pisanju tekstova, zapravo je oslobodio muziku od posrednog komuniciranja sa publikom, ostavljajući slušateljima mogućnost da direktno zarone u dubinu kompozicija. Ovaj album je označio početak nove faze u razvoju alternativne muzike u kojoj jedan grunge unplugged album se više cijeni nego svi prethodno odsvirani rifovi koji su definisali Sijetl scenu.

Naredni album “Long Division“ (1995) sa potpuno istim smjernicama je učvrstio njihove pozicije na nezavisnoj sceni. Još tananije i tiše snimljen nego prvijenac, ponudio je esenciju onoga što Low zapravo jesu: usamljenički eskapizam brisanog prostora egzistencije. Sa veličanstvenim pjesmama kao što su ”Violence” (jedna od najdivnijih balada ikada snimljenih) i sadcore klasik ”Shame” ovaj hipnotički šaputav album je kamen temeljac njihovog daljeg uspjeha. Treći album ”The Curtain Hits the Cast” (1996) je zatvorio prvu fazu djelovanja sa prvim malim hitom u karijeri ”Over the Ocean”. Nakon što su sa Dirty Three radili na projetu ”The Fishtank” 1999. godine se vraćaju sa producentom Stivom Albinijem u studio i snimaju ”Secret Name” koju su objavili za nezavisnu etiketu “Kranky”.

Na ovom albumu Low su počeli da usložnjavaju svoje aranžmane i koriste orkestracije, zbog čega je otvoreniji za širu publiku bio prvi veći zaokret ka popu. Sa ”Secret Name” Low konačno koriste različitiji zvuk, ubacujući elemente klasičnog rocka, overdrajva i faza, elektronike i multi-instrumentalne aranžmane, pokazujući svoju raskošniju stranu. ”Things We Lost in Fire” (2001) je još više krenuo u pravcu klasične pop muzike, pokazujući primarno njihovu melodičniju stranu.

Pjesme sa ovog albuma su izašle u potpunosti iz slowcore moda, više se osvrćući na samu strukturu pjesme i aktivnije učešće benda u dinamičnoj razradi pjesama, koje djeluju manje mračnije nego prije. Nakon”Trust” (2002) sa kojim su se nakratko vratili atmosferi prvih albuma 2005. godine potpisuju za ”Sub Pop” i snimaju ”The Great Destroyer” sa čuvenim producentom Dejvom Frimanom na kojem u potpunosti prelaze da rade klasični rock zvuk što je početak potpuno nove faze u karijeri koji je označio njihov komercijalni proboj.

Sa ovim albumom zapravo započinje manje interesatnija faza u radu benda, jer su prelaskom na radio-friendly pjesme, očišćene od depresivnog senzibiliteta, napravili distancu od prethodnog rada koji je zapravo najautentičniji dio njihovog opusa. U sličnoj sintezi pop muzike, eksperimenta i elekronike su krenuli i posljednji albumi ”Drums and Guns” (2007), ”C’mon” (2011), ”The Invisible Way” (2013) i prošlogodišnji ”Ones and Sixes”, koji su ponudili pregršt pop bisera pokazujući da umiju da naprave i dostojanstveno hitičnu indie pjesmu.

Kao što im i samo ime kaže, Low su bend koji obitava u donjim registrima egzistencije. Rijetko koji bend je uspio da na tako dostojanstveni način artikuliše sentimente ranjene duše kao Low. Na temeljima tradicije američkog folka su izgradili atmosferičnu muziku koja odzvanja u ambijentu predivne, eterične akustike. Njihove pjesme su zapravo melodične pop kompozicije kojima je tempo duplo ili troduplo usporen, a zvuk sveden na usnuli smiraj, morfičko ulegnuće u snolike lirke slike.

Na tragu onoga što su prije njih radili čuveni Galaxie 500 na istočnoj i Mazzy Star na zapadnoj obali, Low su još više odlepršali u prostor metafizike. Međutim dok su ova dva benda bila okrenuta u pravcu stvaranja psihodeličnog saundskejpa, Low su se mnogo više skoncentrisali na ličnije teme. Sa veoma mračnim tekstovima koji se često bave pitanjem straha, zla i očajavanja, oni jasno stavljaju do znanja da se bave oživljavanjem najpotiskivanijih osjećanja.

Naspram smirenih vokalno-instrumentalnih pasaža stihovi bujaju od anksioznošću koja je uvijek u nekom omaljenom stanju pokušava da se dočepa spoljnjeg svijeta i pređe u potpunu destrukciju. To se pojačava neprekidnim nizom repeticija, koje posebno u njihovim minimalističnijim pjesmama dobijaju pastivno-agresivni prizvuk.

Depresivni senzibilitet ovog benda nije za svakoga. Od baladnog zvuka su napravili neku vrstu introspektivnog ogledala u koje možete učitavati sopstveni emocionalni nemir: njihova tuga je poput otvorenog teksta koji sa lakonskim tekstovima može da se interpretira na bilo koji način. U tome je zapravo veličina ovog benda: oni sažimaju esenciju naše sentimentalnosti tako da je ona uvijek višedimenzionalna i slojevita.

Kao jedan od najmonumentalnijih autora alernativne muzičke scene, Low imaju karijeru dugu gotovo četvt vijeka. Naslanjajući se na dream-pop zvuk 80-ih, kroz vizuru poluakustičnog zvuka Srednjeg Zapada, uspjeli su da objedine sadcore i slowcore.

Sa dosta sličnih polaznih tačaka kao što su ih imali Eliot Smit i Red House Painters, Low su izgradili predivan svijet melanholije sa ambijentalnim teksturama gitarske muzike. Ono što zvuk benda čini posebno karakterističan jeste Alanov i Mimin glas koji se sinergično stapaju u jednu jedinstvenu vokalnu raskoš koja djeluje poput toplog zagrljaja. Pjesme Low-a su bolne zvučne ispovjesti koje vas proganjaju mračnim i zavodljivim melodijama iza kojih se krije gorki ukus ksanaksa, valijuma i prozaka.

Njihov nježni sapatnički ton iako na prvi pogled ima eskapistički prizvuk, zapravo je katalizator intimističke katarze, potraga za izbavljenjem od usamljeničkog prolaska kroz intezivnu sentimentalnost.

Bonus video: